„Dobro se sjećam bombardovanja Novog Pazara novembra 1944. i streljanja muslimana na Hadžetu 1945.“

Piše: dr. Harun Crnovršanin

Prije pet godina počeo sam intenzivnije da se bavim istraživanjem sandžačkih muhadžira u Turskoj. Prvi veliki iseljenički talas sandžačkih Bošnjaka krenuo je u pravcu Turske pred Prvi svjetski rat- u proljeće 1914. godine, da bi svoju kulminaciju dostigao u vrijeme Aleksandra Rankovića, zloglasnog ministra polcije u Titovoj Jugoslaviji. Danas nema porodice u Sandžaku koja nema nekoga od rođaka u Turskoj. Oni su raseljeni širom Turske: od Jedrene na zapadu do Sirije na istoku i od Izmira na jugu do Erzeruma na sjeveru. Po procjenama turskih zvaničnika danas u Turskoj živi od 5-6 miliona potomaka muslimana (Bošnjaka i Albanaca) sa prostora bivše Jugoslavije. Ja sam svoje istraživanje usmjerio na Bošnjake sa prostora cijelog Sandžaka. Odomaćeno je mišljenje da danas u Turskoj živi tri puta više Bošnjaka nego u Sandžaku.

MOJ PRVI SUSRET SA ROĐACIMA U TURSKOJ

Prva moja destinacija bio je Istanbul u kome živi i najveći broj sandžačkih muhadžira. Sa Istanbulom se „družim“ od 1974. godine kada sam prvi put, autobusom iz Novog Pazara, krenuo sa svojim roditeljima, ocem Faikom i majkom Muratkom, da obiđem rođake u Bešjuzevleru i kasnije rahmetli tetku Altunu koja je živjela u malom gradiću Krklici (Kirklareli) u neposrednoj blizini bugarske granice. Te godine otac je imao u planu da obiđe i svoju bližnju rođaku (svojtu) Nidžu koja je živjela u Bakirkoju. Međutim, neplanirano smo duže ostali kod tetke Altune u Krklici, pa je otac posjetu bratučedi Nidži ostavio za sljedeći put. Hala Nidža, kako smo je mi djeca zvali, dolazila je nekoliko puta sa svojim mužem Abdurahmanom u Pazar. Zadnji put je to bilo 1975. godine. Tada je Nidža bila u najboljim godinama, zračila je ljepotom i gospodstvom, kao i njen muž Abdurahman. Vidjelo se na njima da imaju skladan brak i lijep život. Imali su pet ćerki i jednog sina. Sa njima je tada došla i mlađa ćerka Šefketa koju u Turskoj zovu Šefika.

Pitao sam svoga oca: „Babo, kako smo mi svoji sa hala Nidžom? On bi mi kratko odgovorio: Mnogo blizu sine. I tu bi se razgovor završio. Obzirom da nismo imali veliku rodbinu ni u Pazaru ni u Turskoj, ja sam pokušavao da uspostavim što bliži familijarni kontakt sa svima njima. Tako sam, kao student, krenuo  da obilazim svoje rođake u Istanbulu. To je trajalo 4-5 godina, dok sam bio na studijama i onda se to naše viđanje prekinulo.

Sudbina je htjela da se ponovo sretnemo tek u februaru 2018. godine. Zahvaljujući nesebičnom trudu mojeg prijatelja i domaćina Refika (Sijarića) Akove, te godine uspio sam da ponovo pronađem hala Nidžu, koja se u međuvremenu odselila kod ćerke u drugi dio Istanbula. Tada mi je i objasnila kako smo mi svoji. Naime, njene majke majka, tj. bijača koja se zvala Aiša, bila je rođena sestra mojem dedu po ocu- Nazifu Crnovršaninu. Nema kud bliže.

