Bojimo se da je nastupilo vrijeme Allahove prakse zamjene ljudi na Zemlji, pa nas kao generaciju Uzvišeni Allah dž.š. želi zamijeniti drugim ljudima koje će voljeti i koji će Njega voljeti, u skladu sa Kur'anskim riječima:“ O vjernici, ako neko od vjere svoje otpadne, pa Allah će, sigurno, umjesto njih dovesti ljude koje On voli i koji će Njega voljeti…“ (El-Maide-54)
Pokazivao nam je mnoge dokaze Njegove srdžbe i kazne ne bi li prestali sa činjenjem grijeha i popravili se, ne bi li se Njemu vratili, a to nam, nažalost, nije povećalo ništa osim oholosti i arogancije.
Živimo u vremenu kada su skoro sve arapske države zatvorile svoje džamije i prekinuto je obavljanje džume i dnevnih namaza u džematu. Prije toga je Časna Kaba u Mekki zatvorila svoja vrata za mu'temire i one koji tavaf obavljaju. Ostatak muslimanskog svijeta ostao je na ezanu i ikametu kojima se samo oglašavaju namaska vremena, što je za svakog iskrenog muslimana velika kazna.
Nema sumnje da je korona virus i njegove posljedice iskušenje i bolest, ali je stvarno iskušenje i kazna Allahovo protjerivanje ljudi iz Njegovih kuća (džamija), tako da su većina džamija na zemljskoj kugli ostale prazne, bez klanjača, uključujući i časne hareme u Mekki i Medini. Ljudi su okrenuli leđa Uzvišenom Gospodaru, pa je i On njima okrenuo leđa. „… zaboravili su Allaha, pa je i On njih zaboravio“ (Et-Tevba 67).
Iskreni vjernici će plakati jer će im nedostajati toplina džamije, prilika da obave namaz u džematu, da između ezana i ikameta upute dovu koju Allah dž.š. ne odbija. Vjernici će čeznuti i žaliti za nagradom namaza u džematu koju Gospodar daje, za koracima prema džamiji koji brišu grijehe i podižu stepene čovjeka kod Uzvišenog Allaha.
Mnogi će žaliti za nagradom koju Uzvišeni obećava onima koji porane u džamiju radi obavljanja džume namaza, za hutbom koju bi slušali i njene poruke u praksi primijenili, kojima bi za svaki korak ka džamiji Allah dao nagradu kao za post i dobrovoljne namaze tokom cijele godine.
Doista je ovo poruka Gospodara Koji se rasrdio na Svoja stvorenja, koja glasi: „Ja Sam neovisan od vas i vašeg obožavanja Mene.“ Kako se neće rasrditi Uzvišeni Gospodar kada su mu se Njegova stvorenja suprotstavila nepokorošću i najgnusnijim oblicima grijeha. Kaže Ibni Haldun: „Kada vidite da ljudi pretjeruju u smijehu i humoru prilikom katastrofa i nepogoda, znaj da im se siromaštvo približilo, a oni to ne vide, jer su u zanosu i samoobmani, kao onaj koga vode u smrt, a on je opijen i nije svjestan situacije.“
On, Uzvišeni, iz Svoje milosti, nije nas ostavio nemarne i opčinjene da dočekamo posljedice naših grijeha, već nas je uputio Svojom milošću na način otklanjanja iskušenja koja nas zadese. Kaže Uzvišeni Gospodar: „Trebalo je da su poslušni postali, kad bi im kazna Naša došla! Ali srca njihova su ostala tvrda, a šejtan im je lijepim prikazivao ono što su radili.“ (El-En'am, 43)
Širom svijeta dešavaju se različite katastrofe i nepogode, gdje je svaka sljedeća po posljedicama teža od prethodne: erupcije vulkana, zemljotresi koji pogađaju različite dijelove svijeta sa velikim žrtvama, jata skakavaca koji žestoko napadaju određene krajeve, kiše koje su rijetko ili periodično padale u dijelovima svijeta, a koje su postale svakodnevnica, uzrokujući velike poplave koje nose sve pred sobom i različiti virusi i zaraze koje prijete čitavom čovječanstvu.
