Bez svake sumnje, ljude ovoga vremena, ne napušta sjećanje na ono vrijeme, a ja bih rekao o istiini koja pritiska svakog pravdoljubivog čovjeka. Desila se ta kobna otmica putnika iz voza na stanici Štrpce, sudjenje samo jednom a zatim i nemušte sarajevsko – beogradske „igrarije“ pravde ili scensko-medijska sudjenja. U prkos posledicama, monstruoznosti i težini stravičnog zločina, prkoseći žrtvama čije se kosti još uvijek traže, a zna se da zločini te vrste ne zastarijevaju, što mu dodje kao da su se juče desili, ovovremeski sudovi očigledno čine sve kako bi se prema optuženima „ispoštovala ljudska, ali zločinačka prava“. U zemljama iz kojih su nadojeni nepopravljivom ideologijom o „čistom“ prostoru i „nebeskom“ narodu, došli da počine zločine, nacionalne su ikone tamo. Za žrtve i njihove ucvijeljlene porodice, oni nijesu ništa drugo no monstrumi u ljudskome liku. Za sudove koji im sude, osvjedočeno, pravni „miljenici“ koji u sudnice ulaze solo, bez kompleksa i zatvorskog sprovoda. Za tužioce, oni su predmeti koji tamo negdje čekaju biološki nestanak, ne samo zločinaca već suočićemo se sa istinom i samih tužilaca. Kažu da je u ovom vremenu, ćeranje zločinačke pravde, isto kao žeženo željezo ili vruć krompir koji se nemogu držati ili progutati bez opekotina.
Slučajeva za ovaj komentar je na pretek – svaki je na svoj način težak, po pravilu pravno maligan a zajedničko im je: ćutanje ispod sedam katova, žrtve kao da su se desile nekome drugom i tamo negdje daleko a da su o njima ostale samo priče koje vrijeme neumitno tanji. Tužilaštvo „kao što bi se kazalo – „prav ženi“, ni mirisalo ni luk jelo, a smrdi li smrdi. Naučeni odgovor uvijek isti: „postupak je još uvijek u izvidjaju“.
Pljevaljska Bukovica, ubijani ljudi, raseljen čitav kraj koji su vjekovioma nastanjivali pretežno muslimani Bošnjaci. Na tom prostoru nijesu vodjena ratna dejstva a za žrtve toga zločina, rat i više od njega, trajao je i neskrivljeno vodjen. Nije da se nezna, u vremenu 1992. – 1995. g., nedaleko od Pljevalja, desilo se etničko čišćenje (pojam novijeg datuma). Svaki pokušaj da se tokom ove tri decenije pogleda u oči državno – sudskoj pravdi, ometen je ili iz ko zna kojih razloga, biva osudjen na „neuspjeh“. Istoričari, po svemu sudeći, valjda čekajući kakve društvene promjene ili vremensku distancu, još uvijek nemušto ćute a pljevaljsko-bukovičkog stradanja, koje ima sve atribute genocida nad Bošnjačkim narodom, o osudama da se i ne govori, čak šta više, nema ga ni u istorijskim čitankama.
Deportacija, koga, od koga i gdje ?- pitanja su na koja od nas savremenika toga nevidjenog državnog zločina, stasale generacije traže višestruke odgovore. Zbog imena i vjere, uz policijski nadzor ove i one Crne Gore, deportnovano je preko osamdeset muslimana, strateški i svjesno, na panj ratnim zločincima Karadžiću i Mladiću. Svi su oni iz ove crnogorične zemlje „spasa“ odvedeni, ne tamo negdje, no u svoju zemlju Bosnu i Hercegovinu. Za „pošiljaoca“ (onu vlast) sa dobro znanom sudbinom a za „primaoca“ kolaboraciono-logistička dobra potvrda. Višedecenijsko, sudsko-maćehinsko traženje krivaca, skoro uvijek, reklo bi se namjerno, zaobilazilo je a još uvijek zaobilazi, najodgovornije institucije ove države i pojedince koji su tada vodili a i sada vode te institucije. Što je to tako, mada se naziru, odgovora od koga treba, kao da nema. Od onih kojima je crnogorična zemlja, nesebičnu davala onovremensku ratnu logistiku – kažu u ljudstvu, tehnici i gorivu, policijska bi odaslana depeša – hvatajte sve koji su tamo, mijenjaćemo ih za naše ili deset za jednoga. Po ustaljenom protokolu, depeša se istoga dana našla na Pavlovom i stolu najodgovornijih a broj nedužno hapšenih, u svakodnevnim za Vladu namijenjenim skraćenim policijskim biltenima, pomno je čitan svaki podatak o broju odaslanih.