U ljeto je iste 2018. godine uspio sam da razgovaram sa velikim brojem naših muhadžira i da dublje proniknem u njihove sudbine. Tamo je svaki muhadžir priča za sebe. Svaki od njih mogao bi da napiše romane o svojem mukotrpnom muhadžirskom životu. Svoje impresije i razgovore sa našim muhadžirima obradio sam 2019. godine u dokumentarnom filmu „Priče sandžačkih muhadžira iz Istanbula“. Film se sastoji iz tri dijela, i u njemu se prvi put, kroz intervjue, prate sudbine naših iseljenika iz Istanbula.  Jedan od sagovornika bila je i moja hala Nidža koja mi je pričala o nezaboravnom djetinstvu provedenom u Pazaru i o dva događaja koja nikada neće zaboravit dok je živa. To je savezničko bombardovanje Pazara početkom novembra 1944. i streljanje najuglednijih muslimana na Hadžetu januara 1945. godine od strane Titovih partizana.

SJEĆANJE NIDŽE (MURIĆ) CAN (1935) NA DJETINSTVO I MLADOST

PROVEDENE U NOVOM PAZARU

Hala Nidža počinje svoju priču ovako. „Zovem se Nidžarija Murić, rođena sam 1935. u Novom Pazaru, od oca Nazifa i majke Šefike. Porasla sam u starom pazarskom naselju Jermiše.  Kad pomenem Novi Pazar uvijek mi je toplo oko srca, jer je ovaj grad dio mog ranijeg života. U njemu sam išla u mejtep i u školu. Naša kuća je bila pored džamije koju su zvali Trebinjska džamija, jer su je nekad sagradili muhadžiri iz Trebinja, iz Bosne. Ja i sestra Ramiza smo išle u mejtep sa ostalom djecom iz ulice. Hodža nam je bio poznati mula Hajdin Ejupović.

Ispod Jermiša je protico jaz u koji su se kupala djeca, a ispod jaza velike bašče i livade. Kad bi došlo proljeće i sve probehra, te bašče bi zabijelele od behara a iznad njih bi štrčali crveni krovovi starih pazarskih kuća. Iza bašči se vidjela kamena munara poznate Bor-džamije i rijeka Raška pored nje. Sa Jermiša se u čaršiju išlo u dva pravca: Jednim se išlo niz jaz, pa Lugom i Paricama i muftijskim sokakom, a drugim niz Višegradsku ulicu, pored gradske Kasarne i dođe se Podhendek. Ja sam često sa svojom majkom Šefikom išla ovim putem preko Luga i Parica, pa bi skrenulu ulijevo ka Drumu, gdje je živio moj dajdža Nazif Crnovršanin kojeg sam mnogo hajala. Dajo Nazif je imao četiri sina: Faika, Saliha-Salka, Zejnela i Redžepa. Kasnije je Salko odselio za Skoplje, a Zejnel i Redžep su otišli u Tursku. Faik je ostao sa svojom familijom u Pazar. Sa Zejnelom i Redžepom sam se kasnije sretala u Istanbulu kad sam i ja odselila sa mužem Abdurahmanom. Živjeli su u Samadžilaru u Bajrampaši. Sa majkom sam svake nedelje išla u Svojbor kod njene sestre Nazife koja je bila udata za Šefkiju Hadžinumanovića.

Ramazani u Pazaru su bili nešto posebno. Naveče bi, poslije dugog posta, top  oglasio juftar  a ezani bi zaučili sa svih džamija. Tad je Pazar bio mali i čitav komšiluk je jednom dušom diso.

SAVEZNIČKO BOMBARDOVANJE NOVOG PAZARA 07. NOVEMBRA 1944.

Na moje pitanje da opiše sjećanje na savezničko bombardovanje Novog Pazara novembra 1944., hala Nidža malo poskoči sa mjesta na kojem je sjedela i sa uzbuđenjem poče da priča kao da se to bombardovanje juče desilo.

