Značajni islamski pokret u političkoj igri

0
8

Jedan od najutjecajnijih islamskih pokreta, Društvo “Muslimanska braća,” osnovao je Hasan el-Benna u egipatskom gradu Ismailijji u području Sueckog kanala 1928. godine. On je okupio jednu malu grupu radnika koji su radili u britanskom vojnom kampu, a njihovim zakletvom na vjernost, ime organizaciji dao je sam Hasan: “Mi smo braća u službi islamu, stoga smo mi “Muslimanska braća,” predložio je naziv organizacije Hasan el-Benna. Ovo je bio veoma težak period u cijelom muslimanskom svijetu. Prošlo je samo četiri godine od ukidanja posljednje klasične islamske institucije – hilafeta – koga je ukinuo Ataturk, a gotovo cijeli region Bliskog Istoka bio je pod nekim oblikom kolonijalne administracije. Početna misija Muslimanske braće bila je primarno fokusirana na reformiranje društva kroz direktnu komunikaciju i propovijedanje ljudima na javnim mjestima i u privatnim okruženjima. Struktura članstva pokazuje da je ova organizacija bila više populistički nego li elitistički orijentirana.

Primarna kritika zbog zaostalosti muslimanskog svijeta adresirana je na evropski imerijalizam i pozapadnjačene muslimanske elite. Učenja, ideologija i program pokreta sadržani su u PoslanicamaHasana el-Bennaa. U literaturi se spominje nekih trideset “službenih” Poslanica čiji je autor el-Benna, a koje su predstavljale osnovno sredstvo komunikacije ideja pokreta Muslimanske braće.

Politički program

Očiti element koji se može primjetiti u ranom političkom programu Muslimanske braće jeste pan-islamska doktrina Džemluddina Afganija i Muhammeda Abduhua, revavilističih mislilaca iz kasnog devetnaestog i ranog dvadesetog stoljeća. El-Bennaova vizija muslimanskog svijeta bila je neka vrsta federacije islamskih država koja bi vodila uspostavljanju jedne unitarne vjersko-političke zajednice “Umma Muhammedijja” (Muhammedova zajednica) po obrascu ranog islamskog društva kojeg je osnovao Poslanik. El-BennaovePoslanice se bave i tretiraju skoro sve aspekte života pojedinca i zajednice. Struktura ovih misionarski orijentiranih pisama slijedi uobičajenu liniju argumentacije. Nakon identificiranja problema zajednice ona nude načine (ili jednostavno jedan način) izlaza kroz primjenu islamskih rješenja: Muslimani su bili slavni kada su poštovali islam, problemi su otpočeli sa napuštanjem prakse koju je islam propisao, rješenje je vratiti joj se.

Ovi idealistički koncepti će se vremenom mijenjati, a početno odbacivanje i demokratije i nacionalizma, koje je bilo zbog utjecaja antagonizma zbog bezosjećajne modernzacije i pozapadnjačenja vodit će ka pragmatičnijim stavovima koji će se pokazati kasnije u prihvatanju političke utakmice kroz formiranje alijansi sa političkim činiocima, a onda i sa ponudom svojih vlastitih kandidata.

U svom začetničkom periodu Muslimanska braća su iskrsla kao predstavnička platforma politički marginaliziranih, uglavnom niže srednje klase i pošto su bili više fokusirani na etička pitanja i oživljavanje vjerske svijesti, ostali su u dobrim odnosima sa dvorom kralja Faruka, koji je u Muslimanskoj braći vidio koristan balans sekularnim nacionalistima. U ovom trokutu možemo uvidjeti Muslimansku braću kao jednu vrstu balansirajućeg faktora između sila pro-britanske kraljevske klase i nacionalističkih krugova. Odlučujući faktor koaliranja Muslimanske braće biće ona strana koja ponudi bolje uslove za islamsku političku agendu.

