Piše: Dr. Jahja Fehratović
Medresa, eh Medresa…
Tog perioda života se autor sjeća sa najvećom toplinom, jer je to vrijeme izrastanja, kada se pogled razmagljuje i oči krupnjaju, a korak postaje čvršći i veći. Kada ideš sokakom, kao da ne tičeš zemlju, preskačeš bare i juriš nekud naprijed. A gdje? E pa sad, trebalo bi da osvajaš nove horizonte. Od djeteta postaješ dečkić, od dečkića momak i na pragu si da izrasteš u čovjeka.
Zato valjda i toliki lomovi u svršenicima osmoljetke, koji i nisu do kraja svjesni odluka koje donose, pa im često porodica i prijatelji pomažu, ili odmažu, da donesu sudbonosne odluke. Imaš osjećaj kao da si glina i da bi svi da te izvajaju u onaj oblik koji im je blizak ili potreban. Jedni bi da postaneš ljekar, drugi inžinjer, treći pravnik, četvrti ekonomist, peti… kako je kome šta blisko i šta mu fali: zdravlje, životni prostor, pravda, novac… ili, pak, šta je trend i pomodarstvo. Slabo ko tangira afinitete, talente i želje samog tog „materijala“ koji postaje nalik glinenom golubu, stoji na na nekoj pristojnoj udaljenosti kao meta i čeka čije će zrno iz vazdušne puške da ga obori, da mu zapečati sudbinu. Pa, ako se zgodi da ga strijelja baš u srce i ono što mu je i samom milo, blago njemu. A ako tome što cilja drhte ruke ili je slabovid pa promaši cijelu metu, ili makar okrzne i vjetrovim fijkom obori tog nesretnog goluba, osta njemu muka: niti je kadar da se odupre i stane na noge niti sposoban da tako napola strčeći hoda kroz cijeli život.
Mnogo prije nego je autor završio osnovnu školu, znao je da će njegova dalja sudbina biti Medresa „Gazi Isa-beg“, i nije bilo te sile koja bi i da je htjela mogla da ga prelomi drukčije. Kao dijete mekteba, čeznuo je za tom školom, koju nije baš bilo lahko upisati. Primalo se jedno odjeljenje, a kandidata sa svih prostora Sandžaka, Srbije, Crne Gore, Kosova, Makedonije, mnogo djece važnih roditelja, mnogo autoriteta koji su imali svoje kandidate…
Za kratko vrijeme postojanja, svega nekoliko godina, izrasla je u najelitniju srednju školu u regionu, zahvaljujući prije ostalog dvojici neimara naše savremenosti: predsjedniku Mešihata Islamske zajednice Sandžaka muftiji Muameru Zukorliću i njegovom iskrenom prijatelju i saborcu direktoru prof. Mevludu Dudiću koji su, pored podizanja infrastrukture i izgradnje prvih zgrada Muške mederese u haremu Altun alem džamije i Ženske u haremu Bor džamije, mnogo napora ulagali u školovanje kadrova. Skoro svi svršenici Medrese su posredstvom Mešihata slati na prestižne islamske univerzitete u Egiptu, Libanu, Siriji, Turskoj, Jemenu, Maleziji, Kuvajtu i drugim zemljama islamskog svijeta, i otuda se vraćali puni znanja i želje da doprinesu duhovnoj obnovi svog naroda.
Postati softa, učenik medrese, i sanjati o odlasku u neku od tih dalekih zemalja u vremenu embarga, izoliranosti, zatvorenosti, terorizacije, straha, neimaštine i sveopćih pokušaja za migracijama bilo gdje izvan balkanskog grotla – postao je san mnogih momčića koji su odrastali u grču neizvjesnosti, zebnje, bijede i snalaženja. Prilika da ne samo postanete čovjek, već i mnogo više od toga.
Iz tog perioda, autor se sjeća nekoliko fragmenata, koji su prilično obilježili njegov život.
Prijemni ispit
Tog vrućeg junskog dana u Haremu Altun-alem džamije kao da se sjatio cijeli dunjaluk. More čovječuljaka, roditelja, rodbine, efendija došlo od svukuda i – čeka.
Vidiš kako podrhtavaju, a prave se da im nije ništa dok čulje uši da budu pozvani pred komisijom. A komisija strašna. Bog ti dao, muftija Zukorlić, direktor Dudić i još nekoliko profesora.