„Moja sestra Ramiza, tad učaše u mejtep na Parice. Ona ode ujutro u mejtep, a ja neću, ne ide mi se. Kao da sam znala da će biti bombardovanje. Sjećam se utorak je bio, pijačni dan u Pazaru. Moj babo Nazif otišo da prodaje kruške Nadgrad kod Kasarne. Tog dana u avliju utrča komšija Bešir-aga i javi nam da će se Pazar bombardovati. Mi se digosmo da bežimo. Beširaga uze njegovu familiju i nas i povede nas preko rijeke Raške u Lužanske bašče. Neđe oko podne čula se huka aviona iz pravca sela Paralova i brda Tepeta a odmah zatim i prasak bombi. Tada je najviše bombardovan Hadžet jer je tamo bilo mnogo njemačke vojske, kamiona i topova. Moje Jermiše se nalazilo odmah ispod Hadžeta. Bombardovali su i Višegradsku ulicu i Kasarnu koja se nalazila gde je sadašnji Park. Onda su na red došla naselja Lug i Drum, preko koga je vodio put ka Sjenici kojim se povlačila njemačka vojska. Drugo bombardovanje počelo je sahat vremena poslije prvog bombardovanja, kada je najviše stradao Ćukovac u centru grada.

U Lužanske bašče se skupio veliki broj familija. Ja sam se sa majkom sakrila iza jednog debelog stabla kada je naišao avion i počeo da puca iz mitraljeza. Leteo je mnogo nisko, ko sad da ga gledam. Moju majku Šefiku raniše u ruku, a ja sam bila cijela pocijepana. Tog dana je poginulo i ranjeno mnogo ljudi. Pored nas je bila zalegla i jedna familija Koničanin iz Luga. Tu se rani Ismail Koničanin. Metak mu je prošao kroz nogu i mnogo je krvario. Njegova sestra Muratka je, za sreću, bila pored njega. Kad je vidjela da joj brat krvari, pocijepala je svoje dimije, i počela da mu previja nogu da mu zaustavi krvarenje. Nikada to neću zaboraviti: Ismail leži teško ranjen na zemlji, a sestra Muratka ga previja i plače ko kiša. Da mu ona nije pritrčala u pomoć Ismail bi vjerovatno iskrvario i umro. Ismail se tada spasio, iako je ostao težak invalid u tu nogu, a njegova sestra Muratka se poslije rata udala za Faika Crnovršanina, sina od mojeg dajdže Nazifa.

Mi smo tada iz Lužanskih bašči pobjegli kod babove svojte u selo Slatinu kod Pazarišta. Obzirom da je u kuću bilo došlo mnogo ljudi iz grada, jedno veće morala sam da sa ocem Nazifom prespavam u štali sa konjima, gdje sam se zarazila tifusom. Kad smo došli u svoju kuću, na Jermiše u Pazar, dobila sam visoku temperaturu i razboljela se. Bila sam u bunilu i nisam ni majku rođenu prepoznala. Sjećam se da sam stalno dozivala očevu majku Sabiru. Samo sam govorila: Nano, nano… Trebalo mi je dosta vremena dok sam se oporavila.

Nakon oslobođenja Novog Pazara 28. novembra 1944. u grad su ušle i jedinice bugarske  vojske koje su također učestvovale u borbama za oslobođenje Pazara od Nemaca. Otac mi je kasnije pričao da su bugarski vojnici početkom decembra izvršili nezapamćenu pljačku pazarskih kuća. Za vrijeme bombardovanja gradsko stanovništvo je bilo izbjeglo po okolnim selima, pa su bugarski vojnici obijali prazne kuće i iz njih uzimali sve što bi im se svidjelo.

U tragičnom bombardovanju Pazara i okoline od savezničkih aviona poginulo je preko 200 građana Novog Pazara i nekoliko stotina njemačkih vojnika. Sam grad je doživio velika razaranja. Teško su oštećene i četiri džamije u gradu a najviše Kolo džamija. Sve su one kasnije, po naređenju nove komunističke vlasti, porušene.“

STRELJANJE NAJUGLEDNIJIH MUSLIMANA NA HADŽETU JANUARA 1945.

