Novoizabrani predsjednik Stranke pravde i pomirenja (SPP) Seid Hadžić ocijenio je da se Bošnjaci ‘bukvalno’ bore za biološki opstanak u brojnim krajevima Crne Gore i da u takvoj situaciji stranke koje predstavljaju taj narod nemaju pravo da stvari gledaju kroz uskostranački ili lični interes.
Hadžić je to kazao u intervjuu “Vijestima”, odgovarajući na pitanje koliko se ciljevi SPP razlikuju od politike koju vodi Bošnjačka stranka, koja takođe zastupa interese bošnjačkog naroda.
”Ja se nadam da će lideri te stranke to shvatiti brzo, a dok oni to ne shvate mi ćemo preuzeti dio odgovornosti već nakon lokalnih izbora u oktobru”, kazao je Hadžić.
On je istakao da je koalicija “Crno na bijelo” u čijem su sastavu nastupili na parlamentarnim izborima 2020. godine, dovela do smjenjivosti vlasti, što je bila nasušna potreba države, ali da više od toga nije uspjela.
Krajem jula ste izabrani za predsjednika Stranke pravde i pomirenja, naslijedivši dugogodidnjeg predsjednika partije Hazbiju Kalača. Šta će biti Vaši prioriteti kao novog čelnika stranke?
Prioritete, na žalost, određuju date okolnosti u društvu. Zaustavljanje iseljavanja uz sve što prati taj proces – pokretanje investicija, izgradnju infrastrukture, sređivanje stanja u lokalnim samoupravama i slično. Imajući u vidu brojne pokazatelje inferiornog položaja Bošnjaka, ali i svih drugih naroda u sandžačko-sjevernom regionu, ali i drugim djelovima države, diskriminacije kojoj smo izloženi u državnim institucijama, od policije do škola, naši prioriteti su, nažalost, već definisani, a to je borba za elementarna građanska prava i rekao bih biološki opstanak. Borba da sačuvamo mlade je ključna jer ako njih ne sačuvamo, sve ostalo je uzalud, prazna ljuštura. Vrijeme je da država tj. institucije ove države Bošnjake prihvate kao ravnopravne građane, kao svoje građane i kao jedan od stubova nezavisnosti Crne Gore. Pokušavaju da nam omrznu Crnu Goru, podmeću nam da smo protiv nje, a sve rade da nas rasele s vjekovnih ognjišta i ubiju volju za životom. Neće uspjeti u tome, Crna Gora je naša kuća u koju smo ugradili živote, naciju, vjeru i sve ono što nas definiše i karakteriše.
Koliko se ciljevi SPP razlikuju od politike koju vodi Bošnjačka stranka, koja takođe zastupa interese bošnjačkog naroda? Da li ste zadovoljni načinom na koji to BS čini?
Stvar je dosljednosti. Dakle, postavlja se pitanje ko zastupa interese naroda, a ko je malo ili malo više odvukao politiku stranke ka ličnom ili uskostranačkom intresu. I nisu oni tu ništa više (a ni manje) različiti od većine političkih subjekata u Crnoj Gori za koje se takođe vezuju brojne afere. Ono što je specifično za BS jeste to što se pozivaju na narod koji nema vremena za još jedan mandat promašene politike. Bošnjaci se bukvalno bore za biološki opstanak u brojnim krajevima Crne Gore i u takvoj situaciji stranke, koje predstavljaju taj narod, nemaju pravo da stvari gledaju kroz uskostranački ili lični interes. Ja se nadam da će lideri te stranke to shvatiti brzo, a dok oni to ne shvate mi ćemo preuzeti dio odgovornosti već nakon lokalnih izbora u oktobru. Bošnjaci nemaju vremena za nove eksperimente niti zablude. Potrebna im je jasna politika s jasnim stavovima, a SPP to svakako jeste. Sva prava koja imaju drugi narodi zahtijevamo i za nas. Nas iz SPP ne mogu kupiti, ucijeniti, uplašiti, niti izolovati. To narod sve više prepoznaje i zato nam raste članstvo i podrška na dnevnom nivou.
Vaša partija je dio platforme “Crno na bijelo” (GP URA, CIVIS, Bokeški forum i nezavisni intelektualci) koja je zajednički nastupila na parlamentarnim izborima 2020. godine. U prethodnom periodu je bilo naznaka da SPP nije zadovoljna političkim uticajem koji ima u tom savezu. Kakva je sada situacija?
