Piše: Faruk Međedović
“ako Boga nema, sve je dozvoljeno”
(Dostojevski)
Obzirom na spektakularan naslov ovoga štiva, mnogi mogu steći dojam, da mi je bio cilj, insinuirati neku povezanost između kršćanstva i križarskih ratova, između kršćanstva i nečuvenih zlodjela Inkvizicije, holokausta, nacizma, pa sve do genocida, nad Bošnjacima u BiH. Ne, takav dojam bi bio besmislen, kao što je besmisleno povezivati Islam, predanost Bogu, sa fanaticima, koji svoja zlodjela vrše, u ime Svevišnjeg. Kroz cijelu dugu ljudsku povijest, svi oni koji su činili najmonstruoznije zločine, bili su se već odavno odrekli religije.
Optuživanje religije, pogotovu Islama, za najveća zla ovoga svijeta, ideja je na kojoj počiva dobar dio retorike, danas, znatnog dijela stanovništva. – Ideja, koja je slična ideji, koju potenciraju uvodni kadrovi filma “Zeitgeist”, a koju agresivno promiču mnogi poput Dawkinsa, Hitchensa i njima sličnih. Takva ideja je čini se, naišla na plodno tlo i među širokim narodnim masama, pogotovu onih, koji žestoko pate od bolesti zvane “ISLAMOFOBIJA”, kao argument protiv religije Islama. Lično sam shvatanja, da najveća zla s bilo kojom, od pet svjetskih religija nemaju ama baš nikakve veze, štoviše, da su u snažnoj korelaciji upravo s njenim odsustvom.
Inkvizicija, križarski ratovi, bombaši samoubojice i razni oblici fundamentalističkog terorizma – primjeri su koji se obično izvlače “iz naftalina” u svakoj raspravi o vjerskim pitanjima, makar s temom ne imali nikakve veze, kao što zapravo i nemaju. – Pitamo se koji je to princip iz kojega su sva zlodjela nastala, tokom povijesti, prije a i sada. Jesu li to kršćanstvo ili Islam? Osim toga, kad bi taj princip bio Kršćanstvo ili Islam, tada bi svi kršćani i muslimani bili zločinci. No to neće tvrditi čak ni najogorčeniji protivnik kršćanstva i islama. Naprotiv, čini se da je taj princip upravo neposlušnost i nepridržavanje nauka kršćanstva i islama, te popuštanje vlastitim ljudskim slabostima.
Ako je kršćanstvo, kako se često ističe, spojivo sa idejama demokratije i jednakosti, slobode govora, slobode vjere i društvene tolerancije (koje ideje nužno treba shvaćati, ne u relativističko-liberalnom duhu, nego sukladno trajnom nauku Crkve; ta spojivost, bar što se tiče Islama, više nego očito prizilazi iz samih principa islamskog nauka.
Osim toga, svaka religija, polazi od toga, da mi imamo dovoljno snage i sposobnosti, da bi se etički vladali. Svaki vid nasilja i ratovi su ništa drugo, već odstupanja od visokih ideala naših religija.
Sve religije imaju dovoljno potenzijala, da mogu proizvesti i svete ličnosti i fanatike. Zar nam Hinduizam nije pokazao mudrost Gandija i bezumnost njegovog ubice, – Budizmus, Dalali Lamu i Pol Pota. Judejstvo nam je pokazalo hrabrost Ane Frank i bolesni duh fundamentaliste Baruha Goldštajna. Zar Hrišćanstvo nije religija Majke Tereze i Adolfa Hitlera. Hršćanstvo je i religija genijalnog izumitelja Nikole Tesle ali i zločinaca Karadžića i Mladića, kao i terorista, Brenton Taranta i Andreasa Brejvika, ali i Premijerke Novog Zelanda Džasinde Ardern, koja je širom svijeta izazvala oduševljenje podrškom i solidarnošću s muslimanima nakon nedavnog terorističkog napada na dvije džamije u Christchurcu. – Islam je isto tako, religija pjesnika Rumija kao i teroriste Osame Bin Ladena.
