Umjesto besjede, akademik Muamer Zukorlić je odgovarao na pitanja gledalaca. Kako je u pitanju navededo, zatražilo se mišljenje o etiketiranju muslimana selefijama, vehabijama gdje je akademik istakao da je svako etiketiranje grijeh.
“Svako kvalificiranje ljudi, a u ovom slučaju muslimana, a sa čim ti ljudi ne žele da budu kvalifikovani, jeste grijeh. Ovdje se radi o nečemu što je i sama pojava od 90-tih godina pa nadalje. Mi smo imali do tada neku vrstu antiteističkog jednoumlja koje je obježilo tu polovinu 20.stoljeća, gdje smo imali muslimane sa ovih prostora, pod restriktivnim okvirom sa veoma malo prostora slobode, u pogledu prava na vjeru i učenje kao i praktikovanje i svakako prenošenje vjere. Svakako, padom Berlinskog zida, tog antiteističkog sistema, otvaraju se mogućnosti vraćanja vjeri. Ključni faktor u tom vraćanju, bila je IZ, doduše ne na svim prostorima bivše Jugoslavije jednako, negdje se snašla bolje negdje lošije. Ona je pokušala da bude ono što jeste njena uloga a to je glavni i ključni serviser vjerskih potreba za muslimane ovog prostora. Međutim, i ona je svakako trebala da prihvati taj talas potrebe, tu žeđ koja se gomila decenijama i koja je bila ogromna žeđ za vjerom i duhovnošću općenito. IZ je svakako izašla iz tog totalitarnog sistema, također veoma iscrpljena, veoma ranjavana i nije bila dovoljno spremna, niti kadrovski, niti strukturno, metodički niti po drugim potrebnim mehanizmima da bude na nivou tog zadatka. Neki dijelovi, neke zajednice, kao što je na prostoru Novog Pazara a koja je možda ponajprije i ponajbolje, shvatila taj izazov i odmah krenula u to da vodi igru na način da će držati bijele figure i da će shvatiti izazove koji sljede. Zato je bio fokus na jednoj temeljnoj obnovi zajednice, prije svega u vjersko-prosvjetnom, i opće-prosvjetnom smislu ali isto tako u izgradnji i uspostavi infrastrukture koja bi mogla da bude dobar okvir za Islamsku misiju predstojećih decenija”.
Pojavljivanje određene slobode a koja u nedostatku institucionalnih kapaciteta i kadrovskih profila, kako kaže akademik Zukorlić, IZ je suočava sa haotičnom slobodom.
“To je uobičajeno za slobodu. Kada se vraća poslije dugoga odsustva. Onda imamo i preteranu žeđ i želju, prije svega, mladih ljudi za vjerom. Ujedno imamo i interesovanje različitih organizacija, vjerskih, političkih, misionarskih i raznih drugih javnih tajni za ovaj prostor a to interesovanje se pojačava sa nasiljem koje je pratilo 90.godine posebno na ovom prostoru. Agresovski rat u Bosni, na Kosovu, i svi drugi sukobi a govorimo o prostorima gdje su primarno muslimani, su zapravo bili neka vrsta otvaranja vrata i prozora, velikih bušotina na zidovima i krovova, gdje je ulazilo i ono dobrodošlo i ono ne dobrodošlo. U okviru toga se pojavljuju, pa ovo postaje prostor muslimanskih misionara, i poželjnih i nepoželjnih”.
Mi ovdje imamo širu lepezu različitih pristupa i percepcija vjere, navodi akademik Zukorlić.
“Jedan od pokreta, koji se etablira na prostoru Balkana, posebno tamo gdje ima muslimana, jeste pokret koji sebe naziva selefijskim. Ja bih ga nazvao neoselefijskim zato što selefijstvo jezički znači “predhodništvo”, a pojam je uzet iz pojma “dobri predhodnici”, a odnosi se na prve generacije za vrijeme i neposredno poslije Poslanika Muhammeda s.a.w. a obično se odnosi na prve tri generacije. To su ashabi, tabe’ini, etbau tabe’ini. To je ta kategorija najkvalitetnijih generacija koje su bile pod neposrednom ili posrednom palicom odgoja od Poslanika s.a.w. i koji predstavljaju prve generacije, direktne rukotvorine, mentalnog, vjerskog i duhovnog formulisanja, kako pojedinaca tako i zajednica”.
Dodaje da postoje nove selefije koje žele biti selefije poslije 14.stoljeća i za ovo pojavu je potrebno znati nekoliko stvari.
