Komunisti su 1980. godine srušili najljepšu orijentalnu kuću u Novom Pazaru u vlasništvu Salih-bega Rasovca

Piše: Dr. Harun Crnovršanin

Orijentalni izgled Novog Pazara počeli su drastično da mijenjaju komunisti nakon završetka Drugog svjetskog rata 1945. godine.  Obzirom da je na važne položaje u poslijeratnoj Titovoj Jugoslaviji došao veliki broj bivših četnika, zadojenih mržnjom prema svemu što je muslimansko i tursko, počeli su planski da uništavaju kako džamije tako i Tijesnu čaršiju i prelijepe aganske i begovske kuće koje su davale dušu ovom gradu.

U prethodnim tekstovima naveli smo glavne aktere rušenja Tijesne čaršije 1947. godine. Drugi ubilački talas počeo jer krajem 70-ih godina i početkom 80-ih godina prošlog vijeka. Prema tadašnjem urbanističkom planu komunističkih arhitekata planirana je izgradnja dvije betonske grdosije nazvane Stara i Nova lučna zgrada. Njihovom izgradnjom porušene su najljepše orijentalne kuće u strogom centru Novog Pazara. U tom rušilačkom cunamiju stradala je i kuća Salih-bega Rasovca, bespovratno uništeni dragulj bošnjačke arhitekture Novog Pazara.

KO JE BIO SALIH-BEG RASOVAC?

   Salih-beg je rođen 1852. godine u prelijepom mjestu Rasovu kod Bijeog Polja (stari naziv Akova) u u uglednoj familiji Begović. Ostalo je nepoznato ime njegovih roditelja. Inače u Rasovu je živio veliki broj begovskih familija i bilo je poznato po svojim čardacima i plodnom zemljištu.  Iz historije znamo da je titula „bega“ vojna titula i u osmanlijskom carstvu se dodjeljivala istaknutim vojnicima. Begovi su bili vođe svog naroda kako u ratnim tako i u mirnodopskim vremenima. Svojim statusom i položajem zalagali su se za napredak, kako pojedinaca tako i zajednice. Takav je bio i Salih-beg Begović koji će kasnije, dolaskom u Novi Pazar promijeniti prezime u Rasovac, upravo po mjestu Rasovu gdje je rođen.

Salih-beg je krajem 19. i početkom 20. vijeka, trgujući sa Solunom (Seljanik) i susjednom Srbijom, stekao veliki imetak. Istovremeno je, kao Bošnjak iz Novopazarskog sandžaka, upoznao i veliki broj važnih ličnosti u Kraljevini Srbiji. Sa tim novcem napravio je 1900. godine prelijepu kuću u centru novopazarske čaršije. Ljepoti kuće divili su se svi odreda. Tada je Novi Pazar, grad aga i begova, imao veliki broj kuća „seljaničkog tipa“. Procvat trgovine sa Istanbulom i Solunom omogućio je pazarskim prvacima da naprave takve kuće o kojima se nadaleko pričalo. Salih-beg je bio i veliki vjernik i u njegovoj familiji bilo je nekoliko hadžija. Zapisano je da je on sa svojim amidžom obnovio trem (natkriveni ulaz) na pazarskoj Lejlek džamiji i da je podigao česmu za uzimanje abdesta u istoj džamiji.

Salih-beg se ženio tri puta. Od prve žene su mu sinovi: Ali-beg, Sulejman-beg i kćerka Safeta. Od druge žene mu je kćerka Fatima, a od treće supruge koja se zvala Đulsuma Mahmutović, iz Sjenice rodom, imao je sina Ismet-bega. Ali-beg je u braku sa Vasvijom Kantardžić, iz Sarajeva rodom, imao sina Ibrahima i kćerke: Lutviju i Fahriju. Ibrahima-Ibra Rasovca, potpuno nevinog mladića od 24 godine, partizanski dželati streljali su na Hadžetu 21. decembra 1944. godine.

Drugi Salih-begov sin- Sulejman-beg bio je oženjen Zejnepom Osmanbegović, kćerkom Mehmedalije Osmanbegovića, i sa njom imao jednu kćer koja se zvala Nafija.