Kako ko izađe, svi strče do njega i pitaju: „Kako bi? Šta bi? Šta pitaju? Kako pitaju? Šta traže?“ Milijardu nekakvih teških pitalica, a onaj veselik pokušava da dođe do zraka. Najčešće ni sam ne zna kako je bilo. Umro na nogama, spucala ga trema, nit je s ovog niti sa onog svijeta. Odgovara kratko i nepovezano. Nešto smrduljači, i jedva čeka da mu se put otvori da može da sjedne negdje na džamijskom trijemu. A ostali očiju punih suza, na ivici da vrisnu, prate mu leđa, već napola razoružani i spremni da polože olovke i traže neki drugi selamet.
Penjući se uz stepenice ka drugome spratu gdje ga ta strašna komisija zasijeda, autoru se krate noge. Kako koji stepenik preskoči, sve mu neki tegovi sputavaju korake. Najzad staje pred vrata, kuca i nekako naziva selam.
„Bujrum, momčino!“ – poziva ga direktor Dudić.
Bože Milosni, kako li je to samo preživio. Nekako u behutu. Ne znam da li su ga uopće pitali šta od onog što je uobičajeno, jedino čega se autor sjeća jeste jedna po donekle nemila situacija zbog koje mu se umalo svijet srušio, vjerovao je da će biti oboren.
Neko od članova komsije pitao je u kom mektebu išao i, kada je autor kazao, nije mu se svidjelo. Nešto je imao protiv tog efendije, šta li već. I nije više bilo važno ni što je autor tri puta sklopio hatmu, i što je pucao od želje da upiše školu za koju se od kada zna za sebe spremao. Sve se nekako sručilo u trenu. Činilo mu se da to komisiju nije ni zanimalo.
Nastalo je komeškanje među članovima komisije. Nekoliko trenutaka niko nije obraćao pažnju na snevoljenog kandidata koji je haman bio na ivici suza, već su članovi komisije međusobom razmjenjivali neke riječi koje do njega nisu ni dopirale.
Taman kad se pomirio sa sudbinom, i borio da ne popuste očni mišići koje je grčevito stezao kako se niz obraze ne bi spustile brazde, na njega obrati pažnju predsjednik te strašne komisije, muftija Zukorlić. Osmjehnu mu se toplo i, okrenuvši se ostalima koje kao da zaledi pogledom reče:
„Ne brini, bit će to dobro.“
Poslije nekoliko dana, mnogo pribraniji, svjestan da za njega niko nije imao urgirati, a znajući da za druge jeste, i da mu se jedini adut koji je imao srušio time što neko iz te strašne komisije ima antagonizam prema njegovom mektebskom efendiji, nije vjerovao da će biti uopće iznad crte.
Prvo je tražio svoje ime od pozadi, krenuvši od devedeset i nekog broja na niže. Spuštao se na osamdeset, pa sedamdeset, šezdeset, pedeset, četrdeset, trideset… Tu je stajala crta. Primalo se trideset učenika.
Sada je već znao da je među sretnicima, ali nije baš vjerovao da će svoje ime pročitati tek u vrhu liste. Postale su mu jasne one Muftijine riječi. Da, zaista je sve ispalo dobro. Postao je ponosni SOFTA, učenik najprestižnije škole ne samo u svom gradu već i mnogo, mnogo šire.
I da, sada ih je mnogo svjesniji i dok ovo piše u ušima mu odzvanjaju one važne riječi rahmetli akademika muftije Muamera Zukorlića upućene generaciji maturanata Medrese „Gazi Isa-beg“ 2021. na posljednjoj akademiji na kojoj je fizički prisustvovao:
„Život je preskup i prekratak da biste radili jeftine stvari. I da biste ga živjeli jeftino. I da biste živjeli da živite. I da biste jeli da radite i radili da jedete. I spavali da radite i jedete… Zato vam ne treba ni škola, ne treba vam ni knjiga, ne treba vam ni trud. To rade životinje bez jednog razreda škole. Naša, vaša misija je više od toga. I ako ste počešćeni da primite knjigu Kitab, Kur’an… u desnu ruku i da imate sunnet Poslanika, s.a.v.s., u drugu ruku – pa kako da ne uspijete!!“