“Prvo, ja sam protivnik bilo kakvog frakcionaštva, smatram da je ono štetno. Izučavajući Kur’an i Sunnet, nisam našao niti jedan mogući osnov da je među muslimanima dozvoljeno davati kvalifikacije. Ne samo one koje imaju pogrdnu tendenciju, već ni samog sebe. Znači, zabranjeno je davati imena frakcijama unutar islama. Samo specijaliziranne određenih pogleda u islamu, odnosno među muslimanima, nije dozvoljeno ili je u najmanju ruku štetno. Ako tražimo u Kur’anu Časnom, koja su to imena a koja je Svevišnji odabrao za muslimane, nema tih partikularnih imena, nema frakcionarških imena u pozitivnom smislu. Postoje opisna imena koja su legalna a ono koje je najlegalnije i ono koje je po mom mišljenju najprihvatljivije, a koje etablirano jeste “i On vas je imenovao, nazvao vas je muslimanima”. Prema tome, vjera se zove islam a pripadnik islama musliman. Onaj koji pripada islamu i onaj koji je prihvatio islam. To je dovoljna prtikulacija. Zašto? Zato sto je ona odabrana od Stvoritelja i u pogledu vjere i u pogledu pojma koji označava ime pripadanja toj vjeri. Zato je po mojem mišljenu, odabir i davanje sebi, biranje nove boje, posebnog simbola, davanje imena, unutar islama, davanje selefija, sufija, vehabija i kakvih god, na kraju krajeva. Isticanje ovakvih fikcija je po mom mišljenju štetno”.
Vjerom treba da postignemo Božje zadovoljstvo a ne neke druge interese i partikulizacije, smatra akademik Zukorlić.
“Važno je znati i to da u okviru neoselefijskog pokreta su se izdefencirale dvije struje ili pojave. Jedna je ultra negativna i to je tkz. tekfirska. To su one neoselefije koji se ne slažu sa svim drugima gledištima i smatraju ih nevjernicima. Oni koji drugima čine tekfir, a tekfir je onj koji drugo smatra nevjernikom. To je veoma opasna pojava. Pojava koja se u posljednih 30godina pojavila na sceni muslimanskog djelovanja, i koja bila uzrokom većine ovih i lokalnih, regionalnih pa čak i globalnih destrukcija. Oni predstavljaju neku vrstu inkubacija nasilja i to najprije prema muslimanima. Druga grupa ili drugi dio strukture neoselefija jeste onaj koga bi možda mogli nazvati i umjerenim. Onaj koji se distancirao od tefirske ideologije, od ideologije isključivosti prema svima onima koji se ne slažu sa njihovim mišljenje. To je kategorija, sa kojom bi, po mom mišljenju i IZ kao institucija i većina muslimana, treba da se podstave pozitivno. Jednostavno, da se postave na način da vide ono sa čime se slažu je izrazito dobro. Ono sa čime se slažu i što je izrazito dobro u njihovom djelovanju i zastupanju da se podrži, a ono sa čime se ne slažu da se o tome vodi dialog, najprije akademski dialog između učenih u jednoj i drugoj strukturi. To je neki moj pristup”.
Na pitanje da li smo i koliko smo izgubili zbog toga što države vode oni koji ne poznaju vjeru, akademik Zukorlić ponavlja hadis da kada na vlast dodu pokvareni, vjera propada.