SPP je doprinio u dobrom dijelu, mislim i presudno, u tome da koalicija “Crno na bijelo” dobije četvrtog poslanika koji će se kasnije ispostaviti kao presudan u formiranju većine. To je ujedno i bila šansa da se započne novo, kvalitetnije, sadržajnije i produktivnije poglavlje u odnosima vlasti i bošnjačkog naroda u Crnoj Gori. Dotadašnji odnos karakterisan je strogom kontrolom nad političkom sviješću Bošnjaka, skretanje fokusa sa stvarnih problema, masovnim egzodusom, ali i obezbjeđivanje sigurnih i jeftinih glasova na izborima.
Vjerovali smo da je s konstituentima naše koalicije konačno došlo vrijeme da se resetuju ti odnosi i krenemo jednim iskrenijim i pravednijim putem, putem pravde, pomirenja i progresa…Međutim, šta smo dobili na kraju? Skoro pa potpunu blokadu od cjelokupne pobjedničke većine uključujući i GP URA. Izjave kako su Bošnjacima bila otvorena vrata institucija su bila laž, a otuda i naše nezadovoljstvo. U SPP su imali antirežimske, časne, poštene i stručne Bošnjake, ali odustalo se od prethodnih dogovora i kantari vrijednosti su počeli pogrešno da mjere. Uklonili su Bošnjake iz institucija zaključno s običnim radnim mjestima. Da li je poslanička grupa CnB digla glas protiv toga – ne, a mogli su.
Jedinu šansu koju smo dobili – Upravu za saradnju sa dijasporom, koja je prije našeg preuzimanja smatrana folklornom Upravom, mi smo u veoma kratkom vremenu podigli na nivo ministarstva. Samo jedan podatak – za nepuna četiri mjeseca rukovođenja organizovali smo manifestaciju “Dani dijaspore” na nivou na kom nikada do tada nije održana, u sklopu koje smo organizovali najveći poslovni skup u 2021. godini – Biznis forum dijaspore koji je održan u Bijelom Polju sa 150 učesnika od kojih su neki bili i veoma značajni inostrani investitori. Uz potpuno drugačiji pristup dijaspori koja je od puke folklorno-glasačke mašinerije dobila status strateškog partnera države. Ni to čak nije bila preporuka za nastavak započetih projekata već su Upravu dodijelili drugima bez obrazloženja.
I da zaključimo, koalicija “Crno na bijelo” na samom početku je budila nadu u novi, treći, put koji je prijeko potreban Crnoj Gori. Put koji vodi daleko od svakog ekstrema i put koji je trebalo da se bavi ozdravljenjem Crne Gore. Nakon promjene vlasti čista i zdrava ideja svakim danom se gubila. Principijelno, koalicija je dovela do smjenjivosti vlasti što je bila nasušna potreba naše države, ali više od toga nije uspjela.
Kako komentarišete rad Vlade Dritana Abazovića u prethodnih 100 dana? Da li je ta Vlada ‘zaslužila’ da joj se izglasa nepovjerenje 19. avgusta ili treba da nastavi s radom?
Da li smo očekivali čarobni štapić kojim će sve biti riješeno za par mjeseci – ne. Da li smo očekivali nastavak maćehinskog odnosa zvanične Podgorice prema Bošnjacima i prema sjeveru države – opet ne. Zaustavljene su gotovo sve investicije na sjeveru, gradovi su nam u saobraćajnoj blokadi, od Pljevalja do Rožaja. Uz osmjeh su nam ukinuli fakultet u Bijelom Polju pod sramnim izgovorom kako nema novca za njega. Za Plavsko jezero nema sredstava, ali za most u Ulcinju se nađe. Skijalište u Rožajama niko i ne pominje dok se za žičaru u Kotoru sredstva nađu. I tako redom… Da bi nam nedavno poručili da svaka opština delegira po jedan projekat od milion eura. Razumijem da nemaju nikakve empatije niti razumijevanja, a očigledno ni planove za ove krajeve, ali bar ne moraju da nas ponižavaju. Bar to. Da su na političkoj sceni s tog aspekta samo zamijenjene garniture vidimo i po pitanju opštine Tuzi tj. MZ ‘Karabuško Polje’ kojoj Vlada i ministarstvo prosvjete uporno opstruiraju izgradnju škole, a za koju je sredstva obezbijedila EU i to isključivo zato što tu dominantno žive Bošnjaci. O čemu dalje da pričamo? Jednostavno ignorisanje, a probleme zatrpavaju aferama. Bošnjacima su i dalje zabranjena rukovodeća mjesta u policiji. Neofašizam i nacionalizam nekažnjeno bujaju na sve strane. Treba li da aplaudiramo takvoj Vladi ?
