Enes Halilović uspio je skladnim povezivanjem “malih priča” ostvariti “veliku sliku”

0
54

Piše: Almir Zalihić

Roman Ljudi bez grobova književnika iz Novog Pazara Enesa Halilovića ušao je u najuži izbor za prestižnu NIN-ovu književnu nagradu u 2020. godini. NIN-ovu nagradu nije osvojio, ali je dobio uglednu nagradu “Zlatni suncokret” u 2020. godini u konkurenciji od 250 naslova.

Prema mišljenju žirija, među uspjelim proznim ostvarenjima roman Ljudi bez grobova izdvojio se zbog nalaženja uvjerljivog okvira koji obuhvata prikaze historijskih procesa, poetičkih dostignuća i eksperimenata, književnih opsesija i folklorno-mitoloških naslaga. To je zrelo književno djelo, uvjerljivo, snažno, privlačno, samosvjesno, neodoljivo.

Narator je sin odmetnika koji je zbog uvrede i iznevjerene ljubavi počeo da se sveti. Obilježen očevim zločinom unutar zajednice u kojoj se s imenom nasljeđuje i fatum porijekla, pripovjedač detaljno ispituje očeve motive, kao i čitavu strukturu učinjenih, kao i navodnih zločina, istrage, socijalno-društveni i moralni horizont uzroka i događanja koji život pretvaraju u moru, koji obesmišljavaju ljudski integritet, koji istinu potiskuju na đubrište novostvorenih mitova, predrasuda i izopćenja.

Roman Ljudi bez grobova Enesa Halilovića počiva na upečatljivom, autentičnom opisu stradanja pojedinca i uže porodice tog pojedinca osamdesetih godina 20. stoljeća,  usred vladavine socijalističkog blagostanja. U opisu dominira teška, sumorna atmosfera nepravde i ljudske nesreće koja je oduvijek ničija i svačija, koja se odbacuje, ali i dobija u nasljeđe, koja se zaboravlja, ali i proglašava epicentrom svijeta i univerzuma. To u izvjesnom smislu i jeste epicentar svijeta u kome život nema nikakvu vrijednost nego je samo žrtva, gdje se ne žali za stradalim, već se samo želi spoznati stvarna istina. Ono o čemu je historija jedva sricala ili naslućivala u romanu Ljudi bez grobova teče kao živa, incezivna, dijabolična stvarnost. Smjenjuju se nepravde na poprištu mukotrpne procedure dolaženja do istine, nalijeću neumorni zli vjetrovi, ruše se ljudske kuće i iluzije, roguše i stišavaju diluvijalni porivi, ostavljajući za sobom jezu tragične, gotovo karnevalske procesije smrti i stradanja, a u zjenicama ljudskog bića koje se zove Samir, a sin je Numana Numića, odmetnika i osvetnika. Sav taj infernalni svijet treperi zagasitim, nostalgičnim bojama izgubljenog spokoja, bespomoćnosti, ugasle dobrote.

Istražujući ono što se dogodilo u 47 dana potjere za Numanom Numićem, narator će nam dočarati raskošnu sliku jednog tamnog vilajeta obojenu živopisnom lokalnom bojom, ljudima, običajima i karakterima koje oblikuje sudar naslijeđenog, općeprihvaćenog i novog, idealiziranog, a jednako crvotočnog kao što su i naslijeđene paradigme.

Poetička struktura romana podnaslovom Goldbahova hipoteza upućuje na namjeru da se pokaže i dokaže teza o djeljivosti svijeta, o njegovoj udvojenosti i ponovljivosti jer se neki ljudi ponašaju kao antene nekih drugih ljudi, najčešće roditelja ili dominantnih uzora.

Goldbahova hipoteza, uprkos mnogim naporima uloženim u njeno dokazivanje tokom više od dva i po stoljeća od njezinog postavljanja, jedan je od najpoznatijih do danas nedokazanih matematičkih problema.

