Da hrabro prihvatimo i dostojanstveno ponesemo Muftijin Amanet

2
879

Rođeni ste u poznatoj i časnoj porodici. Recite nam nešto o Vašem djetinjstvu, roditeljima, mjestu gdje ste rođeni te životu u tom periodu?

Hvala Allahu na blagodatima života i vjere, u svakom času i na svakom mjestu. Salavat i selam donosim na Pejgambera alejhisselam, njegovu časnu porodicu, ashabe i sve one koji ga slijede u šerijatu i sunnetu. Amin.

Neka je Allahova milost, rahmet i magfiret na naše merhume; roditelje, učitelje, vakife, gazije, šehide i sve dobre muslimane i muslimanke sa ovih prostora koji su svojim ličnim, porodičnim, džematskim i društvenim životom dali svoj doprinos u pronošenju i jačanju dinul-islama na prostorima Sandžaka i šire.

Neizmjerno sam zahvalan Allahu dž.š. što sam rođen u Sandžaku, u regiji Bihor, u prelijepom selu Negobratini, od baba Mula Rizvan-efendije i majke Zade-hanum iz plemena Hajdarpašić. Zapisano je da sam rođen 10.02.1956. godine. Rođen sam u imamskoj porodici, pa sam i ja nastavio tim putem. Četvrti sam u niski 12-oro djece mula Rizvan-efendije i majke Zade-hanum.

Rahmetli babo je bio imam hatib i mualim u džamiji u Koritima više od 40 godina. Džamiji u Koritima pripadala su i brojna sela u tom dijelu Bihora. Babo nije imao redovnu platu, već bi Ramazanom i tokom dva Bajrama bilo ponešto hedije za hodžu od džemata. Imalo se ponešto prihoda i od usluga dženaze i mevluda.

U Negobratini, gdje sam rođen, babovo imanje bilo je najmanje. Uglavnom smo imali jednu do dvije krave i konja kao glavno prijevozno sredstvo. Uvijek se trebalo dokupiti sijena za krave. Ječmenica, kukuruza, a porjeđe pšenična pogača bile su svakodnevna hrana na našoj sofri, kao i krompir, zelje, tikva, kravlje mlijeko, a rijetko kajmak i sir, jer se to prodavalo da bi se kupile druge životne namirnice. Tako je to bilo sve do kraja sedamdesetih godina prošlog vijeka. Uvijek smo objedovali zajedno za sofrom. Na kraju se obavezno učila zajednička nimet-dova.

Živjelo se više siromašno nego imućno. Znam da je Huso Šahman, komšija iz susjednog sela, redovito svake godine izdvajao po jednu ovcu za hodžinu djecu. Haso Sijarić je iz svoje bašče u Godijevu izdvojio jednu voćku (krušku), koja je davala rod i do dva tovara, za mula Rizvanovu djecu. Dolazila bi organizirana pomoć u ječmu i kukuruzu, a nekada i u pšenici, od džematlija iz susjednih sela Godijevo i Goduša.
Ali babo je bio optimista, vjernik i nikada nije gubio nadu u Allahovu milost i pomoć. Znao je da je Allah garant nafake. Ljeti smo oko tri mjeseca čuvali tuđu stoku i za to dobijali određenu novčanu nadoknadu od koje bi kupovali obuću i knjige za školu.

Nakon osnovne škole Vi ste upisali Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu. Kako se sjećate tih đačkih dana i koga pamtite iz Vaše medrese?

