Halilović je u novoj knjizi majstor fragmenta, pjesnik malih/velikih stvari i poruka o čovjeku koji traga za smislom postojanja u svom malom, ličnom svijetu, upoređujući ga neprekidno sa velikim pitanjima i tajnama Univerzuma.
Halilović je objavio desetak zbirki poezije, tri knjige priča, dvije drame i dva romana. Poezija i proza ovog autora objavljeni su u zasebnim knjigama i časopisima na desetak svjetskih jezika. Osnivač je i urednik časopisa „Sent“ koji izlazi u Novom Pazaru.
Novu poetsku zbirku naslovili ste neobičnom sintagmom: Bangladeš/Manifest kvantumizma. Možete li reći nešto više o porukama i značenjima ovog naslova?
Bangladeš! To je država nastala iz jezika. Snagu jezika vidimo u groznici. Tad jezik, koji je nalik na silu potiska, oslobađa riječi koje su u čovjeku bile zarobljene. Naziv neke stvari i sama ta stvar su kao dva zamajca na jednoj osi. Već 43 godine živim na svijetu i vidim da je sazdan iz mnogih čestica. Ovaj svijet je nesaznatljiv, ali ponekad jedno otkriva drugo. Arhimedov zakon važi za sve fluide, a otkriven je kod tečnosti. Svaki kvant može biti na mjestu bilo kog drugog kvanta; i posljednji kvant može biti prvi kvant; to je dokaz cjeline. Kvantumistička pjesma je potraga za kvantovima. Smisao može obitavati na dva mjesta istovremeno, ali nikad između, nikad na pola puta. Svaka čestica je ključna čestica. Kvantumizam ne dolazi, on je već tu. Kvantumizam je osjećaj kvantnosti izliven u poeziju. Manifest je i konstatacija postojećeg pjesništva, ali ne cjelokupnog pesništva. Ne treba pisac cijelog života da piše jednu knjigu. Svaka knjiga je nova adresa. Pjesnik je u svim vremenima želio da obuhvati pjevanjem sve nad čim je okapavao. Sva znanja bila su jedno znanje – nekad. Ali i danas je tako. Iako su se znanja razgranala, sva znanja su jedno. I kvantna fizika i lingvistika, filozofija i agronomija – sve se može naći u jednom vrtu.
„Manifest kvantumizna“ ima, dakle, za polazište filozofiju i nauku, s jednom vašom pjesničkom nadogradnjom. Što su u osnovi značenja „Manifesta kvantumizma“ u kontekstu poezije?
Ne znam da li će čitalac doživjeti „Manifest kvantumizma“ kao filozofski, naučni ili pjesnički tekst. Mislim da će ga doživjeti svako po sebi, različito. Ni ja sam ne znam kakav je to tekst. Njegove veze sa svakodnevicom vidljive su možda u ponašanju čovjeka koji je sad, možda više nego ikad, parcelisao svoja interesovanja i izvore saznanja. Čovjek sluša radio, gleda televiziju, prelistava novine, maže prstom ekran telefona i tamo nalazi svakakve informacije, sluša nekoga ko na ulici reklamira slatku lubenicu ili izdržljivu cipelu. Jedinka u mnoštvu. Čestica među česticama.
Kad su u pitanju pjesnička značenja i traženje odgovora na velike egzistencijalne teme, fragment je u središtu vašega poetskog eksperimenta. Pokušavate li odgonetnuti tajne postanja i makro svijeta preko detalja i fragmenata?
Moje traganje kroz fragmente je dokaz validan izvan prethodnih pokušaja. Sokrat je znao za smrt, ali nije znao za ekspoloziv. Umnožavanje pojmova dovodi do umnožavanja značenja i do proširenja asocijativnog polja. Ja vidim fragmente ovog svijeta na osnovu kojih slutim cjelinu. Ja tragam po sebi. Sadašnjost nije puko ogledalo prošlosti nego oštrica kojom čovjek donosi najdublje odluke: Ko sam i kuda idem?
