Zbog radova na putu Petnjica – Berane kolone automobila koriste put preko Bioče

1
97

Radovi na putnom pravcu Petnjica – Berana, koje izvodi kompanija Bemax, uslovljavaju stvaranje kolona automobila. Najaktivnije je gradilište na Polici gdje kolone u pojedinim intervalima budu dugačke i kilometar.

Preporuka za sve vozače, koji idu prema Beranama, je da koriste putni pravac Petnjica Bioča preko Lješnice.


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

1 komentar

  1. “Sini, Mišane!” Ovo je bila uzrečica mojih dveju sestara i moja, kao i naše sestre od ujaka, još pre rata, a zatim i u ratu, kad bi noću išli nekuda uz svjetlo baterijske lampe – naravno, na selu, u Karlovcu ta naprava uglavnom nije bila potrebna, barem ne kroz grad; ali naravno, ipak imali smo je u kući. Ovu je uzrečicu prihvatila od nas i Anka, djevojka iz sela moje mame i ujaka, kad bi se ponekad, noću, našla sa nekim od nas na seoskom putu, stazi i sl. pa bi neko nosio bateriju. “Sini, Mišane!” Neko bi onda odmah dodao: “Isparadijeralo, ćaća!” A kako je došlo do toga? Pa tu smo priču čuli od naše mame, koja je volela ponekad da se našali na račun svoje rodbine (a i svoj, što je važnije; lepo je kad se čovek zna u granicama pristojnosti našaliti podjednako i na svoj i na tuđ račun – naša mama i ujak bili su oboje takvi, s tim što je ujak svakako bio veći šaljivdžija). Naša mama bila je svakako, da tako kažem, gradska dama, a opet žena koja nikad nije krila (a i čemu bi?) svoje seosko porijeklo, a na selu bi se znala i pretvoriti u pravu seljanku. Uostalom, veći deo njene rodbine i živeo je po selima Korduna. Jedan od njih bio je i Mišan. On je bio mamin brat od strica – ne doduše rođenog strica, ali samo za jedno koleno dalje; njegovo prezime bilo je i devojačko prezime mamino. Njegov i mamin đed bili su rođena braća, “podjeljenici” kako to na Kordunu kažu kada se braća iz zadružne kuće podele. Naravno, ta deoba je bila iz vremena još pre Drugog svjetskog rata. Mišan je živ i danas i u Srbiji je – gde je došao u “Oluji” – a otac mu se bio vratio na Kordun i umro pre nekoliko godina. U ono vreme pred rat 1991. Mišan je bio otprilike mamin vršnjak ili koju godinu stariji – više od 40 ne verujem da je imao – a otac mu je imao 60-65 godina, bio je SKOJ-evac iz vremena NOB-a. Mišanov otac – taj mamin stric – bio je u vreme kad ja počinjem da ga pamtim, a to je period pred poslednji rat, jako mršav čovjek, ne naročito visok ali je zbog naglašene mršavosti djelovao viši no što je bio, zelenih očiju, dugačkoga tankoga nosa pri dnu malo uzvijena uvis, tankih usta i, mada je u to vreme već bio uveliko sijed, videlo se da je nekad imao plavu ili svetlosmeđu kosu. Imao je dve poduboko urezane bore od nosnica ka uglovima usta i kesice ispod očiju. Usta, rekoh, behu tanka, i nešto u uglovima povijena prema dole. Brkova i brade nije imao. Sin mu Mišan bejaše jako nalik na njega, s tim što je možda imao nešto manji – mada takođe podugačak – i pravilniji nos i lice mu beše još uvek bez bora; i kosa mu beše grgurava i mekša, za razliku od oštre i ravne kose njegova oca; uz to Mišan nije bio mršav kao njegov otac (dapače, bio je malko “gabaritan”), a imao je i pitomiji izraz lica dok je starac imao nešto divljačno u svom izrazu lica, a opet u isto vreme i nešto paćeničko. Svakako ga život nije mazio, kao ni celu njegovu generaciju na Kordunu. Drugi svetski rat je ostavio snažan pečat na tu generaciju – ali, uostalom, na Kordunu skoro i nije bilo generacije