U selu smo imali osnovnu školu od prvog do četvrtog razreda. Od petog do osmog razreda škola nam je bila daleko 5 km. Peti razred sam upisao u Rožajama. Amidža Osman je prije mene uzeo na školovanje brata Adema, a onda i mene, kako bi babu pomogao. Već šesti razred sam upisao u susjednom selu Sipanje u pomenutu školu koja je bila udaljena 5 km. Sa bratom Ahmedom i komšijskom djecom išli smo u tu školu sve do završetka osmog razreda. A onda babo nije imao materijalnih mogućnosti da me dalje školuje. Takav je bio slučaj i sa našim najstarijim bratom Harunom, koji je iz tih razloga ostao na selu da se bavi zemljoradnjom i stočarstvom, iako je bio odličan đak. Ostao sam i ja godinu na selu. Već naredne godine i Ahmed završava osmi razred. Nije se znalo ni za njega da li će dalje da nastavi školovanje. A onda je jednog dana babo došao iz čaršije iz Bijelog Polja i saopćio nam radosnu vijest. Ima prilike da nastavimo školovanje u najbolju školu koja se nalazi u najboljem gradu na Balkanu, a to je Gazi Husrev-begova medresa u šeher Sarajevu.
Još radosnija bila je vijest da su se braća Muzurović iz Zagreba, Hajrudin i Asim, porijeklom iz Bijelog Polja, javili da nas stipendiraju do kraja školovanja. Dok nam je to pričao, babo je bio uzbuđen i emotivan, pa nam je o tome govorio kroz plač i suze radosnice. Majka je naglas zaplakala i izgovarala hair dove, ali kao roditelji, oboje su krili tugu zbog toga što ćemo biti daleko od njihovih očiju.

Šaćir-ef. Smailović je tada bio glavni imam Čaršijske džamije u Bijelom Polju, pa je preuzeo obavezu da nas povede na prijemni ispit u Sarajevo. Kad nas je ispratio na autobus iz Bijelog Polja za Priboj, babo je još jednom učinio hair dovu za nas i pokušao da sakrije roditeljske emocije. Šaćir-efendija nas je sa osmijehom gledao i tada okrenuvši se babu rekao: “InšaAllah Gazinovci.” Ušli smo u autobus i krenuli za Priboj. Bilo je to u ljeto 1972. godine.

Kada smo stigli u Priboj, po prvi puta ću se susresti za vozom koga su zvali Ćiro. Putovali smo cijelu noć do Sarajeva. Iz Priboja smo krenuli oko 21 h, a na Bistrik iznad Sarajeva stigli oko 6 h ujutro. Mostom Drvenija prešli smo Miljacku i našli se pred velikim ulaznim vratima Medrese. U velikom hodniku Medrese, koji je imao izlaz na drugu stranu zgrade, gdje je i bilo dvorište Medrese, susreli smo se sa velikim brojem učenika – kandidata za prijemni ispit. Kada smo prozvani krenuli smo za nepoznatim vaspitačima i profesorima do učionice u kojoj smo trebali raditi pismeni. Zatim smo prošli test učenja Kur’ana i na dvorištu Medrese iščekivali rezultate. Pročitani smo da smo položili prijemni ispit i da ćemo biti u internatu. Bili smo sretni i radosni što se možemo vratiti kući sa lijepim vijestima.
Tokom ped godina u Gazijinoj medresi stekli smo velike prijatelje i rado ih se sjećamo: Muhamed-ef Radončić – glavni vaspitač, Ahmed-ef. Mašić – vaspitač, te profesori: Sinanudin-ef. Sokolović, Kasim-ef. Hadžić, hfz. Ibrahim-ef Trebinjac, hfz. Kamil-ef. Silajdžić, Mehmed-ef. Merzić, Safet-ef. Tokić, Omer-ef. Nakičević, dr. Ahmed-ef. Smailović, dr. Jusuf-ef. Ramić, Nijaz-ef. Šukrić, Ferhat-ef. Šeta, Ibrahim-ef. Džananović, Murat Aličković, Zehra Šošić, Džihan Bukvić i drugi. Oni su ostavili na mene neizbrisiv trag sa roditeljskom pažnjom koju su uvijek iskazivali prema meni i doista su vrijedni mog poštovanja i pažnje, pa su uvijek bili i ostali u mojim dovama, u svakoj prilici kada sam dovio Stvoritelju za svoje roditelje i svoje najmilije.

