Centralna hutba – Sretna je ona generacija koja je ustala i ustrajala u zaštiti vakufa

0

Predsjednik Mešihata IZ-e u Srbiji muftija dr. Mevlud ef. Dudić, 28.02.2020. godine, održao je hutbu i predvodio džuma namaz u tutinskom džematu Kleče. Tom prilikom govorio je o značaju vakufa i obaveznosti njihove zaštite i unapređivanja. Centralna hutba pročitana je i u ostalim sandžačkim džamijama.

Poštovana braćo

Uzvišeni Allah u Kur’anu Časnome kaže:لَن تَنَالُواْ ٱلبِرَّ حَتَّىٰ تُنفِقُواْ مِمَّا تُحِبُّونَوَمَا تُنفِقُواْ مِن شَىءٍ فَإِنَّ ٱللَّهَ بِهِ عَلِيمٌ

“Nećete zaslužiti nagradu (Džennet) sve dok ne udIjelite dio od onoga što vam je najdraže; a bilo šta vi udijelili, Allah će, sigurno, za to znati.” (Ali Imran 92)

Allahov poslanik Muhammed a.s. u hadisu, koji prenose Buharija i Muslim, veli:

“Poslije smrti čovjeka prekidaju se sva njegova djela, osim u tri slučaja: ako ostavi trajno dobro (sadaku), znanje kojim će se drugi koristiti i odgojeno dijete koje će se za njega moliti.” 

 

Podstaknuti pomenutim kur'anskim ajetom i poučeni praksom Allahovog Poslanika a.s. i njegovih ashaba, najbolje generacije, muslimani su od prvih dana islama dijelili svoju imovinu na razne načine: kao sadaku, poklon, vasijet – oporuku, vakuf i slično, želeći na taj način da pokažu svoju iskrenost i istinsku pripadnost vjeri islamu, te svjesnost da je imetak koji se nalazi u njihovim rukama dar i blagodat Uzvišenog Allaha kojom časti Svoje robove, na koju je potrebno izraziti svoju zahvalnost.

Stoga je bio veliki broj ashaba Resulullaha koji su izdvajali od imetka ono što im je bilo najdraže, baš onako kako se u Kur'anu naglašava, da bi zaslužili milost Uzvišenog Allaha i Njegov Džennet.

Kasnije generacije su nastavile praksu zahvale Uzvišenom Allahu putem dijeljenja svog imetka, jer je to sigurni put koji vodi Allahovom zadovoljstvu i Njegovoj milosti i način da čovjek obezbijedi sebi život poslije smrti, to jest da mu i nakon što preseli sa ovoga svijeta teku sevabi od onoga što je uradio tokom života, kako nas je poučio Allahov Poslanik a.s.

Na temeljima vakufa nastajali su gradovi koje su muslimani gradili, a prvi objekti koji su se u njima podizali bile su džamije, oko njih mektebi, hanovi i imareti, vakufske kuhinje i odmorišta za putnike, hamami i određeni broj dućana koji su služili kao osnov za obezbjeđivanje prihoda iz kojih su se podmirivale potrebe džamija, plate imama i mujezina i svih drugih pratećih sadržaja, mekteba, hanova i imareta. Tako su danas, širom islamskog svijeta i tamo gdje je dosezala vlast pravednog hilafeta, najvrjedniji i centralni dijelovi svih tradicionalnih muslimanskih gradova, bez izuzetka, vakufi.

Časna Meka je nastala na temelju vakufa Ibrahima a.s., koji je podigao prvu građevinu u njoj, to jest Kabu, koja je kibla svih muslimana, a iz zadužbine ovog Allahovog miljenika je i grad Halilu Rahman u Palestini.

Tako je bilo i sa našim prostorima na kojima danas živimo i sa ovim našim gradom Novim Pazarom. I njegovi temelji su na vakufu, jer je njegov osnivač i najveći vakif Gazi Isa-beg Ishaković njegovo podizanje započeo izgradnjom džamije u centru, sibjan mekteba, hana, imareta, hamama i nemalim brojem dućana u džamijskom okruženju.