Treći Salih-begov sin Ismet-beg bio je oženjen sa Nedžmijom Osmanbegović, kćerkom Ibrahim-bega Osmanbegovića i sa njom dobio sina Vefika i kćerke bliznakonje Đulsumu i Gileru.

Salih-begove kćerka Fatima bila je udata za Jakupa Aguševića i sa njima dobila sina Fikreta i kćerke: Sabihu i Hilmiju. Druga kćer Safeta udala se za Ramiza Rohovića i sa njim imala sina Ensara i kćerke: Kadriju, Mihriju i Hatidžu .

   Izbijanjem Prvog balkanskog rata (oktobra 1912) Tursko carstvo doživljava poraz. Do 1912. godine, u sastav Srbije nisu ulazili ni Sandžak, ni Kosovo ni Vojvodina. Zadatak osvajanja Novopazarskog sandžaka i Novog Pazara pripao je srpskoj Ibarskoj vojsci čiji je komandant bio Mihailo Živković. Srpska vojska je Novi Pazar napala iz tri pravca, sa 23.000 vojnika i sa 36 topova.

Iako su bili slabo naoružani i ostavljeni na cjedilu od turske vojske, branitelji Novog Pazara, na čelu sa predsjednikom opštine Arif-agom Komatinom, pružli su srpskoj vojsci žestok otpor.  U odbrani Novog Pazara poginulo je oko 300 a ranjeno oko 700 branitelja. Ne zna se koliki je bio broj poginulih srpskih vojnika u borbama za Novi Pazar. Ostalo je zapisano da je Arif-aga Komatina sa svojim hrabrim braniteljima primorao srpsku vojsku na povlačenje, što je izazvalo veliki bijes u srpskoj Vrhovnoj komandi. Bitka za Novi Pazar trajala je od 19-23. oktobra 1912. godine. Zbog nedostatka ljudstva i municije branitelji su morali da odstupe uz velike gubitke. Najveće bitke vodile su se na Batnjiku i u Postijenju. Arif-aga Komatina je poginuo 22. oktobra u svojoj 36-oj godini života, dakle, dan prije ulaska srpske vojske u Novi Pazar.

Tada na scenu stupa Salih-beg Rasovac. Znajući da se Novi Pazar ne može odbraniti, Salih-beg je formirao mješovitu bošnjačko-srpsku delegaciju i, u noći između 22. i 23. oktobra, u selu Glušci, u štabu generala Mihaila Živkovića,  potpisao akt o predaji grada.  Na ovaj način Salih-beg je, mudrim potezom, spriječio pogibiju velikog broja ljudi kao i razaranje grada, koje bi se najvjerovatnije dogodilo da se nastavilo sa pružanjem otpora.

SALIH-BEG RASOVAC POSTAJE PRVI PREDSJEDNIK NOVOG PAZARA NAKON ODLASKA TURAKA (1912)

   General Mihailo Živković je, po ulasku u Novi Pazar, uspostavio vlast nove države Kraljevine Srbije, i istovremeno ukinuo rad svih turskih organa vlasti, uprave i sudstva. Za predsjednika je imenovao Salih-bega Rasovca, a za njegovog zamjenika Petra Mirkovića. Njegov predsjednički mandat trajao je od 23. oktobra 1912. godine do 18. avgusta 1914. godine.

„U ovom periodu završen je Prvi balkanski rat. Maja 1913. godine počeo je Drugi balkanski rat sa Bugarskom, koji se završio sredinom leta 1913. godine, a krajem jula 1914. godine počeo je Prvi svjetski rat“. (Iz knjige: „Predsednici Novog Pazara od 1912.do 2012.godine“, autora Miodraga Radovića, izdate 2012. U Novom Sadu).

SALIH-BEG RASOVAC- PRVI NARODNI POSLANIK (1919 -1922) IZ NOVOG PAZARA U SKUPŠTINI KRALJEVINE SRBA, HRVATA I SLOVENACA (SHS)

   Nakon završetka Prvog svjetskog rata (1918.) i formiranja prve zajedničke države Južnih Slavena-Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS), formiraju se i političke stranke. Na području Novog Pazara i Novopazarskog (Deževskog) sreza, osnovana je, u jesen 1919. godine, Radikalna stranka. Do osnivanja Džemijeta (u jesen 1922.), ova stranka, koju je osnovao Nikola Pašić, okupljala je i jedan broj Bošnjaka/Muslimana. Radikalnoj stranci je, iz taktičkih razloga , prišao i Salih-beg Rasovac. On je računao da će, kao poslanik vladajuće Radikalne stranke, moći da učini više za svoj narod, nego da bude pasivan i ostane po strane.  Iako su ga mnogi smatrali prosrpski orijentisanim Bošnjakom Salih-beg je djelom dokazao da je radio u interesu bošnjačkog naroda. Navešćemo dva slučaja koji govore u prilog navedenog.