Nedugo nakon izbora za prvog čovjeka stranke, poručili ste da SPP neće ni zaboraviti ni ćutati o ratnim zločinima koji su počinjeni nad Bošnjacima u prošlosti. Da li se u Crnoj Gori dovoljno radi na rasvjetljavanju ratnih zločina?
Deportacija skoro 200 izbjeglica direktno u smrt protivno svim konvencijama, Bukovica i desetak ubijenih, kuće i džamije popaljene, 40 bombaških napada u Pljevljima, Kaluđerski laz, hapšenje političkih predstavnika Bošnjaka u policijskog akciji LIM 94 uz brutalna mučenja najgore vrste i to sve u režiji državnih organa… I sve to bez procesuiranih i osuđenih osoba ni nakon 25 godina, a uz državno priznanje istih u vidu naknade materijalne štete žrtvama, koja im je djelimično isplaćena. Da li u Crnoj Gori postoji iole normalan čovjek-političar koji će biti zadovoljan s rezultatima? Odgovorno tvrdim da se brojni negativni i opasni procesi u Crnoj Gori dešavaju kao posljedica nekažnjavanja ratnih zločina iz devedesetih. Kada se takvi zločini ne kazne, šta očekujete za kriminal, zloupotrebu položaja i resursa, uništena i opljačkana preduzeća, partitokratiju, nepotizam.. sasvim normalan slijed događaja da nam sve te pošasti samo bujaju i postaju opšte prihvaćeni i ‘normalni’ kod građana. A sve to skupa nas vodi u propast, društveni, kulturni, ekonomski, sveukupni, u kojem je samo pitanje vremena kada će se scenario iz devedesetih ponoviti. To je prosto slijed događaja.
Istinu o Rastoderu utvrditi u zakonitom sudskom postupku
U Petnjici je nedavno održana projekcija dokumentarnog filma “Osman ef. Rastoder – Oslobađanje zaborava”, a tim povodom je Više državno tužilaštvo u Bijelom Polju formiralo predmet. Istovremeno, inicijativu za rehabilitaciju komandanta takozvane Muslimanske milicije u vrijeme Drugog svjetskog rata Osmana Rastodera podnijeli su Bošnjaci Luksemburga. Kakvo je Vaše mišljenje o inicijativi za rehabilitaciju Rastodera?
Potpuno suprotno od ratnih zločina devedesetih mi stavljamo stigmu da ne možemo objektivno i prije svega stručno sagledati historijske događaje koji još uvijek impliciraju današnje odnose u društvu. Kada je u pitanju prikazivanje filma o Osmanu Rastoderu u Petnjici, treba istaći činjenicu da smo kao društvo imali skoro opštu saglasnost s prikazivanjem filma “Božićni ustanak” i to na nacionalnom javnom TV servisu, RTCG, kojim je potpuno afirmirana i rehabilitovana ličnost Krsta Zrnova Popovića, a koji je kao i Osman Rastoder od iste Komisije bio proglašen za neprijatelja naroda. U oba slučaja nemamo niti sudski proces niti sudsku presudu za ratni zločin, te bi zbog toga morali imati više razumijevanja i za istraživačko novinarstvo kojem pripada dokumentarni film o Osmanu Rastoderu. Moramo se objektivno suočiti sa svim činjenicama koje se mogu dokazati jedino u procesu struke i nauke, zbog činjenice da do sada imamo samo stav partijske Komisije koja je svoje stavove donosila po političkim, a ne po pravilima objektivnog sudskog procesa.
Inicijativu o rehabilitaciji mula Osmana Rastodera treba shvatiti kao želju da se sprovede zakoniti sudski postupak radi utvrđivanja istine o njemu. Ako su ga nekadašnje komunističke vlasti likvidirale bez suđenja, a jesu, onda niko u demokratskom društvu nema pravo biti protiv pokretanja postupka s ciljem da se utvrdi je li on za nešto bio kriv ili nije. Niko nema pravo smatrati bilo koju osobu krivom ako ta njena “krivica” nije utvrđena pravosnažnom sudskom presudom. Mula Osman kod Bošnjaka važi za pozitivnu ličnost i on nikada nije osuđen. A nema krivice bez odluke slobodnog i nezavisnog suda.
Mi u SPP imamo potpuno jasan stav – osuđujemo svaki zločin bez obzira ko ga je počinio i kada. Ne podržavamo nikakav ideološki revizionizam niti je on moguć, ali ne podržavamo ni blokadu istine ma kakva ona bila. Ne pristajemo na duple aršine niti na zabranu istraživačkog novinarstva i stručnih stavova po bilo kom pitanju a, ponavljam, osuđujemo svaki zločin bez obzira na nacionalnost, vjeru ili ideologiju žrtve.
(Vijesti)