- – Povijest poznaje tri inkvizicije: srednjovjekovnu, rimsku i španjolsku. Ova posljednja, koja je u biti bila svjetovna ustanova u službi španjolskoga kralja, slovi kao najzloglasnija; ove zle pojave, ljudske civilizacije su potpuno strane islamskoj religiji i kulturi.
- – Brisanje jednom za svagda sa lica zemlje najinventivnijih naroda, jedne visoko razvijene civilizacije, Inka, Maja i Azteka, nije bilo posledica, ratnih pokliča muslimana, već se zna koga.
3.- Križarske ratove, koji su se završavali apokaliptičnim nemilosrdnim uništenjem, ljudskih i materijalnih dobara, i to uglavnom muslimana, svakako nisu mogli voditi muslimani.
4.- Atlantska trgovina ljudskim robljem koja je započela u 15. vijeku i koja je nastavljena u narednih trista godina, gdje je više od dvadeset miliona afrikanaca oteto i deportovano u novi svijet, u suprotnosti je sa pravnim, moralnim, idejnim , političkim ili vjerskim načelima islama, te nikada od istog, nije ni praktikovana.
5.- Holokaust kao najveće zlo što je čovječanstvo iznijelo na vidjelo, od strane zločinačkoga nacističkog režima, svakako nema nikakve veze sa islamom i muslimanima, kao što u islamu nema mjesta rasnim teorijama, niti za bilo kakav oblik rasne diskriminacije.
6.- Milioni pobijenih od strane ateističkih režima, se broje u milijunima. Bezbožni komunistički režimi bili su u stanju u svega nekoliko nedelja pobiti više ljudi nego što je pobijeno u zadnje četiri hiljade godina. – Ali stvar je u tome, da mnogi danas pate svjesno ili nesvjesno, od selektivnog pamćenja, te za sva zla koja su se događala ili se još uvijek događaju, neargumentovano i zlonamjerno optužuju islam i muslimane.
7.- Danas muslimani, pogotovu, ne u zadnjih dvesta godina, ne realizuju svoje geostrateške i imperijalne ciljeve, u zemljama zapada, već je obratno. i to sa katastrofalnim posledicama po muslimane bliskoistočnih zemalja.
Povijesno je iskustvo, međutim, da u društvu kojim vladaju muslimani, pripadnici drugih vjera mogu (pre)živjeti: niko nije nad njima izvršio genocid u skoro 14. stoljeća muslimanske dominacije.
U Palestini, za vrijeme vladavine muslimana, treba istaći, što je zapravo i istorijska činjenica, da su hrišćani imali neometan pristup, svim svojim svetilištima. 636, je već došlo do militarističkog konflikta, između hrišćana i muslimana, – čuvena bitka na Jarmuku – na današnjoj jordansko – sirijskoj granici. A već, 638, godine pod vođstvom Halife Omera, muslimani osvajaju Jerusalem, od Perzijanaca. 656, čitav srednji istok, Egipat i Mezopotamija, bili su inkorporirani u islamski pravni poredak, a 750, cijela sjeverno – afrička obala, kao i južna polovica Španije. U toku svih ovih stoljeća, islamskog – pravnog poretka, jevreji i hrišćani uživaju najveći mogući stepen vjerske tolerancije. – U 8. stoljeću, Halifa Al – Walid je označio Siriju i Palestinu, kao “ZEMLJU HRIŠĆANA”. Da, to je zaista bilo u 8. stoljeću. Dali je bilo ko od zapadnih državnika, u 21.stoljeću, imao smjelosti, da i muslimane, inkorporira ili prizna, kao sastavni dio, političko – pravnog poretka, jedne od dominantno zapadno – hrišćanskih zemalja? Da, bilo je! – Prisjetimo se, što je i za pohvalu, da je bivši njemački predsjednik Christian Wulff u 2010, prvobitno izjavio”Islam je dio Njemačke”, što je zaista smjela izjava, da po prvi put, u povijesti zapadno – hrišćanskih zemalja, i to u XXI stoljeću, jedan, takav visoki dužnosnik, izjavi tako nešto spektakularno. Nažalost, takav jedan hrabar demokratski iskorak ga je koštao političke karijere, da je morao podnijeti ostavku, na mjesto predsjednika Njemačke, nakon što je bio na udaru, desničarskih krugova, a i šire njemačke javnosti. Ali je i Merkel često ponavljala tu frazu i učinila je vlastitom devizom; tako da se ta izjava uglavnom sada povezuje s njom.