SALIH-BEG RASOVAC JE 10. JULA 1920. PISAO MINISTRU UNUTRAŠNJIH DJELA MARKU TRIFKOVIĆU O SRPSKOM TERORU NAD BOŠNJACIMA

   Da je narodni poslanik Salih-beg vodio računa o svojem narodu svjedoči i pismo koje je u ljeto 1920. godine uputio tadašnjem ministru unutrašnjih djela Marku Trifkoviću. U njemu piše sljedeće:

„… Prilikom pretresa oružja u okrugu Raškom (Pazarskom) organi vlasti postupili su nezakonito prema stanovništvu muslimanske vjere, mlatili ljude batinama i puškama, vezali i stezali lancima i konopcima prisiljavajući ih da kažu imaju li oružje. Mnogo je nevinog stanovništva tako stradalo, djelimice gotovo cjela sela kao: Varevo, Trnava, Ribariće, Žabren i dr. gdje se vrlo nečovječno postupalo. U opštini Ribarićkoj bila su dva smrtna slučaja, od kojih je jedan od straha pred batinama skočio u Ibar, a jedna od zadobijenih povreda. Neuk svijet ne umije od straha ni da se žali, a i koji su umjeli da pribave ljekarska uvjerenja i predaju tužbe po njima nije do sada ništa rađeno. Na kraju je zahtjevano da se obrazuje Isljedna komisija“. (Iz knjige: „Iseljavanje Muslimana iz Sandžaka, autora mr. Safeta Bandžovića, Sarajevo, 1991.)

SALIH-BEG POMAŽE JUSUFU MEHONJIĆU U ORGANIZOVANJU ATENTATA NA RADIKALA ŽIVKA ŠUŠIĆA

      Odmah nakon stvaranja Kraljevine SHS, za okružnog načelnika u Novom Pazaru postavljen je radikal i sudija Živko Šušić. On se dokazao kao veliki protivnik bošnjačkog naroda i Džemijet stranke. Iz tih razloga, pazarski prvaci su, u saradnji sa Jusufom Mehonjićem, vođom sandžačje komite,  organizovali 1922. godine atentat na dokazanog dušmanina Živka Šušića. Salih-beg se sa Jusufom Mehonjićem znao odranije, jer su obojica rodom iz Bjelopoljskog kraja.

Jusuf Mehonjić je bio vođa sandžačkih ustanika i boraca protiv nedemokratskog režima Kraljevine SHS. Ostao je upamćen kao naš najveći junak između dva svjetska rata, koji je godinama, veoma uspješno pružao otpor beogradskom režimu, i istovremeno štitio svoj narod od četnika Koste Milovanovića- Pećanca širom Sandžaka.

Iskusni Mehonjić je u ljeto 1922., obučen u uniformi žandara, kod „Tolove kačare“, na putu Novi Pazar-Raška,  sačekao  dva fijakera. U jednom fijakeru bila su dvojica Jevreja: Moric i Binjo Bahar, a u drugom Živko Šušić i jedan žandar. Mehonjić nije poznavao Živka Šušića i slučajno je prišao baš njegovom fijakeru i upitao ga: „Ko je ovde Živko Šušić, imam hitnu poruku za njega?“

Živku se to učinilo sumnjivo i odgovorio je Mehonjiću: „To je Šušić“, pokazujući na jevrejskog trgovca Morica. Mehonjić je nakon toga ubio Morica i jednog žandara i pobjegao sa svojim drugovima.