Mnogo je lijepih sjećanja na uvažene profesore, te velike ljudske gromade, koji su u tom vaktu bili neustrašivi borci na braniku dinul-islama u onom komunističkom režimu. Neka im je rahmet plemenitim dušama, a živima lijepo zdravlje. Naš dragi razredni starješina dr. Omer-ef. Nakičević je, elhamdulillah, još sa nama živima. Sa profesorom Nakičevićem smo radili mnoge vrijedne stvari. Uspjeli smo izdati dvije knjige: prva je bila zbirka pjesama “Đačke duše raspjevane”, a druga “Pripovijetke iz Bosne i Sandžaka”. Od prodaje tih knjiga imali smo đački fond kojim smo organizirali školske ekskurzije po Bosni i Sandžaku te matursku ekskurziju za Tunis avionom iz Ljubljane. Bilo je to davne 1977. godine. Da kažem i to da je moja generacija na početku imala dva razreda, ukupno 72 učenika, a da smo završili medresu nas 35, što je bilo nešto manje od polovine.

Poslije završene Medrese Vi počinjete raditi kao imam. Gdje ste se najprije zaposlili? Bilo je to vrijeme komunizma, ali je naš narod na svakog školovanog imama gledao kao na veliku blagodat. Ispričajte nam Vaša sjećanja iz toga vakta.

Po završetku Medrese odlazim na odsluženje vojnog roka JNA u Brčko punih 15 mjeseci – streljačka pješadija, prvi nišandžija ručnog bacača. Osvojio sam značku primjeran vojnik i prvo mjesto iz gađanja pokretnih meta pištoljem.

U februaru 1979. godine vratio sam se iz vojske, a već u avgustu stupio u radni odnos na mjesto imama, hatiba i mualima u centralnoj džamiji Sultan Murat II u Rožajama. Na toj dužnosti ostao sam do kraja avgusta 2004. godine, kada sam prešao u Mešihat IZ-e Sandžaka sa sjedištem u Novom Pazaru.

U Rožajama sam otpočeo prve dane imamsko-hatibske i mualimske dužnosti u mubarek mjesecu Ramazanu kada je berićet u svakom poslu. Tada smo sa omladinom poslije teravih namaza provodili vrijeme u džamiji sve do sehura i sabaha uz prigodna predavanja i zanimljive diskusije. U to vrijeme prvih godina rada u Rožajama značajna je bila prva posjeta studenata Fakulteta islamskih nauka iz Sarajeva, koja je dodatno potakla omladinu da se organizirano druže u džamijama. Isto tako, bila je nemjerljivo značajna posjeta dr. Ahmed-ef. Smailovića, predsjednika Starješinstva IZ-e u Bosni i Hercegovini, koji je bio posebno nadaren da svojim vazu-nasihatima probudi uspavane svijesti i savjesti muslimana.

Svakako, to je skretalo pozornost obavještajnih službi i takozvanih čuvara revolucije, pa su se već tada doušnici probijali u prve safove po džamijama kako bi izvještavali svoje nalogodavce šta se to priča, posebno šta se govori omladini koja u sve većem broju puni džamije.

Mekteb je uslovljavan pisanim izjavama roditelja da su saglasni da im djeca idu na vjersku pouku. Omladini se davalo do znanja da poslovi u državnom sektoru i odlazak u džamiju neće moći zajedno. I tada je jedan dio muslimana koji su bili na funkcijama sunetio svoju djecu, krijući to od javnosti, komšiluka, pa i rodbine.

Ipak, očigledno je bilo da je na pomolu proljeće islama u Sandžaku i šire, iako se to nije smjelo javno reći. Od 1981. do 1990. bilo je otopljavanje. Ledeni brijeg komunizma očito je kopnio. Prvi vjesnici vjerskih sloboda probijali su se ispod tih raskravljenih ledenih santi komunizma. Bio sam na neki način tužan što je na Ahiret u tom vaktu preselilo mnogo muslimana i muslimanki sa uvjerenjem da su komunisti uspjeli u svom naumu i da su protjerali islam iz muslimanskih kuća, porodica, mahala i čaršija u Sandžaku i šire.
U Rožajama sam proveo svoju mladost radeći za dinul-islam i da Allahova riječ bude gornja i eto, vrijedilo je. Kad sam došao 1979. godine, Rožaje je imalo dvije džamije u gradu i dvije na selu. Kada sam otišao iz Rožaja 2004. godine ostavio sa 22 džamije iza sebe. Elhamdulillah, bude to drago.

Aktivni ste učesnik inicijative za osnivanje Mešihata IZ-e Sandžaka. Recite nam nešto više o samim aktivnostima na tom hairli projektu.