Vratimo se ponovo, na započetu temu, o besprimjernoj toleranciji islamskih vladalaca, i to odmah nakon strukturiranja savršenog islamskog – političkog – pravnog sistema, ujedno i kao sveobuhvatnog sistema življenja. – Nikada do tada, nijesu građene ljepše, veće i veličanstvenije hrišćanske crkve, negoli za vrijeme vladavine muslimana na srednjem i bliskom istoku. Godine 691 je Halifa Abd – al – Malik, na mjesto jeruzalemskog tempela, podigao Al -Aksu, veličanstvenu džamiju, mjesto sa kojeg je Božiji Poslanik uzdignut na najviše nebo i boravio u blizini Uzvišenog Gospodara. – Pitamo se: Dali je dansas u XXI stoljeću, pogotovu nakon Izraelske okupacije, zaštićen višereligijski karakter Jerusalima i dali je sveta lokacija u tom gradu kao Al – Aksa, neometano dostupna vjernicima islamske vjeroispovijesti!?
BLISTAVI POLUMJESEC IZNAD ANDALUZIJE KORDOBA JE SVIJETLI UKRAS SVIJETA
Ovako je Kordobu doživjela, Roswitha von Gandersheim, njemačka književnica, iz saksonske plemićke familije, koja se je u desetom stoljeću, za vrijeme islamske vladavine u Španiji, u tom gradu, koji je tada bio jedan od najvećih i najljepših gradova svijeta, posvetila izučavanju ” Sedam zlatnih Umjetnosti“ Aritmetike, Astronomije, Geometrie, Gramatike, Musike, Retorike i Dialektike . Bila je savremenica, ujedno i lična poznanica i poštovalac, arapskog filozofa, teologa, pravnika i liječnika, Ibn Rušda, najeminentnijeg predstavnika arapske skolastike i komentatora Aristotelovog učenja. Oko 963. godine, za vrijeme njenog boravka u Andalusu, nastalo je šest njenih drama. U njima se posebno ističe sveobuhvatno obrazovanje i književni talent Roswitha von Gandersheim. Bila je lična prijateljica, Sirjaba, jednog od vodećih komponista islamskog svijeta, koji je inspirativno djelovao na njeno kreativno stvaralaštvo. Interesantno je zapaziti, kako je jedna hrišćanska umjetnica, još u srednjem vijeku, u Al – Andalusu, u srcu islamskog carstva, mogla slobodno stvarati svoja umjetnička djela, u čijem su središtu, bile žene junakinje, koje su se mudro i hrabro, suprotstavljale nasilnim vladaocima. Nijeli to zaista, i prva i najranija forma ženske emancipacije, i to, u islamskom pravnom – civilizacijskom poretku, kako ga mnogi vole prikazati nazadnim! Bilo je to doba, kada su Muslimani, Hrišćani i Jevreji zajedno predvodili kulturu, Al – Andalusa, koja je tada doživjela najviši procvat.