koja nije preturila barem jedan rat preko glave, ali najviše se po zlu pamtila 1941. godina. Ali “Sini, Mišane” dogodilo se posle Drugog svetskog rata, kad je Mišan imao nekih 10-15 godina, znači otprilike 60-tih godina XX veka. U to vreme po većini kordunaških sela još ni struje nije bilo, a noću se, kad bi se nekuda išlo, nosio uglavnom tzv. lampuš koga sam ja viđavao i u vreme pred rat 1991. i u ratu. Električna baterija stoga je bila pravo čudo. Mišanov otac je imao to “čudo”, i tako su jedno veče sin i otac išli nekud, a tu se s njima u društvu zadesila i moja mama koja tada takođe imaše svojih desetak godina. Stari J. – koji tada nije bio star – išao je napred a sin mu Mišan i moja mama iza, Mišan svetleći baterijom. Otac bi sinu, kao obično, dovikivao: “Sini, Mišane!” tj. da posvetli put baterijom. Ali tu veče desi se te baterija, koja je sve slabije svetlela (što je ona slabije svetlela to je stari sve češće uzvikivao: “Sini, Mišane!” kao da Mišan tu nešto može izmeniti) “crče”. Drmni tamo, drmni ovamo, ali više se ne pali nikako. J., koji je onako suv, mršav (uvek je, vele, bio takav) krupnim koracima grabio napred, ne znajući šta je bilo, doviknu svoje “sini, Mišane”. A ovaj, videvši da drmanje više ništa ne pomaže (kao što je do tada i pomagalo nešto, ali sad je baterija definitivno i neopozivo pregorela) odgovori: “Isparadijeralo, ćaća!” tj. da je “eksplodiralo” – pregorelo. Moja mama, koja se tu zadesila s njima, zapamtila je, eto, tu zgodu i taj njihov razgovor u četiri reči, ispričala to više puta kasnije, a mi smo deca to prihvatili, a od nas i sa nama opet pomenuta Anka. Ja, kao najmlađi, u stvari sam ovu priču najpre i čuo u razgovoru između Anke i moje najstarije sestre, koje su za nju već znale, a majka, koja je bila i očevidac ove scene sa baterijom, mi je detaljno ispričala. Naravno, ona do detalja zna i gde je to tačno bilo, i kud su išli, itd. I opet, nikad ne bi ispričala ovu priču a da ne doda da oni – njena porodica – nisu imali u to vreme ni bateriju, nego lampuš kao i većina seljana (a za lampuš su opet bile vezane izvesne priče kod starijih ljudi na Kordunu, naročito kod žena, nešto kao sujeverje). Mišanov otac imao je do “Oluje” nekakav stari “ferguson” (moj ujak je u šali govorio da je to “još nov traktor, znaš da nema ni sto pedeset godina”), pa su on i žena bježali traktorom, a snaha mu i unučad (Mišanova žena i deca) autom – mislim da je bio “jugo”, nisam siguran – a Mišan se opet, kako se zatekao na položaju, povlačio odvojeno, da li sa vojskom ili s nekim, to ne znam. Nego, kad su 7. avgusta uveče Hrvati ušli u Dvor, te se izbjeglička kolona zaustavila, onda je i Mišanov otac sa svojom ženom bio među onima koji su ostavili svoja vozila (a time i gotovo sve imanje) ispred Dvora. Ne čekajući kako će se dalje situacija razvijati – mada se nije moglo očekivati ništa naročito dobro – oni na brzinu uzmu najmanje prtove sa prikolice, Mišanov otac ponese i pušku, i pođu sa onima koje su te noći nekakvi dobrovoljci iz Srbije, koji su poznavali taj teren (jer Banovci, domaće stanovništvo, već beše mahom uteklo a Kordunašima je teren oko Dvora bio nepoznat; dobrovoljcima pak iz Srbije je – odnekud – ipak bio poznat), nekom stazom koja je išla desno od glavnog puta, kroz prilično podvodno tle, proveli do mosta na Uni. To sam slušao već kasnije, kad smo bili u Srbiji, kad je o tome pričao Mišanov otac. Kako su, veli, poduže vreme pješačili po mraku (nije bilo Mišana da “sine” – meni palo