Novi broj časopisa „Sent“ posvećen je u cjelini teorijskim tekstovima, poeziji i prozi spisateljica sa ex-yu prostora, a objavljujete i veliki broj mladih autora. Čini se da neprestano tragate za novim formama i stilovima?
Što se tiče „Senta“, kao urednik pribjegavam nekim poznatim trikovima kojima želim da učinim časopis zanimljivim. Teško je često objavljivati papirni časopis i zadržati taj svježi dah periodike. „Sent“ izlazi u četiri broja godišnje, ali posljednjih godina objavljujemo tematske brojeve i na taj način se trudimo da damo veću težinu časopisu. Bilo je tematskih brojeva o dodirnim tačkama, o ocu kao temi u literaturi, o Borislavu Radoviću, Ismetu Rebronji, Živoradu Nedeljkoviću, Mihajlu Mihajlovu. Posljedni dvobroj posvećen je vezi između feminilnog i faunalnog. Imamo 83 autorice koje pišu o životinjama, insektima ili ih kao simbole stavljaju u svoj tekst. Karakterističan je taj odnos žena prema živom svijetu. Žena, kroz istoriju, nije mnogo išla u lov; bila je kroz kuću vezana za tzv. domaće životinje. Imao sam utisak da je odnos žene prema životinjama karakterističan kroz istoriju, te sam želio da to pokažem kroz tekstove savremenih književnica.
Današnji život je većinom determinisan /ne/poetičkim elementima stvarnosti sa velikim uticajem, potrošačke kulture i politike. Ima li poezija izgleda za opstanak i da li je jedini način „montiranje mašine u jeziku“ za otpor destrukciji vrijednosti, kako kaže Žil Delez?
Pjesnik, ako je zaista pjesnik, tvrdoglav je i ide dalje kao da nije sve usmjereno protiv poezije. Balast svakodnevice daje nam iluziju kako je poezija nepotrebna, jer se čini da ne rješava pitanje parkinga ili vodosnabdijevanja, ali snaga poezije jeste upravo to što preživljava fragmentarno. Neki stih zaživi u čovjeku i često ga vodi ka odlukama. Stih je često obrazac za pojedinca i kolektivitet. Čovjek se vraća stihu. Nedavno sam čitao jednu strašnu čitulju u novinama. Zašto se tužni čovjek obratio u stihovima? Kakvo je to povjerenje, u značenje i ritam? Meni su tri čovjeka tražila spomen u knjizi. Dva roditelja čiji sinovi više nisu među nama i jedan inspektor za krvne delikte koji je vidio 600 leševa i obolio od nekih srčanih tegoba… On mi reče: „Zamisli groblje od šest stotina grobova, to je veliko groblje.“ I tražio mi je da ga u knjizi spomenem. Bar jednom u životu čovjek ugleda književnost kao magiju, a čovjek je predmet te magije.
Kakav je danas uticaj književnosti i poezije? Koliko je ostvarljiva ona tradicionalna teza da poezija zaista može mijenjati svijet i/ili ga učiniti boljim?
Pisci mogu učiniti boljim onaj svijet u ljudima koji traže ljepotu. Ako pjesnici ne učine cijeli svijet boljim, nemoj da ga učine gorim, jer bilo je mnogo pjesnika koji su pustili krv po licu ovog svijeta.
Ako uporedite položaj pisca u našem, ex-yu regionu i položaj pisca u svijetu danas, kakvi su ti odnosi i što društvo danas očekuje od savremenog pisca?
