Pričaj i piši dobri moj Bošnjo

“sandžak” – Hoću da vam, ovako putem jazije, putem pisma, nešto „ispričam“. Prije desetak godina upoznao sam starca Samuela. On je Jevrej. Sa petnaestak godina, početkom Drugog svjetskog rata, dospio je u njemački koncentracioni logor Aušvic. Božijom odredbom, preživio je. Potom je studirao historiju, novinarstvo… Kao student, „dobio je posao“ koji se ogledao u tome da u Evropi i cijelom svijetu organizira mrežu Jevreja koji neće raditi ništa drugo osim što će, u zemljama u kojima žive, posjećivati škole, televizijske, radio studije, novinske kuće, raznorazne skupove i pričati o stradanju Jevreja u Drugom svjetskom ratu.

Tako sam i ja, ovdje u švedskoj školi upoznao starca Samuela. On je toliko star i mršav da mi najviše liči na onu skorjelu egipatsku mumiju koja hoda. Ali, on i njegova žena, evo već šezdeset godina, rade samo jedan jedini posao: svugdje i svakome pričaju o stradanju Jevreja. To mu je svih ovih šezdeset godina jedini posao. U ovu moju školu on dođe svake jeseni, u tačno dogovoreno vrijeme, jer su njegovu priču o stradanju Jevreja nastavnici uvrstili u školske planove. Nikad nisam mogao prisustvovati njegovom izlaganju. Niti ću ikad moći. Zbog toga što bi me damla, tj. kap srčana, ubila, čini mi se. Kad ga vidim u školi, najradije bih počeo vrištati, jer mi, namah, prostruji kroz glavu misao o tome da li će ikad doći dan da Bošnjaci i Bošnjakinje koji su preživjeli Genocid u Srebrenici, koji su preživjeli Omarsku, Dretelj, Foču, Višegrad, Sarajevo, Štrpce, Sjeverin, Bukovicu, isto ovako pričaju o tome? I to da pričaju u svrhu opomene. Isto ovako kako to starac Samuel radi. A Samuela sam u jednoj prilici upitao zašto Izrael sada radi Palestincima isto ono što je Hitler radio Jevrejima, pa čak i gore stvari? Imao je kamaru „objašnjenja“ i „opravdanja“ za to.

Međutim, mene je istovremeno i strah kad o ovome razmišljam, jer sve mi se čini da u jednom dijelu bošnjačkog naroda počinje zaživljavati to da mi ne trebamo ni govoriti, ni pisati, ni o Srebrenici, ni Omarskoj, ni o Dretelju, ni o Foči, ni o Višegradu, ni o Sarajevu, ni o Štrpcima, ni o Sjeverinu, ni o Bukovici, ni… A sve pod maskom onoga hinjskog, ulizivačkog, neljudskog pa znaš mi, eto, ponovo moramo zajedno… Svako onaj u čijoj se psihi „okoti“ ovaj hinjski bacil neka sebe upita sljedeće: Ako Bošnjaci prestanu govoriti i pisati o svim zlodjelima koja ih, evo, vjekovima pogađaju i od velikosrpske i od velikohrvatske ideologije, da li će to zaustaviti i četništvo i ustaštvo u njihovim dušmanskim naumima?
Ko ima i zehricu bistre pameti, ko ima i zehricu ljudske kuraži u sebi, mora jasno i glasno kazati, prvo sam sebi a onda i svima ostalima, da bošnjačka šutnja ni slučajno neće „odobrovoljiti“ ni velikosrpstvo ni velikohrvatstvo, pa da oni, onako namah, prestanu kidisati na Bosnu, na Sandžak, na Bošnjake. Istina je, u stvari, da samo onda kad u svakoj bošnjačkoj kući bude imala kamara, gomila, hrpa knjiga, novina, video kaseta, cd-a o onome šta nam je učinjeno i šta nam se i dan danas čini od strane i velikosrpstva i velikohrvatstva i kad budemo iskoristili svaku prigodnu priliku da to pokazujemo i o tome pričamo svojoj djeci i svima drugima, tek tada možemo računati na to da nam se to više neće ponoviti. Tek tada će nosioci i četništva i ustaštva, bar malkice, ustuknuti, jer će znati da će biti raskrinkani, jer će znati da nećemo šutjeti.

