Nagrađeni rad: 2. mjesto na literarnom konkursu Štrpci bez mezara
Autor: Adnan Hasanović
ETIOLOGIJA JEDNOG ZABORAVA
Na pomen voza 671 i sada već epske borbe dobra i zla, iliti sjećanja i zaborava, poput zveketa metalne kaščice o staklenu čašu, već dvadeset i sedmu godinu trznu i opominju riječi povijesničara dok je nemoćnom tugom gledao kako njegov narod tone u zaborav i uništenje: Narodi se likvidiraju tako … da im najprije oduzmu pamćenje. Unište im njihove knjige, njihovu kulturu, njihovu povijest. A neko drugi im napiše druge knjige, daje im drugu kulturu i izmisli im drugu povijest. Narod onda polako počne zaboravljati što je i što je bio. Svijet oko njega to zaboravi mnogo brže.
Ukrsnicu Štrpci. Nije nam zaboraviti.
Tu su ostrvljeni kerovi četničkih falangi, mučki, kako ih se nalogodavce ne bi sa krvavim ex territorium pirom povezalo, odveli, njih devetnaestoricu, da bi im na koncu rafalnom sabljom tijela razdvojili.
Prethodno su imena precizno popisali, uredno legitimisali, mirno izveli, odveli, ogolili, opljačkali, poslovično zvjerski mlatili, i za po 100 maraka živote oduzeli.
U zloćutnoj tišini kao da se ništa i nije ni dogodilo. Nekih 1000 duša, saputnika u vlaku smrti na relaciji Beograd – Bar, mûčilo je. Mûk je nakratko rasporio poklik pijanog poklonika pirovanjâ, poklika paradigme turske krivnje stoljećima unazad. Koljite balije! Ne Muslimane, ne Bošnjake. I ne ubijte. Koljite, koljite, bodljikavom žicom vežite i bajonetima grla režite.
Šutnja saputnika, sugrađana, šutnja nadležnih organa, šutnja vlasti, šutnje u kojima su skrite sve riječi, taj polifonični mnogostruki mûk, platno je na kom se slika prozaična svakodnevnica onih koji su ostali iza šehida.
I vjerujemo da im je svaka obljetnica podjednako bolna, da dolijeva slanu vodu jezera Perućac na žive rane. Pomiješala se DNK krvi, izmrcvarenih tijela i izmrvljenih kostiju šehida sa vodom jezera da bi se vječno lijepila na tijela onih koji se tu bezgrižno brčkaju.
Ubili su ono što su njih devetnaesorica mogli biti i sebi i svojima. Ubili su život.
A da nisu znali zašto, prestali su biti djedovi, očevi, braća, prijatelji, neprijatelji, vjerenici, voljeni, sportisti, vojnici …
Upiremo se da razaznamo beskonačnost makrokosmosa te za beskonačnost mikrokosmosa voljenih nimalo ne brinemo. Životi šehida i životi njihovih potomaka i mogućih potomaka naprosto su se mimoišli i ne ostavljajući mogućnost i najmanjeg pokušaja da njihovi voljeni pokušaju da ga dokuče. Ostalo je mnoštvo pitanja koja im je trebalo postaviti.
Glas pretočen u pjesmu, pogled pretočen u dodir, posljednje pismo, posljednji telefonski razgovor…posljednje najobičnije riječi kao memorabilia i monument i mezar duboko uklesan.
Njihova patnja je vječna. Prvobitna nevjerica patnja i bol odavno su protekli, ostala je samo ona intenzivnija i naglašenija dublja patnja, to je ono što je ostalo od patnje, to je praznina, to je vječnost patnje. To je ona jednostavna patnja, tiha patnja koja prožima cijelo biće i koja je glasnija.
Umna glava i desna ruka bili su par, radili su na istom djelu. Nisu se mogli dogoditi jedan bez drugoga. Naš nezaborav smješta ih tamo gdje pripadaju, na smjetilištu i ćenifu historije i čovječanstva.
U Westminsterskoj opatiji, na grobnici bezbeli neobično neuglednoj za jedno kraljevsko visočanstvo bez uobičajenih kraljevskih insignija, još uvijek se naziru izblijedeli tragovi latinskog natpisa Edwardus Primus Scottorum Malleus hic est, 1308. Pactum Serva (ili grubo rečeno: Ovdje počiva Edward I, Čekić Škota, 1308. Održi zavjet). Zavjet se odnosi na osvjetu za pobunu Škota predvođenu Robertom Bruceom. Britanskoj se historiografija činjenicama nije dalo utjeći, te je Edwardu pored epiteta Dugonogi, a koji se odnosi na njegovu neuobičajenu za to doba visinu, nadjenula mu je i epitet “Čekić Škota” za koji se vjeruje da ga je 16. stoljeću dodao opat John Feckenham.
Zasigurno neće biti utjeha onima koji su iza šehida ostali, ali su oni, kao i tisuće drugih u proteklih stotinu godina, nišani namjere utiranja ali i iskivanja nacije svima onima koje će historija prozvati Malleus Bosniacum, Čekić Bošnjaka.
