Žena i noć

Mogao je mjesec da se probije kroz tanak oblak i obasja vodu, i tada bi oko, ako bi mu bilo do gledanja, moglo da vidi dolje u vodi isti onaj mjesec gore na nebu i uz njega zvijezde, sve u vodi, pa zato sjajnije od onih gore na nebu… To je ona slika koju ljudi vole da vide – kad je vrijeme za gledanje – jer svijet postane širi nego što jeste, jer dva su neba tada na svijetu, dva mjeseca i dva puta više zvijezda… 

Ali ono nebo dolje u vodi nije bilo jedno stalno nebo: kad gore mjesec zađe za oblak, onoga neba dolje u vodi nestane, i oku, koje to gleda, učini se da je nestalo polovinu svijeta… Tada voda protiče prazna, i kao da više i nije ona ista voda što je dotad tekla, nego neka druga, koja se u noći vidi ili ne vidi jer je pokriva tama – i samo se čuje kako kroz noć, kroz tamu, otiče niz svoje korito, sama, bez saputnika na putu, bez ptice nad sobom – jer je noć…

Autor: Ćamil Sijarić

Čulo se i to, u inače tihoj noći, kad žensko tijelo, bačeno s mosta padne u vodu, u koju potone i nad kojim se voda sklopi kao da se ništa nije ni desilo.

Izabrali su noć za klanje…

I most da na njemu to obave…

Mogao je, otud s obale rijeke, da se vidi odsjaj noževa prema mjesecu kad ih od krvi brišu o koljena, o rukave i o kape; sjeknuo bi taj sjaj žene po očima i one na oči naturale krpe da to ne gledaju i postajale gotovo slijepe.

Bili su ih priveli uz obalu rijeke.

Bili su im naredili da sjednu – i one, pribijene jedna uz drugu, a glava oborenih, ličile na nešto što nije živo…

Bile su u haljinkama u kojima su ih zatekli u kućama i doveli na vodu, već im još tada noževe pokazujući.

Nekima su u krilu plakala djeca, a voda plač odnosila…

– Čula sam… šaptala je Muratova žena iz Osojnice ženi do sebe: – Ako onima na ćupriji dadneš dukat, propustiće te s tim djetetom da prođeš, neće te baciti u vodu ako im dadneš dukat. Velim ti to, a ne znam čija si žena, ni odakle si, tek vidim da imaš to dijete.

– Ne šapći mi. Ne slušam te; nemam radšta da te slušam – odbija žena.

A žena Muratova nastavlja:

– Hoću da ti šapćem. Koliko ti ima to dijete…?

– Nikoliko! Ima još ovu noć, i više neće imati ni godina ni dana. Ne pitaj me, ženo. Ne pitam ni ja tebe ništa. I ne poznajem te. Ni ti mene.

– Od noćas se nijedna nećemo poznavati. Sve ćemo pomrijeti, to vidiš. I ona nas voda odnijeti, vidiš i to. I vidiš to tvoje dijete na krilu. Pa te zbog djeteta pitam imaš li jedan dukat? – žena Muratova će kroz šapat, a ona druga prihvata, takođe kroz šapat:

– Koja bi ti što me pitaš imam li dukat? Nemam, ženo, dukat.

– Koja bila da bila, jedan dukat imam – odgovara joj Muratova žena.

Zagnjurila je glavu u krilo, savila se k zemlji, i tamo negdje, duboko u svojim njedrima, odvezala zavezak, mučila se dugo jer je to radila po mraku, a krijući od drugih žena, i najzad otud izvadila dukat.

– Stegni ga u ruku, ne bi ga našla da ti ispadne. Ne kaži nijednoj da sam ti ga dala. A kad te sa tim djetetom dovedu na ćupriju da vas bace u vodu, ti im daj dukat. Propuštaju za dukat.

– Kaži mi koja ti bi te mi ovo dade? – pita je žena.

– Ja nikoja. Nek ti to pomogne. Nek se ti i to dijete nagrijete sunca, a mi ostale nećemo vidjeti ni sunca ni dana; cijelom je svijetu došao zadnji dan, nek ostane barem to dijete. Hajd’ s tim dukatom od mene, hajd’ i ne pričaj nikojoj šta imaš.

Gledala je žena oko sebe, koliko je već mogla u sumraku da ih vidi, i tajila se – kao da je kriva što ima dukate u njedrima a one ih nemaju; išla je očima od glave, i igrajući ulogu presuditelja na život ili smrt, odabirala žene kojima će dati dukat.

Bilo ih je mnogo više nego što je ona u krpi, u njedrima, imala dukata.

Privila se k zemlji, i odozdo, kao iz zasjede, išla očima od žene do žene. Bile su im glave zabuljene u krpe, pa im lica nije vidjela, ni mogla starost da im odredi, a ramena, koja su im se od straha pred umiranje tresla, nisu godine pokazivala, niti išta drugo, do da su to žene…

Čupali su ih iz gomile na obali rijeke i vukli za haljinke, za kose i za vratove na ćupriju – ne govoreći im ništa i ne bijući ih, do čineći to što čine: što ih, poslije noža, mrtve ili još žive, bacaju u vodu; žene na obali, koje još nisu odgurali na ćupriju, čule su kako tijelo padne u vodu, i svakoj bilo kao da je i samu voda odnijela… Pomenule bi ime onih koje su poznavale, u sebi – jer one glasno nisu ni mogle da govore i bile su, već prije smrti, gotovo mrtve.

