„Obrazovanje- uspješni modeli i perspektive“ naziv je prve studentske naučna konferencija u Sandžaku održane u organizaciji Fakulteta za islamske studije i Univerziteta u Novom Pazaru. Posebna je uloga i značaj studenata u obrazovanju koji svojim genijalnim idejama trebaju prepordoiti društva
–Jedino onaj koji ima pri sebi svijest ili samosvijest o slobodi može biti u stanju da donese nešto novo, inovativno što će biti od koristi njegovoj zajednici. Student može biti onaj koji ima pri sebi svijest o iskrenosti, znanju, slobodi, kaže Adin Balija, FIS
Govoreći o prednostima i manama bolonjskog modela studiranja istaknuto je da studenti neprestano rade
–Kad je došlo do primjene bolonjskog sistema studenti su teško prisitupili tom koraku. Nailazili su na komplikacije, nerazumijevanje sistema ali su profesori pokušali i da se i sami prilagode ali i da pomognu studentima, ističe Saida Zukorlić UNINP
Za bolju perspektivu neophodno je da studenti udruže snage.
–Naš trenutni položaj trebamo vidjeti da li nam odgovora i biti objektivni. Tek poslije toga može doći do neke promjene. Položaj studenata danas je dosta promijenjen. Imaju veća prava, bolji pristup informacijama, i veliki broj prilika da steknu razna iskustva. Mislim da je jako važno da studenti udruže snage kako bi njihov položaj bio na što većem nivou, poručuje Enesa Spahović, FIS
Naglašeno je da se sve više istražuje na polju inovativnosti u procesu obrazovanja
–Sve više se traga za nečim efektivnijim, savremenijim, nečim što će pasivnost promijeniti u nešto aktivno, ističe Ema Salković UNINP
Ukazano je i na ulogu teologije u obrazovanju čovjeka
–Samo ispravno razumijevanje vjere vodi društvenoj harmonizaciji. Činiti nam je da se uz svoje aktivno obrazovanje uključimo u popravljanje svoje sredine. Ko je preči od islamskih učenjaka, alima koji u svojim sredinama trebaju biti svjetiljke oko kojih se okupljaju ljudi, kaže Mujo Bećirović FIS
Moderator konferencije Irfan Murić, a kompletan snimak u okviru programa Sandžak televizije
I STA IMA DA REKNU , ODRZE NAUCNU RASPRAVU NA DOLJE NAVEDENU ISTINU ( da him se rezim ne naljuti , da rezim ne upahnu ) , ova BUDUCA , IZDAJNICKA REZIMSKA ELJITA
U proljeće i ljeto 1992. godine na području Rogatice se odvijaju napadi, a bošnjačko stanovništvo traži spas bježeći preko šuma i okolnih sela. Oni koji nisu uspjeli, zatvarani su u zatočeničke objekte, gdje su mnogi zlostavljani ili ubijani, dok za tijelima oko 300 osoba i danas tragaju njihove porodice.
Napada na Rogaticu se sjeća Emina Hodžić, koja je živjela u naselju Holuć. Njen suprug Edhem te sinovi Enver i Edin odvedeni su s drugim muškarcima 4. juna 1992. godine, kada ih je posljednji put i vidjela.
– Osam ih je odvedeno to jutro u transporteru. Saznali smo da su ih odveli sviju u Seljane. Transporter je došao, sve su im psovali majku – kaže Hodžić, koja je nakon rata posmrtne ostatke djece i supruga pronašla u grobnici na Dizdarevoj njivi u selu Plješevica.
– To sam ih jutro vidjela, pa kažem, da bar djecu zagrlih i poljubih, nego ništa. I nikad ih više nisam ni vidjela. Mrtve jedino – govori.
Pola mjeseca je po gradu, koji je u to vrijeme granatiran, pokušavala saznati njihovu sudbinu, a onda je 19. juna, sa snahom i maloljetnim unukom, zatočena u Srednjoškolski centar s drugim ženama, djecom i starijim osobama.