„Posle ovog slučaja u Okružnom sudu u Novom Pazaru osuđen je Salih-beg Rasovac koji je bio poslanik 1919. godine za teritoriju Novog Pazara i Deževskog (Novopazarskog) sreza. On je okrivljen da je organizovao zaveru protiv Živka Šušića i da su plan i dogovor ovog ubistva napravljeni u njegovoj kući. Prema ovoj optužnici Jusuf Mehonjić je sa svojom grupom otišao na zadatak iz kuće Salih-bega Rasovca. Salih-beg je osuđen na dugogodišnju robiju. Pomilovan je i pušten pošto je proveo na robiji nekoliko godina“. (Iz knjige: „Efendijina sećanja i kazivanja“, autora Miodraga Radovića, str. 123, izdata u Novom Pazaru 1998. godine.)

OPIS STARE ORIJENTALNE KUĆE SALIH-BEGA RASOVCA

   Za kuću Salih-bega Rasovca autor ovog teksta je počeo intezivno da se interesuje u ljeto 2013. godine. Obzirom da mi je njegov unuk Vefik-Vefko Rasovac (1953) komšija, imao sam priliku da zabilježim sve najinteresantnije podatke vezane za njegovog djeda Salih-bega i njihovu staru unikatnu porodičnu kuću koju su komunisti porušili u proljeće 1980. godine, radi izgradnje tzv. Nove lučne zgrade.

Vefik danas živi sa familijom u, također veoma lijepoj kući, u ulici Stane Bačanin br. 9. Ovu kuću, od tvrdog materijala, dobili su od opštine Novi Pazar, kao nadoknadu za njihovu porušenu kuću. Sagrađena je 1938. godine a ranije je pripadala familiji Jemović. Kasnije se u njoj nalazio Istorijski arhiv Novog Pazara, nakon čega prelazi u vlasništvo familije Rasovac.

Vefik-Vefko je danas najstariji član familije Rasovac i on kuću djeda Salih-bega, u kojoj je porastao i mladost proveo, opisuje ovako. „Naša stara kuća koja je pripadala mom djedu Salih-begu Rasovcu, nalazila se na adresi ul. Stevana Nemanje br. 19. Sagradio je 1900. godine moj djed. Kuća je bila na dva sprata i imala je stambenu površinu od 300 metara kvadratnih. Na prvom spratu bile su tri sobe: dvije velike, jedna manja,  mutfak (kuhinja), ajakjol (nužnik) i veliki hajat (hodnik). Svaka soba je imala hamam (kupatilo). Na prvom spratu se nalazila i izba, prostorija gdje su se ostavljali voće i povrće: krompiri, jabuke, kupus i raso (sok od kupusa).

    Drvene stube (stepenice) vodile su na gornji sprat na kojem su se nalazile dvije spavaće sobe i velika, gostinjska soba (odaja) poznata i kao „alaturka“. Ova soba je imala „dušekluke“ (ormare za posteljinu).Sve tri sobe sui male svoje hamame. Prilikom kupanja, voda se iz kazana sa toplom vodom, zahvatala “susakom“. Soba “alaturka“ je mala i zid koji je bio u duborezu i u raznim bojama, kao i plafon od drvenog mozaika u raznim bojama koji se zvao „baklava“. Na spratu su bila i dva „ćoška“-jedan veliki, za muškarce, koji je gledao ka ulici Stevana Nemanje, i drugi- mali ćošak, predviđen za žene, koji je gledao ka bašči, odnosno ka Ćerčijskom sokaku (današnja ulica Gojka Bačanina). Na gornjem spratu je bio hajat (hodnik) u koji se ulazilo iz malog ćoška. Do njega je bio ćiler (ostava) za trenutno nepotrebne stvari i ajakjol (nužnik).

   Ispred kuće je bila avlija sa „čičeklukom“ (cvijetnjakom) i pumpom za vodu. Na nju se nastavljala tzv. Dišer-avlija a iz nje se izlazilo na ulicu Stevana Nemanje. U Dišer-avliji je bio selamluk, na spratu su stanovali putnici-trgovci, namjernici, a dolje je bila soba za poslugu. U ovoj avliji, koja je imala površinu od 5 ari, bile su 3 štale: jedna za konje, druga za krave i treća za ovce.Do nje je bila ostava za motike, lopate, hašove i plugove. Do ostave je bila prostorija za pranje veša i sušara koja je služila i za ostavljanje drva.

