Piše: Almedina Zukorlić
Najteže mi je pisati o plemenitim ljudima. Pišem-brišem, jer je sve malo i nedovoljno u odnosu na tako veliku i iskrenu dušu kojoj Allah dž.š. podari svijetao odraz i na licu..
Ono što je nama muslimanima okom vidljivo i srcu blisko su ljudi koje krasi pobožnost. Baš takva je Umeja Muftijina, majka Usamina, Sedždina, Nedžmina i Medždina. Način na koji je prihvatila običaje u Sandžaku, porodicu i prijatelje, kako je naučila naš jezik i izgovarala sandžačke frazeme činili su da je brzo zavolimo i beskrajno poštujemo.
Umeja, moja majka Aiša i Remka bile su prve tri nevjeste u Zukorlića porodici (novija generacija). To prijateljstvo je godinama jačalo, tako da se izgradilo prijateljstvo i između nas dvije. Muftija ju je često dovodio kod nas, a nerijetko me pozivala da provodim vrijeme sa njom dok je u Sarajevu. Zahvaljući njenom pozivu, provela sam iftar sa njima i to je prekrasno iskustvo i čast da budem njihov gost.
Mene je uvijek oduševljavala njezina privrženost vjeri, skromnost i iskrenost. Njezin najveći oslonac bio je Uzvišeni Gospodar. Praktikovanje vjere nije nametala drugima, ali se sa tako čvrstim uvjerenjem pridržavala vjerskih propisa, da je svako od nas mogao samo poželjeti da bude na tom stepenu imana.
U noći kad smo stigli u Orlje, da posljednji put ispratimo muftiju Zukorlića, zatekla sam je kako sjedi na krevetu učeći Kur'an. Prestiž i javnost je nisu zanimali. Često bih se našalila pitajući je kako uspijeva u tome da joj Muftija, iako ona rijetko kad izlazi iz svog doma, naručuje sandžačke gurabije kad se vraća s puta. Ona bi se naglas smijala od dragosti i govorila: Almedine, tajna. Ja sve naučila što Muamer haje. I gurabijee, i mantije…
Živjela je tiho baš kako je to njezin sin opisao. Jedna od rijetkih prilika u kojima ste je mogli vidjeti bila je akademija maturanata Gazi Isa-begove medrese u Novom Pazaru.
Imala je svoje malo ali izabrano društvo.
I pored svoje bolesti sa kojom se dugo borila, javljala mi se brinući o zdravlju moje majke koja je njezina dugogodišnja prijateljica. Na tome sam joj posebno zahvalna i to može razumjeti samo onaj ko je slično iskusio.
Odana pratiteljka, čuvarica časti, ugleda i tajni svog supruga Muamera kako ga je zvala, i majka 4 djece, a naš prijatelj, sagovornik i mnogima saborac, u našim srcima će ostati trajno.
Život je nepredvidiv i danas kad razmišljam o njoj, često kažem da je Umeja ovakva jedna bila i da mi ne možemo dostići njenu borbu.
Svi smo Allahovi i Njemu se vraćamo.
22.05.2026. Sarajevo