Goldbachova hipoteza tvrdi da se svaki parni prirodni broj veći od 2 može na barem jedan način prikazati kao zbroj dvaju prostih brojeva. Postavio ju je njemački matematičar Christian Goldbach u pismu švicarskom matematičaru Leonhardu Euleru. Goldbachova hipoteza provjerena je za sve parne brojeve manje od 4 · 1018, no kako parnih brojeva ima beskonačno mnogo, nemoguće je takvom provjerom dokazati hipotezu. Međutim, postoje indicije zbog kojih se očekuje da je Goldbachova hipoteza tačna. Isto tako bi mogle postojati indicije da je i piščeva teza o tome da ljudi učestvuju jedni u drugima, kroz procese mišljenja i ponašanja, te da je ljudska historija historija djeljivosti, također, nedokazano tačna.

U jednom intervjuu Halilović kaže: “Otac biološki, otac mitski; očevi antički, očevi poetički i praočevi – svi ti očevi su u srodstvu i svi na neki način, kroz deljivost, učestvuju u historiji literature opće i literature bilo kog pisca. Pa i očevi kojih nema, nikad viđeni očevi, zjape iz mnogih književnih djela. Historija literature je historija djece koja tragaju za svojim očevima.”

Krećući se obazrivo između književne teorije, književne fikcije i životne zbilje, jer je “istina kao bunar – neko se hladne vode napije i okrijepi dušu, neko se strmoglavi i sretne smrt”, Enes Halilović ispisuje storiju koja pokazuje svu složenost ljudske duše i razornost protoka vremena koje s ljudi skida sve laži, koje propituje da li je zlo proizvoljno i samoniklo, ili je nekom potajnom koluzijom svijet unutar sebe sazdan od zla.

Laž je nuklearni otpad razbijanja istine i ona se iz dana u dan povećava, zatrpava zbilju i čini je sasvim nečitljivom. Laž ne stvara. Ona upotrebljava. Sve dok jednog dana njezinom zaslugom svijet ne postane neupotrebljiv. Dok ga bez ostatka laž ne usisa u sebe. Zato, ako išta može promijeniti sudbinu svijeta, to je svakodnevno pojedinačno istinoljubivo svjedočenje o njemu. I najmanji otklon od istine, i najmanji kompromis s njenom suprotnošću odvodi tragače za njom na stranputicu, uvlači ih u vrtlog, sprema im brodolom.

Zbog svega naprijed rečenog, Halilovićeva proza lirski je produbljena i intelektualno odgovorna prema složenim pitanjima i života i literature. Biti sin ili kći izopćenih znači ne biti nikad pomiren s roditeljskim silama mraka, a tragika srca jeste u tome što ne zna za kompromis. Halilović skladnim povezivanjem “malih priča” ostvaruje veliku sliku, jedan živopisni mozaik u kojem su podjednako važni i dijelovi u cjelini, i cjelina sama. U romanu Ljudi bez grobova priča se retorički oblikuje kao metafora ili simbol realnog, odnosno metafizičkog tematskog ishodišta. Metalogično se temelji na silogizmu nevjerovatnog, što se ostvaruje pod pretpostavkom prihvatanja cikličnog vremena, odvijanja paralelnih ili sukcesivnih događaja ili priča u priči. Kompozicijski oblik u ovoj knjizi često je binaran, rasplet jedinstven, a ipak sadržajno višestruko otvoren i intrigantan.

O AUTORU: 

Enes Halilović rođen je 1977. godine u Novom Pazaru, u kome i danas živi. Do sada je objavio knjige poezije: Srednje slovo (1995), Bludni parip (2000), Listovi na vodi (2007), Pesme iz bolesti i zdravlja (2011), Zidovi (2014) i Bangladeš (2019). Autor je drama: In vivo (2004) i Kemet (2009); zbirki priča: Potomci odbijenih prosaca (2004), Kapilarne pojave (2006) i Čudna knjiga (2017); romana: Ep o vodi (2012) i Ako dugo gledaš u ponor iz 2016. godine. S Elmom Halilović koautor je knjige Zagonetke (2015), u kojoj su zabilježene 172 narodne zagonetke. Pokretač je književnih časopisa Sent i Ekerman. Dobitnik je niza književnih priznanja, pored ostalih i nagrade “Meša Selimović” za zbirku pjesama Zidovi, nagrade “Branko Miljković” za Pesme iz bolesti i zdravlja i nagrade “Stevan Sremac” za roman Ako dugo gledaš u ponor. Njegove priče, pjesme i drame prevedene su na dvadeset i pet jezika.

Izvor: Stav.ba


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.