Od Sehl ibn Sa'da Es-Saidijja r.a. prenosi se da je Poslanik a.s. rekao: „Kada bi dunjaluk kod Uzvišenog Gospodara imao vrijednost koliko krilce komarca, Uzvišeni Allah ne bi dao nevjernicima ni gutljaj vode.“
A od Aiše r.a. prenosi se da je rekla: „Upitala sam Allahovog Poslanika o kugi, pa je rekao: – To je Allahova kazna koju On Uzvišeni šalje onome kome On hoće, a učinio je milošću za Svoje iskrene robove koji, ukoliko ih kuga zadesi u određenom mjestu, pa se strpe i ne napuštaju ga, znajući da ih ne može pogoditi ništa osim onoga što im je Uzvišeni propisao, imat će nagradu šehida na Božijem putu.“
Poslanik a.s. je rekao: „Neće se rasprostraniti grijesi i javno činjenje nemorala u jednom narodu, a da ih neće zadesiti zaraze i bolesti koje nisu bile poznate generacijama prije“, što potvrđuje riječi Uzvišenog: „I sve smo prema grijesima njihovim kaznili: na neke vjetar pun pijeska poslali, a neke strašnim glasom uništili, neke u zemlju utjerali, a neke potopili. Allah im nije učinio nepravdu, već su sami sebi nepravdu nanijeli.“ (El-Ankebut, 40)
Nije prvi put da se zatvaraju vrata Allahove kuće u Mekki, Časne Kabe, već su vrata Časnog Harema tokom historije zatvarana oko četrdeset puta.
Jednom tokom masakra koji se desio na Arefatu tokom obavljanja hadža, kada je Ismail ibn Jusuf El-Alevi sa svojom vojskom napao skupinu hadžija i tom prilikom ubio veliki broj njih. Hidžretske 1246. godine umrlo je oko 8.000 hodočasnika u gradovima Hidžaza, kao posljedica kuge koja je pogodila ovaj kraj.
U vrijeme šija Karamita koji su prerušeni u hodočasnike, sa ihramima i izgovarajući telbiju, ušli u Harem, sačekavši povoljan momenat za napad, kasnije napali hodočasnike koji su se pripremali obaviti obrede hadža, ubili su u jednom danu 30.000 hodočasnika. Tada je vođa ove odmetnute i zabludjele šiitske skupine, Ebu Tahir El-Karmati, stao na vrata Kabe obrativši se hodočasnicima pitanjem: „Kome danas pripada vlast“, na koje mu niko nije odgovorio, pa je nastavio: „Ja sam bog, ja dajem i oduzimam život.“ Uništili su izvor zemzem vode bacivši u njega stotine tijela ubijenih hadžija, tako da je bunar bio ispunjen tijelima koja su nabacana jedno na drugo izgledala poput brda.
Vođa ove zalutale skupine naredio je svojim vojnicima da razvale vrata Kabe, raskomadao je njen prekrivač u sitna parčad, a potom se opet obratio narodu upitavši: „Gdje su ptice Ebabil, gdje je kamenje od užarene gline“ i niko mu na to nije odgovorio, pa je Uzvišeni Allah na njih spustio svoju srdžbu i hodočasnici su pobjegli spašavajući svoje živote.
Godine 1831. u vrijeme obavljanja obreda hadža nastupila je indijska epidemija od koje je umrlo tri četvrtine hodočasnika.
Godine 1871. Medinu i Meku je pogodila zaraza slična koleri, koja se dodatno raširila u danima hadža, gdje je svakodnevno rastao broj umrlih, a na Arefatu i Mini je dostigao vrhunac.
Prenosi se od Poslanika a.s. da je tražio utočište i zaštitu kod Uzvišenog Allaha od bolesti i zaraza sljedećim riječima: „Gospodaru moj, kod Tebe tražim utočište i zaštitu od: kuge, ludila, šuge i svih zaraznih bolesti.“
Potrebno je da se ljudi koji su okrenuli leđa svom Gospodaru, pa je i On njima leđa okrenuo, iskrenim ibadetom približe svom Stvoritelju, da svoje jezike ovlaže zikrom i dovom, tražeći oprost, lijek i spas od iskušenja, da bi Allah dž.š. od njih uzdigao iskušenje.Gospodaru naš, ne uskraćuj nam i ne prekidaj vezu sa Tvojim kućama – džamijama. Nemoj nam zbog naših grijeha uskratiti ljepote namaza u džematu. Vrati nas k Sebi, o Gospodaru, na najljepši način, primi naše pokajanje i sačuvaj nas i sve muslimane od neizlječivih bolesti i svih zaraza. Molimo Te Tvojom milošću, Tebe Koji si Najplemenitiji i Najmilostiviji.
„Gospodaru naš, sami smo sebi nasilje učinili. Ako nam Ti ne oprostiš i ne smiluješ nam se, sigurno ćemo biti izgubljeni.“ (El-E'araf, 23)
dr. Rešad ef. Plojović
