Dr. Muratović: Zločin u Šahovoćima jedan od najtežih koji se desio nad bošnjačkim narodom

Navršava se 96 godina od stravičnog zločina u Šahovićima kod Bijelog Polja, kada su Srbi i Crnogorci iz plemena Vasojevići, na Kurban-bajram na podmukao i svirep način ubili više od hiljadu Bošnjaka.

U napadu 9. i 10. novembra 1924. godine učestvovalo je približno dvije hiljade “osvetnika” koji su bošnjačka naselja prethodno opkolili u prstenu prečnika od oko dvadeset kilometara.

Zločin u Šahovićima je najteži zločiin koji se desio nad bošnjačkim narodom, naglasio je direktor Instituta za istraživanje genocida dr. Muratović.

„Njegova specifičnost jeste da se desio i mirnodobskim uslovima 1924. godine. Imamo 1918. godinu kraj prvog svjetskog rata i formiranje kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Naravno, nakon toga jedan jako težak period za bošnjački narod u periodu od 1919. pa sve do 1925. godine, torture, progoni, ubistva i ono što ej specifikum ovog zločina jeste da, prvo izgovor je bio netačan, optuživali su se Bošnjaci za ubistvo Boška Boškovića, kasnije će se ispostaviti da su njega ubili Bulatovići, tražio se Jusuf Mehonjić a proterati su stanovnici Šahovića. Izdaje se naredba 24h na sahrani Boška Boškovića i ona je značila da ko god želi učestvovati u ubijanju Bošnjaka, da to može učiniti. Ono što je stajalo iza svega toga jeste proterivanje Bošnjaka iz jednog prostora čija je zemlja izuzetno kvalitetna, plodan prostor, ravnica oko Bijelog Polja, i naravno izgovor osvjeta a stvarna namjera pljačka, proterivanje. Ono što je činjenica da 96 godina posle toga nemate niti jednog Bošnjačkog uha koji živi na tom prostoru.“

Dokumentarni film je jedina svijetla tačka, kroz koji se zločin u Šahovićima izvlači iz zaborava i kroz koji je taj događaj pouka da se slične stvari nikome ne dogode.

„Ja ne znam da li se to ikada bilo kome desilo u historiji čovječanstva, uvijek su postojali neki izgovori, podmetnete nekakav zločin, nekakvu krivnju tursku, vehabijsku, kakvu god ali ovdje ste imali bukvalno naredbu 24h ko god bude želio uzeti učešće u likvidaciji i protjerivanju Bošnjaka da nakon toga neće odgovarati. Naravno, kao i uvijek u tim teškim periodima postoje primjeri barbarizma, zastrašujući, ali isto tako postoje svijetli primjeri recimo jedna pravoslavna porodica spasila jednog desetogodišnjeg dječaka kojeg su jurili, rizikujući život da ga sprovedu do tog mjesta gdje su se bile smjestile izbjeglice muslimani.“

Ovu priču je iz zaborava otrgla i knjiga „Besudna zemlja“, autora Milovana Đilasa.

„Milovan Đilas je do detalja opisao strašne zločine koji su se desili u Šahovićima, čak u jednom trenutku kaže da toga dana su Crnogorci izgubili ono što ih je krasilo a to je čojstvo jer su na jedan brutalan način likvidirali ljude koji su im bili komšije, naravno, optužujući ih prije toga kroz Gorski vijenac da su izdajice svoga roda, da su prodali svoju vjeru, kako to inače i biva jedna dehumanizacija a nakon toga i surova likvidacija. Zbog toga smo mi kao Bošnjaci jako orpezni, kad god krene dehumanizacija, u smislu predstavljanja nas na jedan način koji je apsolutno neprihvatljiv, onda se uplašimo da iza toga slijedi nešto što je mnogo surovije, zato ej potrebno pričati stalno o tome, stalno ukazivati i ove teške momente naše historije konstantno trzati iz zaborava kako se one nikome nikada ne bi ponovile ali svakako i kako bi preduprijedili one za koje smo direktno odgovorni, da naš narod sačuvamo od sličnih izazova u budućnosti“

U Šahovićima se ni danas ne nalazi spomen obilježje ovog zločina genocidnih razmjera za koji bošnjački historičari kažu da je “Srebrenica prije Srebrenice”.

SANA – Adaleta Sejdović – Hamziž / FOTO – SANA