I dobre generacije muslimana našega grada, koje su živjele stoljećima prije nas, ugledale su se na istaknute ashabe Allahovog Poslanika: Omera, Osmana, Ebu Bekra, Ebu Talhu, radijallahu anhum, i druge koji se spominju kao prvi vakifi, pa su i oni izdvajali od onog što im je bilo najdraže i taj najvrjedniji dio svoga imetka vakufili, to jest izdvajali iz zahvalnosti i ljubavi prema Allahu i ostavljali Njemu Uzvišenom, kako bi se na taj način uzdizala Njegova vjera i istina, te kako bi oni koji joj služe, imali siguran izvor prihoda potreban za njihovu egzistenciju i u potpunosti se posvetili svojoj misiji, to jest bili nasljednici Allahovih Poslanika u naređivanju i promociji dobra, a odvraćanju od zla i svega onoga što ljude vodi u propast i zabludu.

Riječ vakuf je arapskog porijekla i dolazi od osnove glagola „vekafe“, što znači zaustaviti, zadržati ili posvetiti, dok se u terminologiji islamske uleme definiše kao: „Izdvajanje imovine iz vlasništva određene osobe u ime Allaha dž.š. i dijeljenje njenih plodova u svrhu služenja vjeri i druge vidove dobročinstva.“

Iz sunneta Allahovog Poslanika saznajemo da funkcija vakufa mora biti takva da se plodovi koriste, a da se njegova suština sačuva, to jest da se osigura trajnost vakufa.

Kada je Omer r.a., inspirisan na početku spomenutim ajetom, došao kod Poslanika a.s. i pitao šta da uradi sa sebi najdražim dijelom imetka na Hajberu, Poslanik a.s. mu je rekao da je najbolje da ga učini trajnom sadakom, to jest da ga izdvoji iz svog vlasništva i uvakufi „da se ne može prodati, niti naslijediti, niti pokloniti“ sve dok traju nebesa i zemlja, što je ovaj plemeniti i mudri ashab Resulullaha učinio i postao primjer drugim ashabima.

Iz ovog primjera se jasno može zaključiti da aktom uvakufljenja imovima postaje trajno vlasništvo Uzvišenog Allaha, koja se mora sačuvati, a njeni plodovi će se trošiti u skladu sa željom vakifa, koja je sadržana u vakufnami, to jest dokumentu kojim se potvrđuju i određuju svi detalji jednog vakufa. Dakle, riječima Allahovog Poslanika: „…ne može se prodati, naslijediti, niti pokloniti“ potvrđeno je da u normalnim uslovima niko nema pravo u ime vakifa ugasiti njegov vakuf, na bilo koji način, bilo da je riječ o pojedincu ili zajednici, državi ili zakonu, jer niko od spomenutih nema pravo prekinuti vezu vakifa sa trajnom sadakom, koju je u ime Allaha izdvojio,  koja je izvor njegovih sevaba nakon njegove smrti i sredstvo koje ga vodi ka Džennetu.

Nažalost, mnogi vakufi su ugašeni i nisu sačuvali svoj trajni karakter. Neki su ugašeni nemarom ili pohlepom onih koji su o njima brinuli, neki uzurpacijom i otimanjem „u ime zakona“ u vrijeme kada muslimani i njihova Islamska zajednica nisu bili sposobni da ih zaštite, neki su procjenom nadležnih promijenili svoj karakter i nastavili svoje trajanje, a neki se nalaze na ivici propasti i potreban je napor da se oni zaštite, i to odmah, bez odlaganja.

Ova naša generacija, ova naša Islamska zajednica, njeni džematlije, imami i čelnici, trebaju biti sretni i ponosni što im se Uzvišeni Allah smilovao i dao snage da traže vraćanje bespravno oduzete vakufske imovine, da zaštite vakufsku imovinu od daljeg propadanja, da ožive postojeće vakufe, da pokušaju i uz Allahovu pomoć uspiju vratiti velike vakufe na prostoru Novog Pazara, posebno zgradu Islamskih ustanova, na mjestu prvog vakufa i džamije Gazi Isa-bega, Staru novopazarsku banju, vakuf Mearif u krugu bolničkog centra i na Hadžetu, vakuf Musala, vakuf na Pojilima i brojne druge.

Sretna je ona generacija i oni pojedinci koji su ustali i ustrajali u zaštiti vakufa, koji su ne mareći za posljedice svojih djela svoja tijela izložili kao štit u odbrani vakufa, jer je u tome ne samo zaštita volje naših dobrih prethodnika vakifa, već i zaštita svoje časti i dostojanstva.

Nesretni su, prokleti i poniženi oni koji su uzurpirali vakufe, „u ime zakona“ ih otimali, prisvajali, kupovali ili prodavali, misleći da je taj nečiji i nekakav zakon dovoljan da im obezbijedi legalnost i pravo na korištenje. Poniženje na ovome svijetu su doživjeli i oni koji su „u ime zakona“ vakufe otimali Islamskoj zajednici, kao i oni koji su ih po tom “zakonu“ koristili.

