Gore glavu voljeni šeheru, i uspravi se! Ne saginji se! Ne, na tvoj 559. rođendan

U povjesti šehera Novoga Pazara, mnoga su se čudesa događala. Moj, naš voljeni grad sutra u svojoj sehari sjećanja upisuje još jednu godinu. Biva stariji, bremenitiji, a i ćudljiviji.

U svom dugom vijeku, svašta je prošlo preko njega, svakakve vojske, svakakva čudesa se događala: paljevine, razaranja, poniranja i ponovna rađanja. Svašta je progrmio i u svemu ostao postojan, mnogo radosti, a mnogo i patnje. Ali, nikada nije gubio nadu, nikada se nije predao, nije se saginjao – vazda je je bio ponosit i sam svoj. Takvog ga historija pamti, takvog su ga knjige opisale, takvog ga mi znamo – time se ponosimo.

Među ostalim, pamti i to da se, prije stoljeće i više, u njemu pojavila opaka bolest “kolera”, pa je i to preživio. Da, preživio je, kao i većina velikih gradova i šehera u svijetu, i teške trenutke. Tada je, kažu knjige, umiralo i na nekoliko desetina ljudi na dan. Odnosilo živote, pustošilo, zamirao život.
Zamirao jest, ali nije umro. Samo se pritajio. I opet iznova nikao. Iznova se razbujao, kao i mnogo puta prije. A i tog zla se spasio na sasma originalan način. Pitate se kako? Božijim čudom. A to čudo, kako legenda kaže, bilo je,vraćanje iskonu, vraćanje sebi.

Kad se to zbivalo, kaže legenda, ulema dugo prevrtala Kitabe, tumačila i na kraju govorila da se Božija milost i bereket može vratiti ako se učini neko veliko dobro djelo. Dobro djelo čisti hrđavo kao što sapun pere prljavu košulju. I tako, odluče se šeherlije, stanovnici grada vakufa, da je najbogobojaznije što mogu učiniti u tom trenutku da izgrade još jedan vakuf, da svom šeheru podare još jedan merdžan na niski vakufa koji su obgrljivali i presijecali sve tadašnje mahale šeherske – sve osim jedne. I tu, baš tu, u mahali Potok, izgradiše džamiju. I odmah taj vakuf izniknu takvom brzinom koja se ne pamti, jer svi dunđeri pazarski skočiše da se natječu u dobru – i za tili čas izniknu džamija, ljepotica. Prozvaše je Kolera džamija. Namah se razvedri nebo nad Šeherom, razagnaše se oblaci, bljehnu sunce i život se iznova rodi. Bereketom dobra pobijedi se zlo. Dobro otire zlo. Tako legenda kaže, a knjige su zapisale, tako se moj, naš šeher Novi Pazar spasao dobrotom svojih stanovnika.
Taj bereket se i sada osjeća, jer u ovom gradu, gradu vakufa i dobrotvora, u ovim blagoslovljenim danima, nadolozi milost Božija. Rastu dobra, rađaju se vakifi. I tu ne mislim samo na one kojima se Bog smilovao pa mogu svoj halalom zarađeni imetak ugraditi u vakuf. Ne samo na njih, već i na svakog onog ko u ovom gradu živi i zna maniju riječi “Nije vjernik onaj koji zanoći sit, a njegov komšija gladan!” A znaju, znaju mnogi, većina zna, zato i već dulje od decenije rade vakufske kuhinje, zato se preko Hajrata hajratimo stalno, zato jer stiže hrana gladnima, grade se kuće beskućnicima, školuju se jetimi, grade se škole, mektebi, fakulteti, univerziteti, rađaju se džamije, obnavljaju se stare i prave nove – jer ovo jeste grad vakufa. I ne samo te hajrate, već i sve druge, jer ovo je grad u kome se još uvijek zna kako treba udijeliti, kako podijeliti desnom da ne zna lijeva ruka. Grad u kome se makar osmjehneš siročetu i potrebitom, makar mu udijeliš lijepu riječ. Grad znanih i neznanih vakifa i dobrotvora. I zato ga danas, kada polahko ulazi u sedmu deceniju šestoga vijeka svoga postojanja, niko i ništa ne može pokoriti, ne može ga natjerati da se sagne, niti savije, jer on je sam po sebi smiren, miran, umiren, i samo čeka da sve ovo mine, da se dobrotom Svevišenjeg razagnaju crni oblaci koji su se nadvili nad nama, pa da iznova razbuja, da se pokrene i probudi. Da se razmaha i razigra, kao i prije.

Zato grade moj ponosni, Šeheru naš veličanstveni, ostani kakav jesi, saburli i selamli, strpljiv i smiren dok sve ne mine, a onda se uspravi, digni glavu i budi ponosit, kao što smo i mi svi ponosni što smo tvoji, što si naš, što smo ti i što si mi. A možda će se, kad sve ovo mine, obznaniti nova hikaja, obejanti čije dobro je sebeb bilo da se iznovao veselimo, i mi i ti – mi tebi, a ti nama.

Sretan ti 559. rođendan , moj voljeni grade!

Autor: prof. Dr. Jahja Fehratović