   Bila je jaka zima kad smo tog 21-og januara 1945. čuli vijest da će se na Hadžetu, usred bijela dana, obaviti javno streljanje Aćifa efendije Hadžiahmetovića i Ahmeta efendije Dace. Babo i majka nisu mogli da vjeruju da će partizani streljati dvojicu najuglednijih ljudi u gradu koji su nas spasili od četnika. Na Jermiše se iskupio veliki broj ljudi i ja sam se, kao djevojčica od 9 godina, sa nekoliko drugarica iz ulice, uputila na Hadžet da vidim šta će se desiti sa njima. Na samom početku Hadžeta, gdje je nekad bilo malo groblje, počeli su se skupljati građani Novog Pazara. Snijeg je bio napadao do koljena. Narod je sa strahom gledao u pravcu zatvora odakle su trebali doći pazarski prvaci- Aćif i Ahmet, koji će biti streljani. Pored mene je stajao jedan stariji čovjek sa fesom koji je tiho jeckao. Mnogima sam vidjela suze u očima. Svuda oko nas stajali su naoružani i namršteni partizani. Odjedanput neko reče: Evo ih, dolaze!

Partizanski vojnici vodili su dvojicu zarobljenika. Doveli su ih ispred nas i lancima vezali za drvene bandere. I Aćif i Ahmet su se držali ponosno i nisu ni riječ progovorili. Nakon nekog vremena naređeno je da se pristupi streljanju. Desetak vojnika je izašlo, nanišanilo i pucalo u njih. Poslije streljanja, nama je naređeno da se raziđemo. Na Hadžetu se nalazilo nekoliko velikih jama, nastale od bombi koje su bacili engleski avioni  kada su bombardovali Pazar.

Otac mi je kasnije pričao da su partizani, bez suđenja, svaku noć izvodili naše ljude iz zatvora, streljali ih pored jama i bacali u te iste jame. Sjećam se da mi je rekao da je samo jedan čovjek pobjegao partizanima sa streljanja. Bio je to neki Malić Biševac koji im se istrgao, oteo im pušku i pobjegao.“

Sa ovim je hala Nidža završila svoje sjećanje vezano za dva ratna događaja: bombardovanje Novog Pazara i streljanje muslimana na Hadžetu.

Nakon rata, Nidžarija je  stasala u lijepu djevojku pa su ubrzo prosci počeli da je traže. Sudbina je htjela da se sa 17 godina uda za Abdurahmana Musića (1925-1981) iz Skoplja. Zbog teške političko-ekonomske situacije u prvim godinama poslijeratne Jugoslavije, Nidža se 1965. godine iz Skoplja, sa mužem i djecom, seli u Tursku. Njen muž je bio poznati ugostitelj i brzo se snašao u Istanbulu. Otvorio je restoran (na turskom „lokantesi“) u Bakirkoy-u, bogatom predgrađu Istanbula, i tamo ubrzo kupio stan. U braku sa Abdurahmanom rodila  je pet ćerki i jednog sina. To su: Zuhra, Zumreta, Vahida, Šefika, Filiz i Ramiz. Nažalost, Abdurahman je umro mlad, u svojoj 56 godini. Ćerke su udate i sin oženjen i svi imaju lijep život. Hala Nidža je osoba veoma veselog duha. Odlično se sjeća svoga djetinjstva i mladosti provedenih u Novom Pazaru. Iako je imala težak život ona uglavnom priča o lijepim trenucima.

Nidža ima samo jednu sestru- Ramizu koja živi u gradu Izmiru na Egejskom moru. I Ramiza ima veliku familiju. Ranije su se često posjećivale a u zadnje vrijeme ređe, jer Nidža počinje da otežano hoda. Okružena je velikom pažnjom od svoje djece i unučadi. Živi u evropskom dijelu Istanbula koji se prostire uz obalu Mramornog mora.