– Jedanaesti dan su nas potrpali u autobuse. Ti su se ljudi ukočili, nisu mogli sići niz stepenice. Poredali smo se. Ja snahu raščupaj i pokrijem je džemperom nakim, u ćošak je ovako stavi, a dijete – prostri mu pola deke, pola ga pokrij. Svaku večer su dolazili, palili bateriju, hoće li nas izvesti da nas siluju, neće li – priča Hodžić, koja danas živi sama u Sarajevu.
Nekadašnji profesor u Srednjoškolskom centru Nazif Zimić kaže da zbog zločina koji su se desili u ovom objektu, ne želi više kročiti nogom u njega.
– Jedan od najvećih logora je bio Rasadnik. Dva možda najmonstruoznija zločina – jedan je da je jedan od upravnika tog logora sjekao čovjeka motorkom; drugog čovjeka je sjekao sjekirom. Mučeni su ljudi, vođeni na prisilni rad, vođeni na žive štitove. U Srednjoškolskom centru je bio poligon za silovanje – govori on za Detektor.
Zaštićeni svjedok je na suđenju bivšem predsjedniku Republike Srpske Radovanu Karadžiću, osuđenom na kaznu doživotnog zatvora zbog genocida i drugih ratnih zločina počinjenih u BiH, govorio o neljudskom tretmanu u Srednjoškolskom centru, gdje je bio zatvoren od maja 1992. sa svojom porodicom.
– Moja porodica je doživjela strašne golgote. Moja kćerka je tada 1992. godine – sa sedam i po godina – silovana. I to nekoliko puta. Moj sin, koji je imao 13 godina, silovan je mjesecima, i to najviše boli. Silovali su i mene, ali to sam nekako progutao, ali kad su djeca u pitanju, teško – kazao je on dodavši da je i njegova supruga bila odvođena, ali da o tome nikada nisu razgovarali.
U haškim presudama se navodi da od marta 1992. godine naoružani lokalni Srbi i pripadnici Jugoslovenske narodne armije, uključujući Užički korpus i paravojnu jedinicu, pljačkaju, šikaniraju i zlostavljaju Bošnjake na rogatičkom području.
Rogatičani i mještani okolnih sela zatvarani su i u druge objekte Sladaru, Crkveni dom te poljoprivredno dobro Rasadnik.
Emina Hodžić (Foto: BIRN BiH)
Bahrija Bogilović je živjela u blizini Crkvenog doma. Prisjeća se kako se u proljeće 1992. pucalo po gradu, a Bošnjaci pozivani megafonom na predaju. Ljudi su bježali prema okolnim selima, dok su im kuće paljene. Priča kako je 19. juna, u ulici gdje je živjela, ugledala tenk, a potom da je sa suprugom Sulejmanom i drugim stanovnicima izvedena na ulicu, te su razdvojeni.
– Izađemo mi napolje, žene na jednu stranu, muškarci na drugu stranu. I muškarcima – da stave ruke na glavu. A nama su ženama rekli: “Haj'te da idete pred Crkveni dom, da vas spasimo. Samo se ne smije niko okrenuti. Ko se okrene bit će ubijen”, da mi ne vidimo valjda šta će s muškarcima – prisjeća se dana kada je zatvorena u garaži kod Crkvenog doma, odakle je narednog dana s drugim stanovništvom autobusom napustila Rogaticu.
Posmrtne ostatke supruga nikada nije pronašla, a nade je sve manje, kaže.
– Nisam nikad ništa našla. Sve sam tražila, svugdje sam prijavljivala. Išla sam tri puta u Visoko da vidim da nije moj muž, kad su dovozili one iz Seljana, iz tog Rasadnika. Isto i moja je majka živjela na selu i ona je nestala. Nije lako ići u Visoko i te mrtve gledati. Nisu to mrtvi ljudi, to su samo kosti, oko njih tako ta ko zemljica – opisuje Bogilović.
SUD BIH
Božidaru Perišiću deset godina zatvora za zločine u Rogatici
Zaštićeni svjedok s Karadžićevog suđenja je opisao da je život u Rogatici prije rata bio pun razumijevanja i da rijetkost nisu bili mješoviti brakovi.