Žena Muratova iz Osojnice znala je koliko još ima dukata u krpi, u njedrima, i činila nešto što je samo ona mogla da čini: odabirala žene kojima će – dajući im dukat, dati život. Spopadao je strah od toga što čini, od pravde pred tim ženama ili krivde, jer ne zna koja je od koje preča da joj život da!

Prilazila im je, vukući se po zemlji, kroz mrak, napobauče i šaptala:

– Daj im ovo…

Nisu znale šta im to stavlja u ruku, niti im išta trebalo.

– Šta mi ti to dade, ženo? – pita je žena, ne zna bi li čuvala to što joj je na dlanu ili odbacila.

– Dadoh ti to što ti dadoh. Pruži im taj dukat kad te izvedu na ćupriju. Propustiće te za taj dukat. Šuti, da druge ne čuju, nemam za svaku.

– Neću ti ovo zaboraviti ako ostanem živa.

– Zaboravi.

– Svakoj ću ženi pričati za ovo ako ostanem živa, no ti ne znam ime. Koja si ti? Čija ti bi žena? Odakle bi? Ako ti mene pitaš, ja sam Ramovica iz Kostenice. Pa mi Ramo umro, a ja ostala. Eto ta sam ako me pitaš koja sam.

– Ne pitam te – kroz šapat, a oštro kao da je kara, ušutkala je ženu.

Prišla je drugoj. Primakla joj se što je bliže mogla, pita je:

– Ostavljaš li za sobom muža? I djecu, imaš li djece?

– Nemam. Što me pitaš? Neću da ti odgovaram, ostavi me.

– Kaži mi, jesi li djevojka?

– Ako jesam, ako nisam; šta imam od toga.

– Jesi li? Jesi li djevojka?

– No šta sam, no djevojka; tebi je do toga noćas, a meni nije nidošta, ne pitaj me.

– Uzmi ovaj dukat. U njemu ti je život, djevojko. Daćeš im ga. Za ovaj će te dukat propustiti.

Djevojka je trenutak ćutala – pa će, kroz krpu na licu u koju je plakala:

– Neću da ostanem živa. Neću da se odvojim od majke.

– Šuti. Naljutiću se ako ne ušutiš. Čuj me: evo ti još jedan. Nek imate dva, jedan za tebe a drugi za majku. Propustiće vas za dva dukata preko ćuprije.

Kucnuli su jedan o drugi tupim metalnim zvukom, javljajući da nekim čudom ne vrijede onoliko koliko vrijedi zlato nego koliko život; nisu žene čule taj zvek, ni slutile da među njima postoji jedna koja utura dukate u ruku.

Činila je to kao da krade, ne za sebe nego od sebe za druge, i krađu – sebe radi i tih žena radi – tajila. Pomogao joj je mrak, jer je sve to radila u mraku ili polumraku, sem kad mjesec izađe iz oblaka i mjesečina obasja žene; učinilo bi joj se tada, na mjesečini, da je uhvaćena u poslu koji čini i da ne zveče samo dva dukata jedan od drugi i odaju je, nego svi zajedno koje je razdijelila i svi koji su joj još u njedrima… Tada, na mjesečini, kao da su se i žene ka njoj okretale i govorile da je to ona koja zveči… U tim trenucima ona je – pri tom kratkom titravom sjaju mjeseca i zvijezda u ženskim glavama – odabirala one kojima će, kad mjesec zađe i sumrak se uhvati, dati dukat.

Primicala im se na isti način, napobaučke, i počinjala istim riječima, već toliko puta ponovljenim:

– Imaš li koga svoga da ti je ostao živ? Odakle ti bi? Koja bi? Kako si?

Čudilo ih je to pitanje, jer za zdravlje više nije ni trebalo da se pita kad ono više i ne treba, a ni za šta drugo kad kraj je svemu – jer život traje samo još toliko da dođu da ih odvedu na ćupriju i vodu. Lomile su prste i usta od grča krivile, ali su im kose i podveze preko njih ostajale uređene kao da su jedna drugoj došle na sijelo, jer htjele su da umru uređene.
Stavljala im je u ruku zlatnu paru – kao što se nekad i stavljala para u ruku pokojniku da na drugom svijetu plati mostarinu; one su je plaćale na mostu pred sobom – da prođu ispod noževa. Od odsjaja, koji se sa njih odbijao na mjesečini, pred njihovim očima hvatala se tama kroz koju bi, tamo iznad vode, i gore iznad brijega, proletjela ptica, ili im se samo pričinilo da je negdje proletjela ptica, jer njima se pričinjavalo, sad kad će umrijeti, da su vidjele sve što je, inače, nevidljivo: svoje davno umrle, i svoje žive, za koje nisu znali jesu li još živi. Učinilo bi im se da čuju paščad kako laju pred kućom, i kako u kući lupka o pod kolijevka.

– Jesi li živa? Evo ti ovo… – otrežnjivala ih je žena Muratova i u ruke im uturala dukat.

Uzimale su dukat, ili ga odbijale, već prema tome koliko je koja bila još pri svijesti.

Da gore na nebu još koji korak učini mjesec, pa će zaći za planinu; da je njegovo da prebroji žene, vidio bi da ih je malo ostalo.

Da je njegovo da zaviri u krpu u njedrima one žene, vidio bi da joj je ostao još jedan dukat.
Taj jedan je zadržala za sebe. Da im ga da kad je izvedu na ćupriju.

Nije im ga dala. Bacila ga je s ćuprije u vodu.

Mjesec još nije ni bio zašao za planinu; bila su sad dva mjeseca; jedan gore na nebu, a drugi dolje u vodi… Onaj mjesec u vodi bio je dukat one žene…