Tek toliko, nije da se nije znalo, desi se nevidjena državna bruka, pristade se na zločin kakav se do tada nije dešavao, pogazi se istorijsko, viteško, ljudsko, moralno i ono čime se ova zemlja nesebično dičila – čojstvo i junaštvo. Nesta toga a kako zlo uvijek ne biva samo, do danas izostade i državno-sudska pravda. Svaki zov sudskoj pravdi ove zemlje, kao da je osudjen na neuspjeh, odzvanja ehom bez jasnog odgovora, time pretvarajući se u ružno sjećanje i breme novom vremenu, ljudima koji nedužno stasavaju.
Kaludjerski laz, na jednoj strani vojska a na drugoj kosovski nenaoružani civili, djeca, žene, starci, opet ali ovoga puta u aprilu 1999. od Kosova preko planine Haile, radi spasa uputiše se ka Rožajama. Na žalost, njih dvadeset i dvoje nikada stići neće na odredište a tragovi njihove krvi obiležiće stratišta nevino pobijenih. Ravno pet godina, u državi niko ni riječi, kao da se ništa nije dogodilo. Potom, strahom protkana govorkanja onih koji zbog smrti svojih, postaše žive žrtve koje traju.
Dokaz po dokaz, istina do istine – konačno tek 2005. osmeli se Crnogorski komitet pravnika za zaštitu ljudskih prava – u ime koga potpisnik ovih redova podnije krivičnu prijavu. Na odluku se čekalo punih osamnaest mjeseci, sve dok tada Vrhovna tužiteljka (ona ista što je danas na vrhu pravosudne piramide) jedne večeri preko udarnog televizijskog termina ne obzanani: „eto neka čuje neki advokat iz Rožaja, pokrenuli smo postupak protiv dvanaestorice“? – čuš dvanaestorice, odkud sad taj broj i takav izbor. Ako je po onoj – da se po jutru dan poznaje, pokrenuti postupak prema „temeljno osumnjičenima“ , mada je riječ o teškom zločinu pripadnika vojske, nije pratilo njihovo pritvaranje, što je samo po sebi još tada stvorilo sumnju u tužilačko-sudsku iskrenost, krajnji ishod sudske pravde neće iznenaditi. Sročena optužnica, kao neskrivena potvrda prepoznatljivog tužilačkog neznanja ili možda državne prevare, za iskusnog, skoro da je nagovještavala krajnji ali nemili ishod. Nikad, posebno u tom postupku, tužilaštvo nije objasnilo, po kom kjuču je od njih tridesetak, koliko je brojao vojnički vod, radi optuženja izdvojilo samo dvanaestoricu, od kojih je zatim ostalo „sumnjivih“ samo osmorica. Nema dokaza ko je izdvojeno pucao na civile, niti je po izvršenom zločinu, vršena kontrola oružja i municije, znalo je to tužilaštvo. Komandujući ukletog voda, čiji pripadnici su u jednom trenu lišili života šest lica, svjesno ili iz kakvog pravnog „nemara“, biva nakaradno optužen, što optužbu učini nalik manevarskom metku – naravno on bi oslobodjen. Opet klasična pravna prevara na štetu istine i žrtava, i glavnokomandujući biva optužen zato što je navodno naredio a ne zato što nije spiječio ubijanja. U kontekstu takvog optuženja, za laika a da se ne kaže za filigranski obučene branioce, nije bio tako težak put do oslobadjajuće presude. Konačno, čudne li ironije, ali u mjesto porodicama žrtava, čije su tužbe po nekom rezonu najviše sudske instance, proglašene nedozvoljenim, zbog ispostavilo se atipičnog pritvaranja nakon optuženja, iz državnog budžeta namireni su samo optuženi i njihovi advokati. Tužiocima kao po pravilu ništa, ali ispostavilo se, u mjesto očekivane odgovornosti za „kljasto“ optuženje i udar na budžet gradjana, „vrli“ tužioci bivaju darovani novim nameštenjima i napredovanjima u službi. Da li za razumnog to znači – možda je to nagrada za „dobro“ obavljen posao – ili hoće se rjeći: zločin se desio, desilo se optuženje a potom i sudjenje, a što krivih nema, ispostaviće se, nije to problem ni vrhovnog ni specijalnog, niti koga drugog. Mada je za istražitelje i tužioce, slučaj poodavno vraćen u novu startnu poziciju, što za oštećene i lakovjerne znači nova nada i čekanje, ali ispostavlja se po svemu sudeći, da je stranica o zločinu Kaludjerski laz, konačno zatvorena.