Ključna promjena u aktivnostima uslijedit će sa izbijanjem Drugog svjetskog rata kada je Muslimansko bratstvo, premda ne otvoreno, ušlo na političku scenu Egipta. Tokom svih ovih godina rata podrška Muslimanskom bratstvu, koje je do kraja 1940-tih već imalo nekih pola miliona članova i otprilike isti toliki broj simpatizera, bila je od ključne važnosti bilo kojoj političkoj frakciji. Ratne godine bile su formativne u smislu političkog pozicioniranja Društva Muslimanske braće koje se adaptiralo zahtjevnim okolnostima perioda izgradnje nacije. Početni pragmatizam Muslimanske braće najbolje se mogao vidjeti u njihovome prilagođavanju da održe i dobre odnose sa dvorom kralja Faruka, a istovremeno agitirajaći protiv britanskog kolonijalnog prisustva.

“Bez obzira na strahove koji na Zapadu postoje od ulaska islamista u demokratski proces, zbog na predrasudama izgrađenog straha da će islamisti demokratski proces iskoristiti jednokratno za dolazak na vlast, a potom uvesti neke mitski projicirane forme teokratije, tiranije i srednjovjekovlja, na posljetku značajnija promjena na Bliskom Istoku se neće moći desiti bez uključivanja ovih društvenih snaga u političku igru.”

Sa početkom rata možemo upratiti prvi kontakt Muslimanske braće sa političkom grupom koja bijaše planirala revoluciju, a koja će kasnije postati poznata pod nazivom “Slobodni oficiri.” Ova saradnja će se poboljšati kada ideja o revoluciji postane aktuelnija, odnosno, dostigne svoj momentum. Kada je Nasser zaposjeo vlast u vojnom udaru u julu 1952. godine u početku Muslimanska braća su pozdravila prevrat koji su izveli Slobodni oficiri i čak podržala odluku ove grupe da suspenzira političke stranke u zemlji. Ovo neće samo uništiti politički pluralizam u Egiptu, već će samo Društvo Muslimanske braće dovesti, nakon što se nacionalistički naserizam sukobio sa ideologijom Ihvana, do ivice istrjebljenja.

Ovaj period je važan iz nekoliko razloga. S jedne strane ovo je bilo vrijeme kada se Muslimansko bratstvo otpočelo širiti u susjedne zemlje sa političkim egzilantima koje je protjerao Nasser, a s druge, ovo protjerivanje će prouzrokovati (pored internacionalizacije same organizacije Muslimanske braće) i sužavanje političke ideologije koja će se pretvoriti u ideologiju ugnjetavanog i zabranjenog opozicionog podzemlja. Ekonomske prilike su se također mijenjale nakon što je režim prihvatio zemljišnu reformu u septembru, 1952. godine koja je uništila velike zemljoposjednike. Godine Nasserove vladavine će za Muslimansku braću biti katastrofalne u nekoliko segmenata: unutarnji organizacijski problemi, odvajanje ekstremnih krila koja su propagirla direktni fizički otpor režimu i činjenica da je nakon pada zemljoposjednika Muslimansko bratstvo ostalo jedina politička protuteža režimu.

Kulminacija ovih odnosa desila se u oktobru 1954. godine sa pokušajem atentata na Nassera od strane jednog pripadnika Muslimanske braće. Situacija koja je uslijedila prouzrokovala je takav obračun sa Društvom koji je uključivao vješanja i zatvaranja ključnih članova u decembru i više od hiljadu suđenja koja su održana u februaru 1955. godine.

Radikalizacija

Godine pod vlašću Nasserovog režima će označiti oštri zaokret u ideologiji i aktivnosti Organizacije. Među Braćom koja su bila zatvorena u obračunu iz 1954. godine bio je i Sejjid Kutb koji je bio osuđen na 15 godina zatvora. Kutbova priča je uistinu jedna tužna storija u smislu njegove lične sudbine jer je proveo većinu svog produktivnog života u zatvoru pod teškom torturom. Međutim, mnogo važnija je njegova uloga u razvoju ideologije ne samo Muslimanske braće. Danas se, prvenstveno od nekih zapadnih autora, Kutbovo učenje direktno ili indirektno povezuje sa najekstremnijim organizacijama koje su, po ovim mišljenjima našle svoju inspiraciju u “crno-bijelom oslikavanju svijeta,” a Kutba se naziva “kumom i mučenikom islamskog radikalizma.”