Nama se, danas, čini da je pisac uvijek bio nosilac baklje koja osvjetljava predjele u noći. Svi pisci tumaraju po državama i traže idealnu državu koja bi piscu omogućila da piše bez obaveze prema bilo čemu. Ipak, pisac mora rasplamsati takav slobodarski duh da bi i u idealnoj državi tražio prostor za kritiku ili satiru. Mnogi veliki pisci prošlosti imali su grandiozne uloge u svojim državama i jezicima – uzmimo npr. Tolstoja, Dostojevskog ili Gorkog – plakala je Rusija za tim piscima iako nije uvijek dijelila sve njihove stavove. Pokušajte zamisliti Dostojevskog kao vladara Rusije! Možda bi bio upamćen kao prosječan ili slab vladar. On je napipavao društvo iz ugla pisca i u tome je njegova snaga, a da li bi kao car mogao ukinuti kamatu i pokažnjavati sve zelenaše? Pitanje je! Kad ste me upitali koliko društvo očekuje od savremenog pisca, pade mi na um da savremeni pisac uglavnom očekuje od društva. Države su danas veliki donatori kulture kad je vrlo malo mecena koji pomažu umjetnike. Umjetnik se suočava sa pitanjem – da li živim u društvu koje od umjetnika i od umjetnosti ne očekuje baš ništa? Možda bi piščev život u takvom društvu bio besmislen, možda i teži nego u društvu koje satire umjetnika, jer se plaši umjetnosti i njenih istina. Represija umjetnosti je dokaz njenog značaja, a ignorisanje umjetnosti je dokaz postojanja društva koje je prepušteno samo tržištu, a svaka berza, prije ili kasnije, doživi krah. Položaj pisca na Balkanu je dvostruk. Njegova riječ je važna onda kada se poklapa sa stavom vladajućih političkih garnitura, važna je baš onoliko koliko je nevažna kada se ne poklapa sa naumima vlastodržaca.
Novi Pazar je ovih dana u žiži interesovanja zbog pandemije korona virusa. Mnogi pjesnici se prinudno zatvaraju u kule od bjelokosti. Kako vi preživljavate pandemiju i njen uticaj na pisanje?
Živim sudbinu koja mi je zapisana. Imao sam sreću da sam bolovao razne bolesti, a bolest je lijepa vatra koja uklanja ono najgore sa čovjeka kao što vatra uklanja rđu sa gvožđa. To su dragocjena iskustva koja baš u vrijeme pandemije dolaze do izražaja, jer se trudim da radim nešto, a ne da strepim. Ne mogu reći da se plašim, ali sam oprezan. Znam nekoliko ljudi koji su otišli… Mnogo me nervira kad vidim na internetu nekakve budale koje govore o virusima, a nikad nisu gledali kroz mikroskop. Ljudi mi šalju na viber neke informacije. Svjedoci smo da ni ljekari ne znaju kako se ponaša virus, nagađaju, što je normalno; ali postoje neke starlete, neki stručnjaci za sve i svašta – e oni su dočekali da izdaju recepte. Dobro je što se virus pojavio, da se čovjek sjeti koliko je nemoćan pred sićušnim, nevidljivim protivnikom. Ljudi su se uzoholili. Nepravda je na svakom koraku i sebičnost i zavist! Bjesnilo čovjeka zahvatilo je istok i zapad. Pogledajte samo koliko medicinski vulkanizeri napumpavaju sise i usne. Ne znam ko mi je odvratniji, persona koja traži da se napumpava ili onaj što je napumpava.
Riječ je moj zavičaj
Vaša poezija ima refleksije istočnjačke tradicije, ali i prožetost sandžačkim lirizmom Sijarića, itd. Koliko su Vam u poeziji i razmišljanju važni ti uticaji zavičajnog podneblja, čitalačkog iskustva i porijekla?
Svaka poezija je poezija tla. Imam u „Bangladešu“ jednu slomljenu georgiku, u Vergilijevom duhu. To su moji savjeti o zemljoradnji, jer smatram da čovjek mora ostati vjeran zemlji. Tu, na njivi i livadi, tu se čuva svaki jezik i svaki narod, tu počiva ekonomija. Tamo gdje je dobar sir, dobar je i med, jer pčela učestvuje u oprašivanju biljaka. Ali, moja poezija nije lokalna! Ne! Geografski gledano, moj zavičaj je čitav svijet. Filozofski gledano, moj zavičaj je riječ koju izgovaram.