Da li je u slučaju zločina Kaludjerski laz, zaista Jusicija negdje zalutala ili se možda nevoljno sakrila ispod prokazanog crnogorskog državno-sudskog neba, bezbroj je pitanja, ali isto toliko i odgovora koji će nas htjeli ili ne, odvesti u predvorje tužilačko-sudske tame koju od zakona i vremena u ovome slučaju, zaklanja odavno spuštena, teška državna zavjesa .
Opet kao po ustaljenoj navici, ušlo se u novo nebaždareno orkestirano ćutanje ali sada bez ljudske, domaće i medjunarodne osude i odgovornosti. Pouzdano, zločinci su u Crnoj Gori po kojoj se neskriveno hvale o onome što su, rad čega i kome učinili. Odluku po novoj prijavi treba da donese čovjek koji je upravo te 1999. kao vojni sudija sudio odbjeglim sa Kosova, dvoici tek punoljetnim i jednom maloljetniku. Oglasio ih je krivim jer su zatečeni da se iz pravca Kosova u zbjegu kreću pema Rožajama. Bez oružja, kakve opreme ili dokaza o nedozvoljenom – ma, da li su uopšte u tom vremenu i trebali kakvi dokazi mimo imena i vjere. I ako potpuno nevini, držani su u inprovizovanom kolašinskom zatvoru. Sudjeno im u Podgorici, presude kompromisne, samo toliko da se pokrije „fizičko-pravno nasilje“ i vrijeme pritvora. Iz procesa, pod veoma sumnjivim okolnostima, „diskvalifikovan“ je advokat, inače potpisnik krivične prijave za ubijanje dvadeset i dva albanska civila. Naravo, žrtve su i ako časno, od nečasne ruke životno nestale, vremenom biološki nestaće i zločinci, neminovno i aktuelni tužioci. Stoga pitam se, čemu zakonom propisano iskjučenje zastarjelosti progona i kažnjavanja izvršilaca zločina. Na žalost, da li je otsustvo tužilačke volje, čekanje na odluku po novoj prijavi uz faktor vremena koje radi za zločince, klasično pravno posipanje pepela po pravdi, zločinu i žrtvama ?. Jest da se zločin ne zaboravlja a pravda i istina su kažu, u ovom slučaju možda samo za lakovjerne dostižni, odgovore na sva ta, bezbroj puta u ovom vremenu ponovljena pitanja, daće možda neko drugo vrijeme ili časni ljudi u njemu. Svakako, za žrtve i njihove porodice, biće to kasno ali ne i za vječnu pravdu.
Zločin Kaludjerski laz, samo je jedan biljeg krvavog nastajanja današnje Crne Gore, koja eto, po svemu sudeći, sračunato i bez ljudske i pravne odgovornosti, faktički zatvara, ali ne samo tu sramnu stranicu svoje novije istorije. Kako pamćenje i istina, skoro uvijek nadžive sudske presude pa čak u nekim slučajevima i samu državu, skoro da i nije važno, da li će oni što se smatrju žrtvom doživjeti prvdu a zločinci osudu. Podsjetimo se, samo zbog vjere i imena, desio se 1913., tada državni gusinjsko-plavski pakao – ubijanja prvaka kao uvertira za nasilno kolektivno pokrštavanje. Potom 1924., koju je sramno obilježio Šahovićki pogrom uz nebrojena ubijanja, masakre i po prvi put u istoriji ratova Crne Gore (protiv Turaka, čitaj Bošnjaka), silovanja nezaštićene ženske nejači. Da li možda i današnja Crna Gora slijedi oprobani šnit iz proteklih vremena, da ako se istina ne istraži i presudom ne ovjeri, možda kao da se ona nije ni desila. Za sada o tome potpune odgovore nije moguće dati, ali je sasvim već izvjesno, da su, bar kada je riječ o ratnim zločinima, nade u očekivanu pravdu u ovoj Crnoj Gori, još uvijek pokopane ili kako aktuelno tužilaštvo zna kazati – „slučaj je još uvijek u izvidjaju“, što je u stvari jedno te isto.
Velija Murić, advokat – izvršni direktor Crnogorskog komiteta pravnika za zaštitu ljudskih prava