U ŠPANIJI ,” AL – ANDALUSU” KULTURA, KOJU SU U SREDNJEM VIJEKU SKOVALI MUSLIMANI, JEVREJI I HRIŠĆANI, DOŽIVJELA JE NEZAPAMĆENO RAZDOBLJE SJAJA
Sve je počelo Maja mjeseca, 711. kada je arapski vojskovođa, legendarni Tarik Ibn Zijad, sa sedam hiljada Maura, uglavnom sa sjevera afričkog kontinenta, munjevitom brzinom, prešao, 14 kilometarski morski tjesanac, Gibraltar, koji dijeli Evropski kontinent od afričkog i tako zaposjeo skoro cijelo Iberijsko poluostrvo. Zapadni Goti, Vandali, Germany, Alani i drugi narodi, koji su dominirali iberijskim poluotokom, dočekali su svoje misionare raširenih ruku.
Od strane muslimana, prema starosjediocima iberijskog poluotoka, nije zabilježena, bilo kakva vrsta nasilja, u smislu, nasilne islamizacije ili etničkog čišćenja. – Za kratko vrijeme, cijeli Iberijski poluotok je potpao po kontrolu muslimana. Prije nego će, na Iberijskom poluotoku, početi nicati najljepši biseri, islamske arhitekture, ikada viđeni do tada, pod ovim nebeskim svodom, muslimani nijesu mogli prije toga, zapaziti bilo kakav znak, tehnološkog razvitka, izuzev par drvenih plugova.
Iberijski poluotok, Al – Andalus, bio je zaista oaza mira, i neopisive tolerancije muslimanskih vladalaca prema drugim narodima. Nigdje skoro, nije postojavao toliki interes za umjetnost i znanost, kao tu i tada. Ogromne biblioteke, u svim većim gradovima, bile su snabdjevene najznačajnijim rukopisnim spisima, a na visokim znanstvenim ustanovama, su se obrazovale najmudrije glave onog vremena. – Kordoba je tada brojala oko pola miliona stanovnika, i bila jedan od najvećih i najljepših gradova svijeta. U njoj je rođen čuveni Ibn Rušd, Sirjab, vodeći islamski komponist, jevrejski fizičar, Hisdai ibn Šaprud, jevrejski leksigograf Menahem ben Saruk, kao i Abu al-Kasim, najveći islamski hirurg srednjega vijeka.
Džamija Mezquita, od Kordobe, bila je najljepše arhitektonsko djelo u povijesti ljudskoga roda kao i najveće monumentalno ostvarenje na evropskom tlu. Čuvena Alhambra u Granadi, rezidencija, poslednjeg vladaoca kraljevine Granade, Boabdila, je najljepši palast na planeti zemlji, satkan od kamenih i drvenih ornamenata, svodova od stalaktita i zlatnih filigrantskih radova.
Nisu to bila samo arhitektonska majstorska djela, koja su Mauri, ostavili u nasledstvo evropljanima. Oni su učili evropljane izradi papira, grnčarstvo. Izgradili su i prve mlinove, čija pokretačka snaga je vjetar, kao i poljne terase, sa komplikovanim sistemom za navodnjavanje. Stoljećna prisutnost muslimana u Evropi, ostavila je traga, i u mnogim evropskim jezicima. Ko bi mogao predpostaviti, da pojmovi kao što su “Madratze”, “Alkohol”, “Algebra”, prethodno potiču iz arapskog jezika. – Čak i sama španska kuhinja je profitirala, zahvaljujući Maurima, te sigurno bez njih, nebi bilo ni španskog nacinalnog jela “Paella”, a kao sastavni dio ovog jela, rižu, muslimani su takođe donijeli u Španiju. Kulturu uzgoja, Citrona, Aprikoza, Banana, Aubergina te Lubenica, za koje španci nikada nijesu čuli i vidjeli, muslimani su donijeli sa sobom.