– Rogatica je bila grad u kojem se moglo lijepo živjeti, gdje smo svi imali svoj posao, djeca su išla u školu, imali smo izvanredne prirodne ljepote, koje smo zajedno svi koristili, zajedno se slavilo. (…) Odavalo je stvarno jednu prelijepu sliku jednog malog bosanskog grada koji je u maju 1992. godine prekinut i to krvavo prekinut od srpske vojske – rekao je svjedok.
Ipak, zbog zločina koji su se desili, mnogi su odlučili živote nastaviti negdje drugdje, a rijetki koji su se vratili, danas se boje govoriti pred kamerama. Kažu, možda im neko zbog toga uskrati informacije o potencijalnim lokacijama masovnih grobnica. Prema podacima Instituta za nestale osobe Bosne i Hercegovine, do sada je 435 ubijenih na području Rogatice ekshumirano, a traga se za još oko 300 nestalih osoba.
Među onima koji tragaju za članovima porodice jeste i Senad Gagula, koji je 1992. imao deset godina. Njegov otac Sakib teško se kretao i nije mogao napustiti Rogaticu.
– On ostaje tu kada su Srbi ušli u Rogaticu. I zauzeli Rogaticu i trg, gdje je on boravio sa tim sugrađanima. Zarobili su ih i došli su do supermarketa, izveli ga iz stana. Kod supermarketa je bio neki musliman u kolicima kojeg je on trebao da vozi. On to nije mogao i njega su tu kod supermarketa, kod kioska, ubili i zapalili – kaže Gagula i dodaje da ova saznanja ima od svjedoka koji je došao u Goražde i to ispričao njemu i majci.
SUD BIH
Svjedokinje potvrdile: Zoran Ilić je iz podruma odveo naše muževe i grupu muškaraca, više nikad ih nismo vidjele
Ni Eldina Pleho nikada nije pronašla posmrtne ostatke svojih daidža Saliha i Salima Osmanovića iz naselja Gračanica, koje je posljednji put vidjela kada je imala svega 12 godina. Najbolnije za porodicu jeste što nikad nisu saznali šta im se dogodilo.
– Kasnije će, nekad pred sam kraj rata, moja mama, njihova sestra, preko nekih neposrednih izvora informacija od nekih ljudi saznati da je neko vidio ta njihova ubijena tijela nedaleko od mjesta gdje su oni živjeli, na jednoj livadi. Ali to je bilo potpuno neprovjereno i zapravo mi njihovu priču ne znamo – kaže kroz suze Pleho i dodaje da bi, da su danas živi, njene daidže bili ponosni djedovi.
U grobnici na Dizdarevoj njivi u Plješevici, gdje je posmrtne ostatke supruga i sinova pronašla Emina Hodžić, Nazif Zimić pronašao je ostatke svoje dvojice braće i drugih srodnika i osoba iz Seljana.
– Oni su njih prvo pobili pa ostavili jedno vrijeme da leže na livadi. Nakon izvjesnog vremena, pošto je juni bio topao, počeli su da se “čuju”, A onda su naredili da ih pospu piljevinom. Pa i to se “čulo”. Onda narede da zapale. Jedan dio tijela je izgorio, jedan nije. Naprimjer, kod mog brata Alije svo tijelo izgorjelo, ostala je samo jedna noga i komad odjeće, u kom smo našli kutiju od duhana – sjeća se Zimić.
U grobnici Dizdareva njiva, koja danas nije obilježena, među 29 tijela posmrtne ostatke djeda i amdižića pronašao je Emin Ćurevac, koji je rođen nakon rata, a saznanja o ratnoj prošlosti ima od oca i drugih članova porodice. Njegov otac preminuo je prije dvije godine i nije dočekao pronalazak još dva člana porodice.
– Jednom prilikom sa svojim ocem, kada smo bili na šehidskom mezarju Seljani, pitao sam oca zašto pored dede i mog amidžića stoje još dva mjesta prazna. On je rekao da su ta dva mjesta namijenjena kad se nađu Sejdalija i Uzeir Ćurevac. Međutim, moj otac nije dočekao. Moj otac je preselio prije dvije godine i ja sam shvatio da je to ostavljeno od njega meni u amanet, i ja sam sada stupio u tu borbu – završava Ćurevac.