Dokle će čovječanstvo odbacivati ono šta valja, a previše lahko se lijepiti za stvari koje ga vode šejtanskim putem? Ovo pitanje vjerovatno postavlja većina normalnih ljudi danas, nažalost mnogi se pitaju, a rijetko ko reaguje po bilo kom pitanju.
Posmatrajući situaciju kod nas na Balkanu, preciznije na području bivše Jugoslavije, nekih sedamdesettih, osamdesetih godina pa sve do danas, može se zaključiti da su u jednom periodu IMAMI, naši vođe i naši prvaci, bili spušteni na nivo ispod bilo kojeg zvanja. Došlo je bilo do te mjere da je efendije bilo stid se prestavljati takvim imenom te su izmisljali nekakava ”moderna” imena – vjersko lice, vjerski radnik; jer ih je bilo sramota ili strah od represije vlasti predstaviti se kao IMAM ili Hodža.
I kada sve ovo sagledamo i vidimo da iz tog takvog stanja danas imamo Hodža koji imaju visoka obrazovanja sa svih svjetskih univerziteta islamskih nauka, onih koji su završili islamske nauke na našim fakultetima (Bosna, Sandžak, Kosovo, Makedonija…) ima ponajviše. Upravo ovoj poslednjoj generaciji, a Boga mi i onim malo starijim povratak samouvjerenja, povratak dostojanstva zvanja kojeg nose doprinio je akademik muftija Muamer Zukorlić. Postavlja se pitanje – gdje su sada naši ALIMI, gdje je sada naša ULEMA? Ona koja treba i oni koji su obavezni da progovore o napadu na čovjeka koji se ne boji reći istinu. Istu onu istinu koju zagovaraju ovi ALIMI i ULEMA naša, koja šutnjom misli da će sebi osigurati ozbiljan status u društvu. A znaju oni dobro, ako se iskače iz šina koje vuče lokomotiva zvana MUFTIJA ZUKORLIĆ neće daleko stići, jer im je ta lokomotiva pokazala put kako se izlazi iz tunela zvanog strah ili stid.
Samo je taj čovjek imao hrabrosti u periodu post Miloševićeve vlasti a i u toku iste upustiti se u avanture koje neki tadašnji bošnjački akademici nisu ni sanjali o otvaranju UNIVERZITETA, islamskih visokih škola, srednjih škola pa sve do osnovnog i predškolskog obrazovanja. Samo je taj čovjek imao hrabrosti da pokrene i učestvuje u osnivanju sandžačkog Mešihata o kojem do tad mnogi alimi nisu smjeli ili nisu htjeli ni pomisliti. Samo je taj čovjek imao je toliko hrabrosti da obnovi i unese toliko noviteta u bošnjačko-informativni centar Sandžaka. Samo je taj čovjek uspio da osnuje tako kvalitetnu književno-izdavačku kuću.
I šta je još ovih “SAMO” koje je ovaj ČOVJEK uspio da uradi ne bi li povratio ugled i značenje riječi IMAM, HODŽA, EFENDIJA. Da povrati povjerenje u to zvanje, tako da kad čujemo i one medresantE kad počnu da nam derse mi im vjerujemo da ništa ne provjeravamo, jer nam je taj ČOVJEK dokazao da je to zvanje koje se ne treba provjeravati. Međutim, na veliku žalost, ima onih koji zloupotrebljavaju to svoje zvanje, a ljudi ko ljudi u sve vjeruju, a da opet ne provjeravaju. Ne iznenađuju mene ovi što to zloupotrebljavaju, mene brinu ovi što šute, da li opet iz onog straha koji je vladao sedamdesetih, osamdestih godina prošloga vijeka ili srama koji se uvuko kroz priču o multietietičnosti i priči o jednakosti. E pa nismo mi svi jednaki i ne možemo biti, različite nas je dao dragi ALLAH dž. š. Ali zato što smo različiti ne mora da znači da se moramo stidjeti našeg zvanja i bojati našeg znanja. E zato što smo različiti, hvala Allahu, mi koji detektujemo laž i hilu nećemo da šutimo. Zato ova ULEMA što šuti, dok svakakva ljaga i bagra nazivajući sebe tobože novinarima svašta govori o našem uvaženom bude li šutjela i dalje neka znaju – naš Muftija, koji je izašao na kraj sa puno sposobnijim od tih “KOS-fićfirića“, izaći će i sa njima.
Oglasili se oni ili ne da stanu u njegovu zaštitu, ali kad dođu oni na red, a doći će… Zato, u pamet se braćo, ne dajmo da nam klevetaju najbolje među nama. Ne dajmo da se naše elita mora baviti sa tako niskim kvalitetom ljudi. Ne dajmo braćo i pokažimo da smo mi ti koji slijedimo i držimo se Allahovog užeta. Moramo pokazati da ne prihvatamo onako naivno sve laži koje nam serviraju raznorazne službe raznoraznih udbaških organizacija.
Autor: Predsjednik BKZ Belgije, Samer Kalač