U Rožajama sam u tih 25 godina rada i boravka imao i lakših i težih iskušenja, ali rezultati rada su to sve zasjenili i u zaborav ostavili. Sjećam se uglavnom lijepih trenutaka, a to je dovoljno da ne zaboravim brojne iskrene i dobre prijatelje džematlije.

Jednog lijepog dana došli su mi Mevlud-ef. Dudić i Enes-ef. Zukorlić i upoznali me o inicijativi za formiranje Mešihata IZ-e Sandžaka. Odmah sam prihvatio poziv svjestan značaja te inicijative za opće dobro i prosperitet muslimana Sandžaka. Stavio sam se na raspolaganje sa svojim autom Ladom Rivom.

Adem Zilkić, Mevlud Dudić, Hasib Suljević, Enes Zukorlić i ja bili smo u prvom sazivu Inicijativnog odbora. Kasnije će ovaj odbor biti proširen. Elaborat o opravdanosti formiranja Mešihata IZ-e Sandžaka uradio je pravnik Harun Hadžić i mislim da je na tim prvim sastancima Inicijativnog odbora bio i usvojen.

SDA, odnosno MNV Sandžaka, ponudilo se da finansira troškove kampanje i brojnih sastanaka koji su se organizirali po svim medžlisima širom Sandžaka. Svi odbori Islamske zajednice u Sandžaku: Novi Pazar, Tutin, Sjenica, Nova Varoš, Priboj, Prijepolje, Pljevlja, Bijelo Polje, Berane, Plav i Gusinje, Petnjica i Rožaje podržali su ovu inicijativu i učestvovali u brojnim sastancima gdje su se vodile diskusije o opravdanosti osnivanja Mešihata IZ-e Sandžaka sa sjedištem u Novom Pazaru.

Ubrzo će se pojaviti i oni sa diskusijama da još nije opravdano da se Sandžak izdvaja iz jedinstvene Islamske zajednice. Islamska zajednica u Prištuni, kao u Islamska zajednica Crne Gore sa sjedištem u Podgorici bile su tada protiv ove inicijative. Reisu-l-ulema Jakub-ef. Selimovski bio je u početku suzdržan i tek na sastanku u Rožajama, kome je prisustvovao i Idriz-ef. Demirović, Hajro-ef. Tutić, kao i Sulejman Ugljanin i Harun Hadžić, te brojni imami, Reisu-l-ulema je tada rekao da nije protiv ako se ima podrška u narodu. Idriz-ef. Demirović je bio protiv i tada su se neki imami sa sjevera Crne Gore stavili na stranu Demirovića i u svojim diskusijama isticali da nema opravdanosti za ovu inicijativu. Kasnije ćemo ići i do Skoplja da se susretnemo sa reisom Selimovskim i da mu kažemo da smo ipak odlučni u tome da osnujemo Mešihat IZ- e Sandžaka, zašta je on tada i dao zeleno svjetlo.

Idriz-ef. Demirović se proglašava reisom Islamske zajednice Crne Gore i nipošto ne dozvoljava da medžlisi iz crnogorskog dijela Sandžaka: Pljevlja, Bijelo Polje, Berane, Plav, Gusinje, Petnjica i Rožaje, učestvuju ili podrže inicijativu za osnivanje Mešihata IZ-e Sandžaka. Iako su imami i članovi Medžlisa IZ-e Rožaje prvobitno podržali ovu inicijativu, pod pritiskom Idriz-ef. Demirovića, a i tadašnjih političkih predstavnika DPS-a iz Rožaja, promijenili su ćurak, izuzev Salih-ef Murića iz Baća, i oštro se suprotstavili ovoj inicijativi, a mene upozorili da bih migao ostati bez posla.