Sejjid Kutb je umnogome posudio neke koncepte pakistanskog mislioca i aktiviste Ebu Ala El-Mevdudija. Posebice je na njegov rigidni koncept utjecala preformulacija nekih Mevdudijevih ideja kao što je bilo u slučaju jedne od ključnih koncepata pogleda na pitanje kome pripada suverenitet u društvenom uređenju. Samo razumijevanje koncepta suvereniteta je  kod muslimanskih političkih mislilaca generalno nailazilo na poteškoće, posebice u pokušaju pomirenja suvereniteta u modernom zapadnom poimanju i načina na koji je ovaj koncept shvaćen i tumačen u klasičnoj islamskoj političkoj nauci.

Kutbova ideologija će se intenzivnije proširiti posebno nakon Šestodnevnog rata u junu, 1967. godine, kao jedna vrsta alternativnog objašnjenja arapskog poraza, ali i neuspjeha nacionalističkih i socijalističkih projekat.  Pomjeranja će se također desiti na političkoj sceni Egipta, i ona će olakšati okolnosti za postepenu rehabilitaciju pokreta Muslimanske braće nakon što je Nasserov naslijednik, Enver Sadat, otpočeo puštati članove organizacije iz zatvora. Tokom ovih godina Bratstvo će svoje aktivnosti usmjeriti na stjecanje veće podrške među studentima na univerzitetima i među intelektualnim krugovma. Sadatova politika se razlikovala od politike njegovog prethodnika u nekoliko aspekata: on je dao veću slobodu islamistima, otpočeo više koristiti religiju da opravda svoju politiku, a politički je napustio nasserističku verziju socijalizma. Dočim, njegova je ekonomska politika, posebice politika otvaranja (infitah), pomogla je da se poveća frustracija i gnjev među vjerski naklonjenom omladinom.

“Oporavak organizacije je učinjen kroz transfer njegovih aktivnosti u polje onoga što može biti opisano kao građansko društvo Egipta u svojoj ranoj razvojnoj fazi. Uistinu, fokus Bratstva bio je da obezbjedi široki spektar društvenih usluga što mu je donijelo značajno priznanje, ako ne od strane države, onda zasigurno od strane šireg društva. Unutar univerzitetskih kampusa Bratstvo je otpočelo pomagati studentima kroz široke programe podrške, od osiguranja jeftinijih udžbenika do organizacije besplatnih instruktivnih časova. Nastavnom osoblju pomagano je u najvažnijim pitanjima koja su ovu populaciju pogodila nakon politke Otvorenja: povećanje životnih troškova, stambenih i problema zdravstvene zaštite.”

Tokom ovog perioda dosta radikalnije militantne organizacije su formirane, od kojih su mnoge nastale odvajajući se od matične ideologije Bratstva koja je zagovarala miroljubivu aktivnost unutar sistema. Najznačajnije su bile organizacije Tekfir ve-l-hidžra (Ekskomunikacija i iseljenje) i Džema’atu-l-džihad(Društvo džihada) koje će se isprofilirati u glavne snage koje su stajale iza domaćeg nasilja protiv koptskih kršćana u 1980. i 1981. godini u Gornjem Egiptu. Sadatov odgovor bio je uvođenje represivnih mjera u septembru 1981. godine, kada je više od 1,500 egipatskih političkih ličnosti svih političkih orijentacija zajedno sa ekstremistima bilo uhapšeno. Ova će kriza svoj vrhunac dostići u atentatu i ubistvu Sadata.

Pokret Muslimanske braće je od svog začeća pokušavao steći formalnu legitimnost i odgovoriti na hegemonsku prirodu egipatskog režima koji je, do vremena Sadatove smrti, uklonio sve značajnije snage koje su prijetile njegovoj vlasti. S ciljem da smanji tenzije koje su stvorene Sadatovom politikom u septembru, 1981. godine, novi predsjednik Hosni Mubarek je otpočeo sa jednom novom politikom kreiranja nacionalnog fronta protiv prijetnje koju su nametnuli ekstremisti i da ponovno uspostavi uzdrmanu legitimnost režima. Ovo je uključivalo dodjeljivanje znatnog stepena autonomije mainstream organizacijama kao što je Muslimansko bratstvo, ali se vlada i dalje držala svog principa kojim je onemogućavala njegovo službeno priznanje.

