Kao i mnoge djevojke iz sandžačkih sela, tako je i Nurija jednog dana prešla prag nove kuće noseći sa sobom tek nekoliko skromnih zavežljaja, stidljiv osmijeh i veliko srce puno nade.
Došla je u vrijednu i čestitu porodicu u kojoj se od sabaha znalo za rad i red. U kuću gdje se živjelo od svojih ruku, gdje se zemlja obrađivala pošteno, a svaki zalogaj hljeba bio zarađen trudom i znojem. Bila je to velika porodična zajednica domaćina mula Emina, čija se riječ poštovala i cijenila širom kraja. Njegov savjet imao je težinu, a njegov obraz bio je primjer mnogima.
Od prvog dana ona je prihvatila život kakav joj je bio dat. Nije birala lakše poslove niti tražila više nego što joj pripada. Radila je od ranog jutra do kasne večeri. Žnjelo se, kosilo, plastilo sijeno, čuvala stoka i obrađivala zemlja. Dani su bili dugi, a ruke često umorne, ali se niko nije žalio. Znalo se da se život gradi trudom.
A među svim tim poslovima nosila je i najveću odgovornost, da bude majka.
Često je godinama nosila istu haljinu. Krpila stare opanke i odlagala svaku svoju želju za neka bolja vremena. Nije mnogo gledala na odjeću, obuću ni na sitna zadovoljstva koja život čine lakšim. Sve što je imala i što je mogla steći nekako je završavalo u potrebama njene djece.
Takve su bile sandžačke majke.
Možda nisu završavale velike škole, ali su znale ono što je najvažnije. Učile su djecu da poštuju starije, da se ne stide rada, da čovjeka krase obraz i poštenje, a ne bogatstvo.
Godine su prolazile, a njena tri sina rasla su pred njenim očima.
Željela je samo jedno, da njima bude lakše nego što je bilo njoj.
Da završe škole.
Da pronađu svoj put.
Da postanu dobri ljudi.
Najstariji sin bio je njena prva radost. Odmalena je bio uz nju, dijeleći i rad i brige. Ali veliki dio svog slobodnog vremena provodio je i uz deda mula Emina. Sjedeći kraj njega, slušao je njegove riječi, savjete i životne priče. Nije tada ni slutio koliko će mu te pouke jednog dana značiti.
Nije bio jedini.
Oko starog hodže često su sjedela i druga djeca, upijajući njegove riječi. Kao da su upravo tu, uz njegovo koljeno, nesvjesno počinjali graditi puteve kojima će kasnije krenuti kroz život.
A ona ih je posmatrala.
Tiho.
Iz prikrajka.
Onako kako samo majka zna.
Nije tražila zasluge.
Nije očekivala pohvale.
Dovoljno joj je bilo da vidi kako izrastaju u ljude kojima će se drugi radovati.
A onda je došlo vrijeme kada su djeci ojačala krila.
Jedan po jedan, sinovi su krenuli svojim putevima.
Majka ih je ispraćala zagrljajem koji traje i dovom koju ne izgovara glasno.
Nikada nije željela da vide njene suze.
Željela je da ponesu njen osmijeh.
Tek kada bi zamakli iza posljednje krivine, krajem svoje bijele šamije obrisala bi oči i još dugo gledala prema putu kojim su otišli.
Poslije bi sjedila kraj prozora.
Nekad sat vremena.
Nekad malo duže.
Ne zato što je bila tužna.
Već zato što majke imaju jednu osobinu koju niko drugi nema.
One ne broje dane.
One broje dolaske.
Kasnije, kada djeca odrastu i uspiju, ljudi ih hvale, tapšu po ramenu i dive im se. Neko ih voli, neko im zavidi, neko ih osporava.
Takav je život.
Ali rijetko ko tada pomisli na majku.
Na ženu koja je godinama stajala u sjeni.
Na njene neprespavane noći.
Na njene strahove.
Na njene dove.
Dok drugi vide uspješnog čovjeka, njegovo zvanje, poziciju i titule, majka i dalje vidi dijete koje je nekada vodila za ruku.
Život je Nuriji donio i teške dane, dane koje nijedna majka ne priželjkuje. Dane kada srce zaboli toliko da riječi postanu male. Ali i tada je ostala uspravna, oslonjena na vjeru, sabur i nadu. Kao nekada kada je, u starim opancima, na prašnjavom putu svog sela stajala i mašući rukom gledala kako njena djeca odlaze u veliki svijet, svijet nade, znanja i očekivanja nekog boljeg sutra. Ni tada se u njenom oku nije vidjela suza. Samo ponosno lice sandžačke majke ispod bijele šamije sa ojcama.
Znala je da čovjek ne bira koliko će trajati njegovi dani, ali bira koliko će ljubavi ostaviti iza sebe.
Danas je ona još uvijek tu, u svom selu.
Korak joj više nije siguran kao nekada.
Vrijeme je na njenom licu ispisalo bore, a na leđima ostavilo trag godina provedenih u radu.
Ali bijela šamija i dalje mirno počiva na njenoj glavi.
Tespih i dalje klizi kroz njene prste.
A dova i dalje živi na njenim usnama.
I kada danas ugleda svoju djecu i njihove porodice, njene oči zasjaje istim onim sjajem kojim su sijale prije mnogo decenija.
Jer majčino srce ne stari.
Ono samo postaje bogatije uspomenama.
Zato danas, kada noć polako prekrije selo, a umorni ljudi utonu u san, kraj malog prozora još uvijek sjedi Nurija.
Na glavi joj bijela šamija.
Na usnama dova.
Možda joj oči više ne vide daleko kao nekada, ali njeno srce i dalje prepoznaje svaki korak svoje djece.
I dok zrna tespiha polako prolaze kroz njene prste, ona ne moli za sebe.
Moli za njih.
Za njihovo zdravlje.
Za njihovu sreću.
Za njihovu djecu.
Jer njena ljubav ostaje ista i kada djeca odrastu.
I kada odu.
I kada se vrate.
I kada godine ostave trag na licu.
Zato na ovom svijetu postoje mnoge velike ljubavi, ali samo jedna koja nikada ne traži ništa za sebe, a daje sve.
Tiha kao dova.
Čista kao bijela šamija.
I velika kao srce sandžačke majke.
Autor: Nermin Goruždić