No, čovjek snuje, a Allah određuje. U oktobru 1993. godine muslimani u Sandžaku imali su sreće da je na čelu novoformiranog Mešihata IZ-e Sandžaka došao profesor Muamer-ef Zukorlić. Za to je, po mom mišljenju, najzaslužniji Mevlud-ef. Dudić, jer je u kampanji za osnivanje Mešihata dao najveći doprinos da Muamer-ef Zukorlić bude izabran, zato što je kandidat Ugljanina i MNV-a bio Adem Zilkić. Svakako, na dan izbora profesora Muamer-ef. Zukorlića za prvog predsjednika Mešihata IZ-e Sandžaka skoro da je presudan bio glas Hajra-ef. Tutića, jer su ostali prisutni, koji su mogli glasati i drugačije, dali svoj glas za profesora Muamer-ef Zukorlića poslije Hajra-efendije. Znam da je tokom kampanje Adem Zilkić išao na konsultacije kod Ugljanima, koji je bio pobjegao za Tursku.

Vijest o izboru profesora Muamer-ef. Zukorlića za prvog predsjednika Mešihata IZ-e Sandžaka mnoge je obradovala. Ugljanina nije i on je odmah počeo da radi protiv njega. Tada nisam vidio, ali se kasnije argumentirano pokazalo da je Adem Zilkić bio Ugljaninov agent u našim redovima. On je bio i agent obavještajnih službi u Srbiji i radio je to što je radio. Uvaženi reisu-l-ulema dr. Mustafa-ef. Cerić najbolje je rekao u fetvi o Ademu Zilkiću koja je to sorta insana i nema se šta ni dodati ni oduzeti.

Kada ste upoznali rahmetli muftiju Muamer-ef. Zukorlića? Vaš odnos sa njim je bio blizak i veoma iskren i prijateljski.

Rahmetli muftiju akademika Muamer-ef. Zukorlića upoznao sam još 1980. godine u Orlju kada sam kao imam u Rožajama posjetio ovaj džemat sa punim autobusom mekteblija. Rahmetli mula Emin-efendija, djed Muftijin, imam džamije u Orlju, prelijepo nas je primio i za sve nas ručak priredio, a poslije podne namaza Muamer, mula Eminov unuk, predstavio se sa definicijom Kur’ana koju je iz mihraba tako ponosito i elokventno izdeklamovao.
Na njegovom vjenčanju sa hanumom Umejom bio sam sa bratom Rifatom i danas postoji tonski zapis tog svečanog trenutka.

Od dana kada je izabran za predsjednika Mešihata IZ- Sandžaka sa rahmetli Muftijom sam bio u stalnom kontaktu. Veze sa Muftijom bile su prijateljske i poslovne. Bio sam u tri mandata član Mešihata u jednom mandatu predsjednik Sabora IZ-e Sandžaka. Godine 1995. bio sam sa rahmetli Muftijom na hadžu, kada smo otišli heftu dana prije radi obezbjeđivanja hotela za naše hadžije kojih je te godine bilo preko 60. Tada sam Muftiju upoznao iz bliže perspektive i otkrio neke njegove detalje života. Nikada se nisam probudio u poslijeponoćnim satima, a da Muftiju nisam vidio da klanja, ili ibadeti, ili nešto piše, ili čita. Bio sam pomalo posramljen kao stariji od njega punih 14 godina. Učio sam od njega pobožnost, takvaluk i neke visoke vrline vjernika. U njegovoj blizini nikada nisi mogao biti slabić, dijelio je svoju energiju sa prijateljem. Rekao bi mi da insan ne smije biti toliko dobar da ispadne naivan. Musliman ne smije dozvoliti sebi da bude ponižen. Mora se braniti svoje dostojanstvo, ako treba i životom.
Dugo godina sam se brinuo o Muftijinoj ahmediji. S obzirom da sam bio vičan u savijanju ahmedija, to sam sa ponosom radio za svog Muftiju.

Vi ste radili u centrali Mešihata i bili ste aktivni učesnik odbrane Islamske zajednice. Kasnije ste otišli u Njemačku da radite kao imam u džematu Bielefild? Kakva iskustva nosite iz Zapadne Evrope?

Godine 2004. napustio sam Rožaje i prešao u Mešihat IZ-e Sandžaka na dužnost sekretara u Mearifskoj službi sve do 2014. godine, kada sam poslat u dijasporu u džematu Bielefeld u Njemačkoj.

Muftija nas je zijaretio 2018. u Bielefeldu kada se u velikoj sali obratio muslimanima Bosne i Sandžaka sa predivnim predavanjem. Tom prilikom je i bila promocija njegove knjige Drevna Bosna kada je pedesetak primjeraka bilo bukvalno razgrabljeno.