U poređenju sa svim ostalim periodima, Mubarekova vladavina je najznačajnija za Bratstvo u smislu otvaranja prema političkom učešću. Premda se ono nije ostvarivalo nezavisno kao učešće političke partije ipak je dobivena mogućnost koaliranja sa drugim pravno priznatim strankama. Muslimanska braća su se fokusirala na one segmente društva nad kojima nisu postojale restrikcije od strane režima: univerzitetski kampusi, sindikati, humanitarne i volonterske organizacije.

Pod Mubarakovom vlašću

Oporavak organizacije je učinjen kroz transfer njegovih aktivnosti u polje onoga što može biti opisano kao građansko društvo Egipta u svojoj ranoj razvojnoj fazi. Uistinu, fokus Bratstva bio je da obezbjedi široki spektar društvenih usluga što mu je donijelo značajno priznanje, ako ne od strane države, onda zasigurno od strane šireg društva. Unutar univerzitetskih kampusa Bratstvo je otpočelo pomagati studentima kroz široke programe podrške, od osiguranja jeftinijih udžbenika do organizacije besplatnih instruktivnih časova. Nastavnom osoblju pomagano je u najvažnijim pitanjima koja su ovu populaciju pogodila nakon politke Otvorenja: povećanje životnih troškova, stambenih i problema zdravstvene zaštite.

Za Mubarekov period se vežu dva pokušaja Bratstva da se izvrši upad u polje domaće politike. Prvi je bio uspjeh trideset i šest islamista (uglavnom članova Muslimanske braće) da osvoje mjesta u Egipatskom parlamentu 1987. godine u sklopu alijanse sa Laborističkom strankom i desničarskom Liberalnom strankom. Međutim, jedan važniji pokušaj desio se nakon što je vlada donijela zakon o politici obuzdavanja pokušavajući na bilo koji mogući način da demontira islamski politički aktivizam. Ovaj slučaj je interesantan s druge tačke gledišta jer nije bila samo politika vlade koja je sabotirala ulazak islamista, već same podjele unutar starije i novije generacije članstva Muslimanske braće. Kao proizvod inicijativa unutar mlađih krugova Bratstva nastala je Hisbul-Wasat (Stranka centra) koja je krenula u političko učešće na nacionalnim izborima. Stranki centra je odbačena službena registracija pri Komitetu za stranke, a odluka je opravdana optužom da je stranka htjela uspjeh djevolanja u oblasti sindikata prebaciti u formalnu političku.

Međutim, unutrašnje borbe su također doprinijele da ovaj ambiciozni projekat propadne. Stranka je prihvatila političku igru, podnošenje i relativno kompromisan stav po pitanju naglašavanja šerijata kao “zbirke principa,” što očito nije zadovoljilo stariju generaciju unutar pokreta. Interesantno je da će ova pitanja uveliko utjecati i na neka recentna kretanja u i oko pokreta, posebice nakon pada Mubaraka i ulaska Muslimanske braće, po prvi put u historiji, u politički život kroz formiranje “Stranke slobode i pravde” i predlaganja kandidata za predsjedničke izbore u Egiptu čiji se drugi krug iščekuje u neizvjesnosti.

“Jedan od najvećih pozitivnih pomaka jeste vraćanje uloge običnog naroda, odnosno pozicioniranje građana i ljudi kao političkog faktora i njegovo profiliranje u budućim uređenjima u zemljama Bliskog Istoka. Dakako, to je i poruka velikim silama i činiocima međunarodne političke scene da je projekat “uvoza” demokratije i liberalizacije na Bliski Istok zapao u potpuni kolaps, ako već nije totalno i nepovratno izgubljen.”

Ipak, ovo breme nije novina, ono opterećuje islamski politički aktivizam od svojih početnih dana i više spada u stvari doktrinarnog formalizma i dogmatske površnosti nego što je to stvar stvarnih i praktičnih konotacija, jer ono samo pomaže izolaciju i isključivanje kao i trajno održavanje autokratijskih oblika vladavine na Bliskom Istoku.