   Na spratu iznad štala bila je prostorija koja se zvala „okluk-hana“ i služila je za ostavljanje sijena. Do oklukhane je bila prostorija koja je služila za vijanje žita. Do nje je bila još jedna prostorija za žito koja se zvala hambar i on se sastojao od prijeskova (pregrada). U jednom prijesku bio je ovas, u drugom ječam, u trećem pšenica, u četvrtom okomišani mumuruz. Prijeskovi su bili široki otprilike 2-3 metra, a dugački 3-4 metra i dubine oko 3,5 metra. Žito se vadilo posudom koja se zvala „bučuk“. U Dišer-avliji bio je salaš gdje se čuvao mumuruz u šišarci. Bila je i „sudurma“ koja je služila za ostavljanje konjskih i volovskih kola i za pripinjanje životinja. Iza kuće, u pravcu ulice Gojka Bačanina, bila je bašča veličine 17,5 ari.

   Do nas su bili komšije: Hrvaćani, Pećani, Đerleci. Iz naše bašče se ulazilo kroz „kapidžik“ kod Abdurahmana Mahmutovića, Rifa Pećanina i Abaz-age Tripkovića. Sa desne strane bio je tišler Hazbo, a do njega je bio brica Arif-aga Škrijelj.

IMOVINA KOJA JE TZV. AGRARNIM REFORMAMA OTETA SALIH-BEGU RASOVCU

   Dinastija Karađorđevića je u bivšoj Kraljevini SHS započela a Titova Jugoslavija završila sa pljačkom bogatih muslimanskih porodica (bošnjačkih, albanskih i turskih) u Bosni i Hercegovini i Sandžaku, na Kosovu i u u Makedoniji.  O tome šta su sve od imovine oteli  Salih-begu Rasovcu njegov unuk Vefik Rasovac nastavlja:  „Odmah nakon što je stvorena Kraljevina SHS, kralj Aleksandar Karađorđević je u svom „Proglasu“ naredio da se sva zemlja u njegovoj državi dodijeli onima koji je obrađuju“. To je značilo da se Bošnjacima, Albancima i Turcima otima njihova zemlja i poklanja srpskim, crnogorskim i makedonskim seljacima koji su na njima radili kao najamnici. Tako su mom djedu Salih-begu uzeli han na planini Rogozni i 30 hektara zemlje.

   Na putu za planinu Goliju, u mjestu Polazi, koje se nalazi između sela Vranovina i Šaronje, bile su dvije „Begove kule“. Jedna je imala 24 hektara ziratne, obradive zemlje sa rijekom po sredini, 11 hektara šume i 1 hektar utrine (neuređeni pašnjak). Kule su seljaci porušili, odnijeli kamen, a ostali su samo temelji.

   U komunizmu, odmah nakon rata, opet kroz tzv. agrarnu reformu 1946. godine, familiji Rasovac su oduzeta dva dućana u centru grada. Jedan dućan veličine 100 metara kvadratnih, gdje se prodavala konfekcija, izlazio je na ulicu 28. Novembar, na početku „Stare lučne zgrade“, a drugi dućan je bio na dva sprata i  nalazio u Tijesnoj čaršiji. Na donjem spratu je bila radnja „Non-stop“, a na spratu su bile sobe za izdavanje. Iza ovog dućana bio je još jedan naš objekat, koji je kasnije ugostiteljsko preduzeće „Lipa“ pretvorila u magacin za piće.

   Nakon što su nam porušili staru kuću u centru Novog Pazara, kao nadoknadu, dali su nam kuću u koj sada živimo, na adresi: ul. Stane Bačanin br.9.  Kuća je na dva sprata sagrađena od tvrdog materijala. Donji sprat je pripao mojem amidži Sulejman-begu i njegovoj ćerki- jedihnici Nafiji. Kasnije je, od Nafije, sprat otkupio moj otac Ismet-beg. Ova kuća ima 200 metara kvadratnih stambene površine i, zajedno sa baščom, ima ukupno 6,5 ari placa. U ovoj kući zajedno živimo ja, moja supruga Mehdija (djevojačko prezime Škrijelj), moj sin Salih, njegova supruga Elvisa (djevojačko prezime Crnovršanin) i njihove ćerkice, a moje unukice: Sema i Ajna“.