Posljednji susret sa Muftijom bio nam je na svadbi bratanca Ridvana. Bila je to posebna čast za nas i našu porodicu. Izdvojio je svoje dragocjeno vrijeme za svoje prijatelje.
Najznačajnija u tom periodu bila je obnova i renoviranje zgrade Islamskih ustanova u centru grada u kojoj je smješten Fakultet za islamske studije. Bila je to velika i nesebična borba Muftije i njegovih saradnika u odbrani vakufa. Velika i teška borba gazije protiv dušmana sa muslimanskim i nemuslimanskim imenom. I tu je Ugljanin davao svoj doprinos u borbi protiv Muftije, protiv muslimana i svog naroda. Nevjerovatno, ali istinito. Drago mi je da sam bio učesnik odbrane vakufa kod Bolnice, i na Hadžetu, i u Banji i na drugim mjestima.

Gorak je ukus sjećanja na organizirano napadanje i razbijanje jedinstvene Islamske zajednice u kome opet Ugljanin daje veliki doprinos, a o čemu je dosta toga kazano i ispričano i za historiju zapisano.

Po zahtjevu dijaspore, a dozvolom i uputom muftije akademika Muamer-ef. Zukorlića upućen sam u Njemačku u džematu Bielefeld 2014. godine, gdje sam na dužnosti imama, hatiba i mualima ostao sve do kraja 2021. godine. Jednom prilikom mi je kazao: „U dijasporu nikada ne bih poslao imama da ga nagradim već da ga kaznim. Ali ti si to izabrao i ja sam ti dozvolio.“

Nije lahak i jednostavan rad u dijaspori. Ja sam u ovaj džemat došao nakon određenih nesporazuma i cijepanja džemata. Našao sam 49 članova u džematu koji je ranije bio brojan sa preko 150 članova. Ostavio sam ovaj džemat prilično stabilan sa preko 130 članova.

U februaru 2017. godine izvršen je napad na objekat ovog džemata kada su zapaljene poslovne prostorije i restoran. Mesdžid je bio u podrumu, a hodžina soba još dublje u podrumu, pa sam voljom dragog Stvoritelja preživio. No, to je bio razlog da se zgrada u potpunosti renovira, da se mesdžid iz podruma izmjesti na sprat, te je tako u tom iskušenju bilo više haira nego šera.

Mekteb je neprekidno radio. Oko 35 polaznika je bilo aktivno u četiri grupe. U džematu sam stekao brojne prijatelje i simpatizere muftije Zukorlića.

Gdje Vas je zatekla vijest o smrti rahmetli muftije Muamer-ef. Zukorlića?

Vijest o Muftinom preseljenju na Ahiret zatekla me u Bielefeldu. Bio je to najteži trenutak u mom životu. Brojne džematlije su plakale za Muftijom. Klanjao sam mu dženazu u odsutnosti, jer nisam uspio stići na njegovu dženazu u Novom Pazaru.

Šta biste poručili Vašim mlađim kolegama imamima, prijateljima i saradnicima s obzirom na neizmjerno iskustvo koje imate?

Našim mladim imamima, muderisima, profesorima i svim članovima i pomagačima Islamske zajednice poručio bih da ostanemo na Božijem putu, da ostanemo u jedinstvenoj Islamskoj zajednici u Srbiji, da prihvatimo i hrabro i dostojanstveno ponesemo Muftijin amanet i da iskreno sa sveg srca položimo zakletvu našem Muftiji.

Dragi naš Muftija neka ti je rahmet plemenitoj duši. Velikim Bogom se kunemo da tvoj amanet nikada izdati nećemo.

Glas islama 318

Razgovor s povodom


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

2 KOMENTARI

  1. Veliki selam za neseg efendiju I velikog covjeka.Covjek iz naroda na usluzi Islamu I narodu.Od nnjega sam naucio prve dove u mektebu,vazove,namaze,hor za ilahije ….posebnu brigu je pokazivao za muhadzire iz Bosne I stanje u Sandzaku I Bosni.Zelim mu puno zdravlja.Njegov ucenik Fikret Nokic(Rozaje)

    1

    0

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.