Bez naučne geografske misli muslimana, evropljani nebi mogli napraviti iskorak iz srednjeg vijeka. Ljudi željni nauke putovali su iz Španije u Horasan da bi udovoljili imperativu Kur'ana, „Uči, studiraj u ime Gospodara koji je sve stvorio … koji je naučio čovjeka peru i pisanju“ i hadisi šerifa „Traži nauku pa makar i u dalekoj Kini“, s tim u vezi pojavili su se i mnogobrojni putopisi u kojima su u detalje prikazani pojedini regioni islamske imperije. Arapi muslimani su u srednjem vijeku prihvatili tekovine starih Grka i preveli mnoga njihova djela iz geografije i astronomije. Evropljani su se sa ovim djelima upoznali preko arapskih prevoda. Arapi i muslimani ne samo da su bili prevodioci grčke geografije nego su u pojedinim oblastima i unaprijedili dostignuća starih Grka kao na primjer: učenje o loptastom obliku Zemlje, njenoj veličini i kretanju. Mnogi današnji termini u geografiji arapskog su porijekla kao: zenit, azimut, nadir, monsun, tajfun itd. – Arapsko-islamski geografi u srednjem vijeku imali su potpuno jasnu i tačnu predstavu o Sredozemnom moru kao i o većem dijelu Indijskog okeana, a i Atlanski okean nije im bio nepoznat. – Arapi su uočili da je karta najvažnije oružje geografa.
KAKO SU SE “KATOLIČKI KRALJEVI” ZAHVALILI MUSLIMANIMA , NJIHOVIM DUHOVNIM DOSTIGNUĆIMA, I SVEOPŠTEM PROCVATU IBERIJE?
Sa ugnjetavanjem i raseljavanjem. Katolici su ekspropirali muslimane i Jevreje i nasilno ih krstili. Muslimanske pobune su slomljene, ljudi su klani, podvrgnuti mučenju i inkviziciji, ili deportovani u druge dijelove Španije. Hiljade Muslimana emigriralo je u Sjevernu Afriku ubrzo nakon kapitulacije. Početkom 17. stoljeća vladari su odlučili da etnički-religiozno “očiste” zemlju. Gotovo 300.000 “morisko”, krštenih Arapa, protjerano je u Sjevernu Afriku. Ono što je ostalo iza toga bila je Andaluzija, lišena intelektualne elite, čije impozantno nasljeđe danas oduševljava milijune posjetitelja. Ni traga ni mirisa, od one multikulturalnosti i međuvjerske tolerancije, koja je vladala skoro osam stoljeća na iberijskom poluotoku. 1492. kroz inkviziciju su, katolički kraljevski par, Isabela I i Ferdinand II protjerali Jude, ili su ih pokrstili. Najzad su osvojili Granadu, kao poslednji muslimanski bastion, na španskom tlu.
Znam samo jedno, da su muslimani uz miroljubivi poklič “Bog je velik”, došli na evropsko tle, te evropljane obogatili, svim vrstama znanosti, unijeli duh skladnog i tolerantnog međuvjerskog i međuetničkog života, dok su ovi njima, poput katoličkih kraljeva, uz borbeni poklič “Dieu li volt”! – “Tako je Bog htio”, vratili križarskim ratovima, rekonkvizicijama, inkvizicijama, i stotinama drugih okrutnih metoda. Ipak tako nešto Bog nije htio!
Danas na nadgrobnom spomeniku, inkvizitorskog para, Isabelle I i Ferdinanda II stoji natpis” Uništitelji muhamedanske sekte i heretičke laži”. – I ako inkvizicija i sve te grozne okrutnosti, nemaju ama baš nikakve veze, sa principima crkvenog nauka, pogotovu ne, sa Isusom i njegovim milosrđem, nijeli ovaj huškački epitaf, ovog okrutnog bračnog para, inspirisao i danas, mnoge počinitelje strašnih zlodjela, kao što su Karadžić i Mladić, Brejvik i Brenton Tarant, i to nažalost u XXI stoljeću.