“U jednom hadisu Poslanika s.a.w. se kaže “kada na vlast dođu pokvareni, vjera propada”. A to sam govori iz iz ugla alima. Apitičnost vjernika pomaže da na vlast dođu pokvareni a onda implicitno time pomažemo, i opet vjera propada. Vjerovjesnik je upozorio. Svi mi koji, bilo pogrešnim fetvama, pogrešnom edukacijom, nehatom, nedostatkom odgovornosti, ne izađemo na biračka mjesta i da svojim glasom pomognemo one najispravnije da dođu, da ne kažem na vlast, već da predstavljaju narod i vode ga, grade vlast a koja je pravedna, oni ne samo da sudjeluju u dolasku na vlast loših već time apstinencijom od izbora i pogrešnom edukacijom, oni pomažu uništavanju vjere. Mi smo se u to uvjerili. Čak i unašem gradu. Ja se sjećam, na talasu one naše islamske misije 90-tih godina, predavanja, euforije prema vjeri. Mi smo imali fenomene da je Novi Pazar u jednom trenutku bio grad sa najmanje ugostiteljskih objekata u kojima se toči alkohol. Na primjer, na se sjećam imali smo, još kada sam ja zvanično radio u Novom Pazaru 1993.godine mi tada nismo imali objekat koji je bez alkohola. Kada smo neku kafečajnicu napravili, mi smo bili presrećni zbog toga. Potom, za desetak godina djelovanja, bilo je nezamislivo da se napravi svečanost, ono što se zvalo banket, bez alkohola. To je bilo čudo, kakva svadba bez alkohola, kakav sunet bez alkohola. A onda smo za nekih 15-tak godina, uz Božju pomoć ostvarili takve uspjehe da su rijetka pojava bile svadbe sa alkoholom. Na prstima ruke si mogao nabrojati lokale koji su točili alkohol. Međutim, strukturom vlasti a koja dominira zadnjih godina, koja javno promovira alkohol i drogu ali i razne druge ne muslimanske pojave, duhovno problematične, mi dobijamo ponovo sliku Novog Pazara kakva nije bila 10 ili 15 godina. Dakle, ponovno imamo vraćanje alkohola na velika vrata. Imamo jednu novu kulturu, sa pozicije vlasti, koja ide hz čašu alkohola i sve ono što ga prati. Promocija kriminala, ljudi iz podzemlja a koji su se približili sa ljudima koji su na vlasti. Imamo agresivano, sa svih pozicija, agresivno forsiranje iz velikog kriminala a posebno iz miljea narkoticima. Sve se to koristi za kupovinu glasova, uticaja, mladosti, mi imamo onda ponovno agresivno nametanje svega onoga što je antivjersko i indirektno ugrožava vjeru. Ja ne mogu optužiti ni one koji samo to rade i promovišu, ali moramo se zapitati šta je sa vjerskim predavačima u džamijama”.
O tome šta je važnije, znanje i svijest lidera ili širih narodnih masa, akademik Zukorlić smatra da je to povezano i da je u međusobnom kauzalnom odbosu.
“To je u odnosu međusobne uslovljenosti. Obično, kada imate svijest širokih masa, iz takvih masa mogu podići lidera. On izlazi, niče iz vrta iz kojeg će neminovno izaći kvalitetno. Iz vrta u kome je masa osvješćena i kvalitetna, neminovno je da će lideri i predstavnici izrastati u ljude koji su takvi. Postoji i obrnut proces. On obično dolazi nakon dugih periodnih destrukcija i dekadenci. Znači, kada jedan narod propada decenijama, onda Stvoritelj često, pošalje vođu koji treba da spašava taj narod. Tu imamo dva scenarija, uspjeh i neuspjeh. Može biti objektivno i subjektivno. Objektivno se desilo da, među Vjerovjesnicima smo imali one koji su po kvantitetu izgledali neuspješni a definitivno po kvalitetu uspješni. Oni koji su postali kraljevi kao Davud a.s., Sulejman a.s., ali i oni koji su postali osnovači cijelih civilizacija kao što je naš posljednji Vjerovjesnik, Muhammed s.a.w.. U takvim situacijama imamo dva pravca kretanja. Međutim, u kontekstu pitanja, ako Stvoritelj pošalje jednom narodu a koji je mnogo decenija propadao, vođu, lidera koji treba da ih obnovi, vraća na scenu na etičkom, političkom, duhovnom i svakom smislu. Da bi se sedio uspjeh, poželjno je i potrebno je da taj vođa ili lider bude osposobljen u edukaciji, odgoju, cjelokupnom reformiranju te zajednice. Ali je isto tako potrebno da taj narod prepozna i prihvati tu edukaciju i tu obnovu. Ukoliko se desi to, onda se dešava potpuna obnova i potpuni uspjeh. Tako da je neophodno oboje. Neovisno šta dolazi prvo, a šta drugo, ukoliko je masa educirana i osvješćena onda je lako iz takve mase podizati lidera. Ukoliko je obrnuti proces, pa dolazi do vođa koji treba da podiže masu, taj proces je teži i rizičniji. Moguć je ako masa kritički prepozna i prihvati svog prevodnika. I tada je potrebno za cjelokupnu promjenu i obnovu, potrebna je svijest mase. Dakle, nema uspjeha ukoliko samo jedna strana bude u svijesti. Ako narod bude svjestan ili masa bude svjesna a vođa bude na suprotnoj strani, onda nema uspjeha jer će ih on voditi suprotnim smejerlm. Obrnuto, ako je samo vođa svjestan a masa i narod ne, onda ponovno nema uspjeha. Dakle, neophodno je da imamo svjesno vođstvo i kritičku masu, bar većinu. To je neki minimum za tvrdo postolje kojima se može kretati prema uspjehu i ostvariti cilj. Cilj je cjelokupna duhovna, kulturna, ekonomska i opće civilizacijska obnov”.
SANA