Dovoljno je, poštovana braćo, pogledati kako izgledaju danas ljudi koji su uzurpirali vakufe, kakvi su bili ili kakvi su danas njihovi životi, kakvo je stanje u njihovim porodicama, kakva su njihova djeca, jesu li osjetili sreću od uzurpacije vakufa, je li im otimanje donijelo ikakavu korist!?

Braćo, mi kao zajednica i kao njeni članovi, kao pojedinci, moramo imati snage i biti iskreni, a ako to jesmo onda ne možemo a da ne priznamo da su svi uzurpatori vakufa nesretni, da su sebe i svoje porodice uništili ili su na putu da to učine.

Zbog toga, ako smo pravi vjernici, ako su nam oni stvarno braća u vjeri, a Allah Uzvišeni u Kur'anu kaže: „Doista su vjernici samo braća“, ako su nam uzurpatori vakufa rodbina ili prijatelji, mi ćemo im biti pravi prijatelji ne podržavanjem u uzurpaciji, već ukazivanjem na istinu, odvraćanjem od dalje uzurpacije, jer je to korist i spas za pomenute, put spasa, ozdravljenja, i rješenja brojnih problema, njih i njihovih porodica. Istina se mora kazati, istina se mora prihvatiti makar i gorka bila, istina će nam biti od koristi i onda kada mislimo da će nam štetiti, a laž se mora izbjegavati, čak i onda kada mislimo da će nam koristiti, jer će ona svakome donijeti samo nesreću i poniženje. A čovjek svojim postupcima sebe svrstava u saf onih sa kojima se nalazi, preuzima na sebe i postaje saučesnik u onome što oni čine – ako je dobro dobit će nagradu, a ako je loše – bit će kažnjen.

Buharija bilježi hadis koji prenosi Enes r.a. da je Allahov Poslanik a.s. rekao: „Pomozi svome bratu muslimanu bio on nasilnik ili onaj kome se nasilje čini.“ A neko upita: „O Allahov Poslaniče, pomoći ćemo mu ako mu se nasilje i nepravda čine, ali kako mu pomoći ako je nasilnik?!“ „Spriječi ga da čini nasilje, tako ćeš mu pomoći“ – reče Allahov Poslanik.

Molim Uzvišenog Allaha da nam podari snage i iskrenog imana da se ugledamo na prve generacije ashaba kojima je Resulullah a.s. bio uzor kojeg su slijedili, koji su svoja najdraža imanja vakufili, želeći da na taj način sebi obezbijede nagradu kod Uzvišenog Allaha i uzdignu Allahovu vjeru. Molimo Allaha da nam pomogne da iz naših srca izbacimo mržnju, zavist i pohlepu, koji naše oči i srca zasljepljuju, kako bi istinu vidjeli istinom, nju slijedili i za nju se zalagali, a neistinu i laž neistinom, od nje se udaljili i protiv nje se borili.

Poštovana braćo, ova hutba nije usmjerena ni protiv koga, ona ne proziva bilo koga, ona je istina utemeljena na Kur'anu i sunnetu Allahovog Poslanika, namijenjena svima nama, svim muslimanima koji istinu traže, kako bi popravili naše stanje, kao pojedinci ili zajednica. Svi smo mi prolaznici na ovome svijetu, sa njega odlazimo, sve što smo imali od imetka ćemo ostaviti, a sa nama će ostati samo naša istina, dobra djela i grijesi koje smo činili, za koje će nas Uzvišeni Allah nagraditi ili kazniti.

Dragi brate, vakuf nije moj, nije tvoj, nije efendijin, nije ni muftijin, nije ničiji, a ni svačiji, ne pripada državi niti opštini, vakuf je imetak koji pripada Allahu, o kojem se brine i kojim upravlja Islamska zajednica, kako bi služio Njegovoj vjeri. Mi ćemo otići sa ovoga svijeta, nestati, a vakufi će nastaviti da žive i služe generacijama nakon nas, sve do Sudnjeg dana. Zbog toga je obaveza svih nas da ono što pripada Allahu branimo i sačuvamo, jer time čuvamo svoju čast i obezbjeđujemo nagradu kod Uzvišenog Allaha.

Molim Allaha Uzvišenog da na nas spusti Svoju milost i ujedini naša srca i safove u odbrani vjere.

AMIN

Dr. Rešad ef. Plojović

 


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVITI ODGOVOR

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.