Bošnjaci lebde

Piše: Akademik Fatmir Bači

Bošnjaci su u lebdećom stanju i ne postoji ni pokušaj da nas netko podsjeti da svaki korak treba dotaknuti tlo kako bi se korakom nazvao, kako bi mogli da razlikujemo “juče” od “danas”, kako bi otvorenih očiju gledali u “sutra”. Ne znam kako se došlo do takvog općeg ubjeđenja, da je lebdenje – letenje, ali tako nešto nije teško zaključiti, jer svi se diče da su dakazani čobani, svi drže po jedan dugačak štap u ruci ili u snovima, ali ovaca ni jedan nema, ovce su nestale.

Lebdimo a ne letimo, jer letjeti znači imati svoj san, imati pravac, imati cilj, imati stimulaciju za dostignuća i snositi odgovornost za sve to, a tako nešto kod lebdenja ne postoji, nema ga. Lebdimo jer kad se lebdi nije moguće imati svoj stav, i shodno tome, nije moguće da se donese bilo kakva odluka o sebi, niti je moguće da se izgrađuju bilo kakvi međuodnosi, jer lebdimo svi malo iznad zemlje, ali mnogo ispod sebe.

Lebdimo jer se gnjavimo pod teretom žalosne prošlosti, gdje nalazimo užasne nepravde koje su nam drugi nanijeli, dok patetično pričamo o dijamantskim, zlatnim i srebrnim generacijama Bošnjaka, a Bosna nam je najviše u Bosni nedostajala, i još uvjek nedostaje.
Lebdimo jer su nam puna usta nekih uglednih ljudi i poznatih mudraca, koje smo, dok su bili živi prognali i prezirali tako surovo, da smo ih natjerali da odu negdje dakeko, ili da prešute svoje misli. Samo kad smo vjerodostojno potvrdili da su preselili na Ahiret, počeli smo da na njihov račun izgrađujemo ličnu mitizaciju oko njihove dijamantske, zlatne ili srebrne mudrosti, koja nam treba da njome peglamo glave budućih generacija.

Lebdimo jer smo zaboravili da ćemo umrijeti, jer smo zaboravili kako treba da se umire, i time smo zapostavili i sebe i svoj život. A trčimo po svim meridijanima kako bi se sakrili od sebe, jer se plašimo odgovornosti za sopstveni život, za ličnu budućnost.

Lebdimo jer svi smo sebi napravili po jednu staklenu kuglu u kojoj smo se zatvorili, iz koje niti se čuje šta drugi pričaju, niti naše riječi dopiru do njihovog sluha. Riječi su nam tako postale glavni neprijatelj, i ako znamo da se bez riječi zatvaraju umovi.

Lebdimo jer smo svoju odgovornost o sebi, prebacili na tuđe misli, na tuđe snove i njima želimo izgraditi svoje nade. Neki su ubijeđeni da će im Amerika rezati duge nokte kako bi upotrijebili ruke, neki drugi da će im Evropa otčepiti uši kako bi počeli da služe riječima do dogovora, a neki su ubjeđeni da će im Turska vratiti čuvenu slavu crvenog fesa.

Lebdimo, jer odavno je naišla plima rutine, koja nas je ponijela u lijeno spavanje, a oni koji su prihvatili odgovornost da nas bude, i njih je prevario san, i oni su zaspali.
Lebdimo, jer svi vidimo da je Bosna postala zemlja bez koraka.