Znadni, dobri moj Bošnjo, da tvoja, bošnjačka riječ danas mora imati istu onu snagu i istu onu ulogu kakvu je imala bošnjačka zulfikara (sablja) i bošnjački tufek (puška) u prošlim vijekovima. Jer, kad su naši dušmani znali da ih u svakoj bošnjačkoj kući čeka bar po jedna zulfikara i bar po jedan tufek nikad nisu ni na nas ni na naš toprak jurtisali, tj. kidisali. Tada su znali da će, kao napadači, kao ugnjetivači, biti ubijeni. Međutim, kad su nas s podvalama tipa „bratstvo-ubistva, mješoviti brakovi…“ doveli ovdje gdje su nas doveli i kad su bili sigurni da u bošnjačkoj kući više nejma ni zulfikare ni tufeka, onda su mogli okupirati  polovinu Bosne i tamo, napraviti ko bajagi „republiku“ zvanu Masovna grobnica. Mogli su u Sandžaku zaustavljati vozove, autobuse, iz njih izvoditi Bošnjake i najzvjerskije ih ubijati.

E zbog toga, dobri moj Bošnjo, kao i zulfikara i tufek, danas istu snagu mora imati i tvoja riječ, tvoja knjiga, tvoja novina, tvoja radio i tv-emisija. Svojom riječju, dobri moj Bošnjo, svjedoči o zlu koje ti je činjeno i koje će se nad tobom činiti do Dana sudnjega ako ti i dalje budeš šutio. Ja nisam vaiz, ali sam, svega mi na svijetu, dobro upamtio kur’ansku pouku koja glasi: Neka o zlu govori onaj kome je zlo činjeno. E, pa ima li onda i jedan Bošnjak i Bošnjakinja na bijelu dunjaluku kojem na neki način od strane velikosrpstva  nije nekavo zlo učinjeno. Tvrdim da takav insan bošnjački ne postoji. Postoje samo oni među nama koji toga učinjenog zla nisu svijesni, ali to ne znači da im to zlo učinjeno nije.
Zbogo toga, ne umukni, Dobri moj Bošnjo! Nego pričaj, piši, snimaj filmove, tv-emisije o tome šta si doživio i šta i dan danas doživljavaš od strane onih koji ti dobro ne misle. Nemoj se, dobri moj Bošnjo, bojati da ćeš time uništiti zajedništvo, odnosno naštetiti zajedničkom življenju sa Srbima, Crnogorcima… Ne, time ćeš ga samo ojačati. Jer, Srbi i Crnogorci koji istinski žele zajedništvo i sami osuđuju svoje fašizirane sunarodnike. Potvrđuju to Petar Luković, Gojko Berić, general Jovan Divjak, Stipe Mesić, Željko Milićević… Zbog toga, ne umukni, dobri moj Bošnjo, nego pričaj. Pričaj i piši. Pričaj i piši u svrhu zaustavljanja zla koje se nad tobom tako dugo sprovodi. Pričaj prvo svojoj djeci, unucima, pa potom i svima ostalima. Neka ti to pričaj i piši bude odmah iz riječi ikre.  Ikre je, ti to dobro znaš, Bošnjo moj dobri, prva riječ tvoje duhovnosti, prva riječ Kur’ana Uzvišenog.

Pričaj i piši mora postati prva riječ tvoje historije, tvog pamćenja, tvog opstanka, tvog… Pričaj k’o gore spomenuti starac Samuel, jer jedino tada možeš očekivati da će dušmani tvoji ustuknuti, odnosno da ti se ista zla neće ponavljati.

Autor: Ferid Šantić