BiH – Procjenjuje se da u BiH (zapravo uglavnom u Federaciji BiH, jer ih u Republici Srpskoj, koja pitanje Albanaca promatra kroz prizmu kosovskog pitanja, nema skoro nikako) danas živi između 8 i 10 tisuća Albanaca, što ih čini jednom od najbrojnijih manjina u BiH. No, prema Ustavu BiH, kao i druge manjine i Albanci se ubrajaju u „ostale“, koji ne mogu biti birani za člana Predsjedništva BiH, ili biti delegati državnog Doma naroda. Neki predstavnici albanske manjine tvrde da im te funkcije nisu ni važne, da ih više brine sve lošija ekonomska situacija većine albanskih doseljenika u BiH.
Prvi Albanci u Bosnu i Hercegovinu dolaze u vrijeme osmanske vladavine, potjerani teškim ekonomskim, političkim i društvenim stanjem u svojoj domovini. Najviše ih dolazi iz sjeverne Albanije. U BiH žive kao stočari, poljodjelci, vješti obrtnici, graničari, i vrlo brzo se asimiliraju s domaćim stanovništvom. Mnogi se mladi Albanci žene lokalnim ženama i tako se stapaju sa stanovnicima BiH. S dolaskom Austrougarske broj Albanaca se smanjio, uslijed daljnjih emigracija u Europu čija su vrata tada postala otvorenija. Tako popis stanovništva iz 1910. bilježi tek 273 stanovnika BiH koji govore albanski jezik.
No, u vrijeme prve i posebno druge Jugoslavije, ponovno se veliki broj Albanaca zbog teških životnih uvjeta u zemljama u kojima su živjeli (Albanija, Kosovo, Crna Gora, Makedonija) doseljava u BiH, prvenstveno u gradove Sarajevo, Tuzlu, Zenicu, Banja Luku, Doboj, Brčko, Bijeljinu, Mostar i Trebinje. Već se 1930. broj Albanaca u BiH skoro učetverostručio, a na popisu iz 1991. u BiH živi skoro pet tisuća Albanaca. Tadašnji doseljenici Albanci uglavnom u BiH rade kao pekari, slastičari, zlatari i drugi obrtnici.
Najviše Albanaca tradicionalno je živjelo u Sarajevu. Od 1970-1981, u Sarajevu je postojala i škola za osnovno obrazovanje na albanskom jeziku, škola Bane Šurbat na Grbavici. Također, valja spomenuti i kako je tijekom opsade najmanje Albanaca napustilo Sarajevo, dobrim dijelom i zbog prijetnji Ratka Mladića koji je s Pala preko televizije često slao poruke kako nijedan Albanac neće živ izići iz Sarajeva.
Jedna od specifičnosti Albanaca, koja ih čini iznimkom u odnosu na sve druge nacionalne manjine u BiH, njihov je neobični jezik, koji – iako spada u indoeuropske jezike – nije sličan nijednom drugom europskom jeziku. Taj jezik, čija abeceda ima čak 36 slova, jedini je preostali europski jezik koji pripada tračko-ilirskoj grani indoeuropskih jezika. Neka prilično česta prezimena u današnjoj BiH potječu iz albanskog jezika, poput: Gega/Gegić, Toska/Toskić, Arnaut/Arnautović (imam upravo jednog poznanika s prezimenom Arnaut koji u šali voli reći kako ima tipično hrvatsko ime, tipično albansko prezime, a rodio se kao Srbin pravoslavac), Bušatlija/Bušatlić, a na moguće albansko porijeklo sumnja se i kod mnogih drugih prezimena, kao npr. Balta (alb. „bale“ – vrsta sjekire, ali i konj s bijelom pjegom na glavi) ili Bajgorić (alb. „bajgore“ – koš za žito), evo da navedem još neka prezimena svojih poznanika.
Što se tiče osobnih imena, postoje neka imena uglavnom bh. muslimana koja su identična s albanskim imenima, a koja bi jezično gledano mogla potjecati i iz albanskog i iz arapskog, perzijskog, turskog, hebrejskog isl. Primjer su imena Besim (na alb. doslovno: vjera; „besa“ na alb. – obećanje), Fatmir (alb. doslovno: dobra sreća), Hana (alb. doslovno: mjesec; no, ovo ime vjerojatnije dolazi od hebrejskog imena Hannah), Zana (alb. doslovno: vila).
Albanski jezik leži i u porijeklu nekih naselja u BiH (Arnauti/Zenica, Arnautovići/Visoko, Šiptar u Hercegovini, Breška/Tuzla, Korča, Arbanasi kod Rudog, Arbanaška/Trebinje). Neki albansko porijeklo pripisuju i nekim drugim poznatijim lokalitetima, poput Butmira (alb. but – zemlja) i planine Majevice (alb. maj – vrh). I poneki pojam iz albanskog jezika se održao u južnoslavenskim jezicima, kao npr. riječ „dasa“ (lijep muškarac, frajer), koja potječe od albanske riječi „dash“, što znači „ovan“.