S druge strane, međunarodni faktori su nijemi u ovakvim slučajevima i draže im je prihvatiti stabilnost na štetu reforme, a ako ovu narav i promijene onda to učine istovremeno ignorirajući snage islamskog političkog aktivizma ili jednostavno ih projektirajući kao opasnost. Za ovo je očiti dokaz vanjska politika Sjedinjenih Država u toku Bushovog mandata (2000-2008) i odbijanje svake vrste razgovaranja sa najjačim opozicionim blokom u Egiptu, konkretno, i u muslimanskom svijetu, općenito. Uz mnogo drugih faktora koji su na Bliskom Istoku doprinosili i dalje na neki način doprinose održanju autokratskih režima zasigurno je ciljano isključivanje stranaka, kandidata i osoba koje imaju bilo kakve veze sa islamskim političkim aktivizmom jedan od presudnih faktora u ovom setu.

Bez obzira na strahove koji na Zapadu postoje od ulaska islamista u demokratski proces, zbog na predrasudama izgrađenog straha da će islamisti demokratski proces iskoristiti jednokratno za dolazak na vlast, a potom uvesti neke mitski projicirane forme teokratije, tiranije i srednjovjekovlja, na posljetku značajnija promjena na Bliskom Istoku se neće moći desiti bez uključivanja ovih društvenih snaga u političku igru.

Najjasnija potvrda ovoj tvrdnji su dešavanja oko Hamasa još od 2006. godine. Ovaj palestinski pokret otpora i politička stranka koja je iz njega nastala baziran je na ideološkoj matrici Muslimanskog bratstva. Njegova totalna izolacija nakon hrabrog, i po svemu sudeći kobnog, odbijanja da se pokori zahtjevima Velikih sila da “odstupi” od političkog procesa na makro plan samo reflektiraju ona iskustva koja su islamisti već iskusili na državnom planu. Za očekivati je da u narednom vremenu na međunarodnom nivou islamisti primjene lekcije koje su naučene kroz dugotrajni proces adaptiranja i političkog pragmatizma, ali sada, dakako u međonarodnim okvirima.

Pozitivni pomaci

Procesi koji su pokrenuti početkom 2011. godine od Tunisa, preko Egipta, Libije, Bahrejna, Maroka i Jemena, te haotične situacije u Siriji koja trenutno prijeti da preraste u građanski rat sa mogućnošću otvaranja regionalnog sukoba upravo su, između ostalog, rezultat neuključivanja najsnažnijih opozicionih grupa u muslimanskom svijetu u periodu nakon oslobađanja od kolonijalizma. K tome, to izrastanje tiranija i diktatura doprinijelo je daljem rastakanju društvenog tkiva, žrtvama koje se broje u milionima (samo u Iraku je cifra ubijenih od 2003. godine, što od rata što od posljedica, premašila jedan milion) te ekonomsku i političku nestabilnost u cijelom regionu Bliskog Istoka.

Ipak, ovi procesi koji su tek započeti imaju među svim opasnostima i pozitivne pomake. Jedan od najvećih pozitivnih pomaka jeste vraćanje uloge običnog naroda, odnosno pozicioniranje građana i ljudi kao političkog faktora i njegovo profiliranje u budućim uređenjima u zemljama Bliskog Istoka. Dakako, to je i poruka velikim silama i činiocima međunarodne političke scene da je projekat “uvoza” demokratije i liberalizacije na Bliski Istok zapao u potpuni kolaps, ako već nije totalno i nepovratno izgubljen. Stoga i u ovom slučaju, poučeni kobnim neuspjesima u Iraku i Afganistanu, zapadne sile bi u ovim regionima trebale prvenstveno raditi na jačanju i profiliranju uloge naroda odnosno civilnog društva i u tom procesu nikoga ne favorizirati niti ignorirati, već omogućiti normalan prirodni razvoj i rađanje uslova za uspostavu demokratije po domaćem receptu i okusu. A ta receptura mora uključiti sva strijemljenja pa i ona od kojih Zapad već dugo strahuje.

Autor: Mirnes Kovač


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.