na um), a u podužoj koloni, i to se išlo oprezno i polako jer su se bojali da ovde negde ne nalete na muslimansku vojsku, pošto bosanska granica nije naročito daleko, u jednom momentu njegova žena je htjela da se vrate na glavnu cestu gdje su ostavili ono nešto sirotinje, a i gdje je ostao gro izbjeglica (i ja koji ovo pišem; samo mali deo je krenuo sa tim dobrovoljcima jer narod u toj smutnji, uz to još noću, nije ni znao kakva je i čija ovo vojska, mada bi se po govoru reklo da su iz Srbije – ali ko će znati! – i otkud se tu pojavila, a zloslutna je bila i ta tišina koja je naglo zavladala nakon što su se i puške i topovi i tenkovi ispucali tokom dana 7. avgusta na i oko ove ceste koju su naši dva dana uporno branili kao životno važnu saobraćajnicu, jedinu preostalu vezu sa RS, kojom je već tri dana tekla reka izbjeglica uglavnom sa Korduna, dok je Banijski korpus gledao da njome izvuče teško naoružanje u RS – naravno, ovog poslednjeg sam bio svjestan tek u Srbiji, inače tog 7. avgusta je sve to i za mene bio jedan opšti haos, a čudno je bilo i to naglo zatišje koje neće dugo potrajati jer će se već 8. avgusta svom snagom obnoviti borbe i za Dvor i za ovu cestu). No Mišanov se otac nije htio vratiti nego produžiše prema Dvoru (kasarnu i ceo prilaz do mosta držali su naši još
    uvek; zapravo glavna ulica kroz Dvor bila je kao neka linija fronta te noći, levo su bili Hrvati a desno naši, sam centar je bio “ničiji” mada su ga Hrvati imali na nišanu; zapravo vladala je ravnoteža straha jer niti su oni znali koliko ima naše vojske oko Dvora – a bilo je još uvek dosta, i to i tenkova i topova – niti su naši znali kolike su njihove snage koje su ušle u severni deo Dvora – a u stvari radilo se o izviđačkim jedinicama, dok je glavnina HV još bila izvan Dvora, na putu Kostajnica – Dvor; naravno, sve su ovo moja naknadna saznanja o kojima te noći nisam imao pojma a i da je neko rekao šta se dešava slabo bih ja razumeo sve te vojne termine jer sam još uvek bio maloletnik a još manje sam znao o Dvoru i njegovoj okolini kuda sam dotle samo prolazio putujući za vreme Krajine u Srbiju i natrag; do dolaska u SRJ ja nikog iz ovog kraja nisam ni poznavao). Zaobišavši tako sam Dvor dovedoše ih dobrovoljci do mosta i oni ga pređoše pešice. Traktor i prikolica ostali su ispred Dvora. Mišanov otac je takođe potvrdio da sa krajiške obale Une most nije čuvao niko, a sa druge strane, u Novom, bilo je razne vojske. Dalje se već ne sjećam kako su putovali, tek toliko znam da su se da li sledećeg dana ili noći negde u Prijedoru našli sa snahom i djecom, te su dalje putovali do Srbije zajedno, a za Mišana nisu znali par dana ništa, i on je u Srbiju stigao tek par dana kasnije. Bili su smešteni u jednom sremskom mestu blizu Rume, ja sam ih prvi put nakon “Oluje” video tek u decembru 1995. godine, par dana uoči Nove godine, i u dosta siromašnom stanju. I kao što sam već napisao, starci su se posle par godina vratili u stari kraj, gde su i umrli, najpre baba a posle par godina i đed. A Mišan se sa ženom i dve kćeri posle preselio u neposrednu okolinu Beograda. Jedno vreme – negde otprilike 2002. godine – razmišljao je da se i sam sa ženom vrati u Hrvatsku, gdje su mu se roditelji već bili vratili, ali je odustao od povratka, mada s vremena na vreme ode gore da obiđe pustu kuću, pokosi travu oko kuće, pokupi šljive preko leta, i uopšte, koliko se to može, bar donekle obdrži kuću i okućnicu.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.