Najpoznatiji Albanac koji je živio i školovao se u BiH je znameniti fra Gjergj Fishta (1871.-1940.), najutjecajniji albanski književnik prve polovice 20. stoljeća, prvi albanski kandidat za Nobelovu nagradu, slavljen kao „nacionalni pjesnik Albanije“, „albanski Homer“, poglavito zbog epa „Lahuta e malcis“ („Gorska gusla“). Fishta je 1921. postao i potpredsjednik albanskog parlamenta, a jedan je od najzaslužnijih i za standardiziranje albanskog književnog jezika i pisma. U BiH je Fishta doselio 1886. i u franjevačkim samostanima je studirao teologiju, filozofiju, talijanski i latinski jezik. Tijekom boravka u BiH, održavao je kontakte s poznatim bh. piscem fra Grgom Martićem i pjesnikom Silvijem Strahimirom Kranjčevićem.
Osim Fishte, treba svakako spomenuti i ugledne i istaknute profesore albanskog podrijetla na Sarajevskom sveučilištu, prof. dr. Hamida Dolarevića (1925.-2002.) i prof. dr. Ibrahima Ahmetaja, prvu kardiokirurginju u BiH dr. Ilirjanu Hadžibećiri, skladatelja Halima Košija te poznatog novinara i pjesnika Alirizaha Gashija (1945. – 1997.).
Nažalost, danas među najpoznatije albanske doseljenike u BiH spadaju i najistaknutiji zloglasni lideri albanske mafije u BiH, Muhamed Ali Gaši i Naser Keljmendi, faktični vladari sarajevskih ulica, poznati po trgovini drogom, kamatarenju i reketarenju. Keljmendi je poznat i u međunarodnim okvirima: upisan je na tzv. crnu listu SAD-a kao jedna od najopasnijih osoba u Europi.
Albanci su u BiH organizirani preko Kantonalnih udruženja Albanaca, sjedinjenih u Zajednicu Albanaca u BiH. Preko ovog udruženja Albanci obilježavaju značajne datume albanske povijesti, čuvaju knjige na materinjem jeziku i druge uspomene iz domovine. Uz pomoć Vlade Kosova, Zajednica nastoji ponovno pokrenuti dopunsku nastavu albanskog jezika za djecu albanskih doseljenika u BiH, koja je prekinuta zbog nedostatka financijskih sredstava. Konfesionalno gledano, Albanci u BiH su uglavnom muslimani, no kroz povijest su i albanski katolici igrali bitnu ulogu u sklopu doseljavanja Albanaca u BiH. Spomenimo npr. franjevačku provinciju Bosne Srebrene u čijim su se ustanovama školovali neki albanski katolici i postali franjevci.
Procjenjuje se da u BiH (zapravo uglavnom u Federaciji BiH, jer ih u Republici Srpskoj, koja pitanje Albanaca promatra kroz prizmu kosovskog pitanja, nema skoro nikako) danas živi između 8 i 10 tisuća Albanaca, što ih čini jednom od najbrojnijih manjina u BiH. No, prema Ustavu BiH, kao i druge manjine i Albanci se ubrajaju u „ostale“, koji ne mogu biti birani za člana Predsjedništva BiH, ili biti delegati državnog Doma naroda. Neki predstavnici albanske manjine tvrde da im te funkcije nisu ni važne, da ih više brine sve lošija ekonomska situacija većine albanskih doseljenika u BiH.
Drugi opet tvrde da Albancima – onako kako je njihovim precima Ilirima pripadala prošlost – pripada budućnost na prostorima Balkana. Složnost, upornost, razgranata dijaspora, sve veći broj (procjenjuje se kako će u periodu 2010-2020 najveći procentualni godišnji rast stanovništva u Europi zabilježiti Kosovo s 0,7% i Albanija s 0,2%) kako u Albaniji i na Kosovu, tako i u susjednim okolnim državama (Makedonija, Crna Gora, Grčka), te sve artikuliraniji albanski nacionalizam i težnje ekspanziji, faktori su koji bi mogli unijeti dodatne nestabilnosti u ionako nestabilni prostor zapadnog Balkana. Albanija je uz to dobila status kandidata za članstvo u EU, a Kosovo je tom statusu, čini se, bliže, nego BiH. Albanci, čest predmet viceva i podsmijeha u zemljama bivše Jugoslavije, u mnogim stvarima danas postaju predmet poštovanja, ali i bojazni kod svojih susjeda. Što se tiče BiH, Albanci nesumnjivo predstavljaju jednu od bitnih komponenti identiteta ove zemlje.
(balkanplus)
Pogledajte vijest na izvornom sajtu:
Život Albanaca u BiH: Filigrani, pekari, Fishta i sarajevske “dase”
