Abduladhim Maktouf i Goran Damjanović su prije sedam godina tužili državu jer im je Sud BiH izrekao kazne za ratne zločine u skladu sa Krivičnim zakonom BiH iz 2003. godine, umjesto u skladu sa Krivičnim zakonom Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ) iz 1976. godine, koji je bio na snazi u vrijeme kada su počinili zločine. Njih dvojica su se žalili Evropskom sudu za ljudska prava, koji je zaključio da je retroaktivna primjena Krivičnog zakona BiH iz 2003. u suprotnosti sa Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Time se, naveli su u Strazburu, krši dio konvencije koji kaže da se ne mogu izreći duže kazne zatvora od onih koje su bile propisane u vrijeme kada su krivična djela počinjena.

Preširoko tumačenje odluke u Strazburu

Međutim, odluka Evropskog suda se odnosila samo na slučaj “Maktouf i Damjanović”, odnosno za krivična djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, a Ustavni sud BiH ju je, iako nije morao, primijenio i u drugim slučajevima. Tako su prihvaćene i apelacije onih koji su osuđeni za genocid i dobili 30 i više godina zatvora, ali budući da je Sudu BiH naloženo da u roku od 90 dana donese nove presude u skladu sa Zakonom iz 1976. godine, maksimalna moguća kazna za genocid će biti 20 godina.

Vasvija Vidović, advokatica i pravna ekspertica za Klix.ba kaže da podržava da se primjena blažeg zakona razmatra od slučaja do slučaja, što znači da se u svakom pojedinačnom slučaju ispituje koji je zakon blaži za okrivljenog.

“U ova dva slučaja, Maktouf i Damjanović, je Sud u Strazburu našao da je povrijeđen član 7. Evropske konvencije o ljudskim pravima zbog toga što im je rečena sankcija koja je prilično blizu zakonskog minimuma i realno je bilo očekivati da je KZ SFRJ u odnosu na njih mogao biti primijenjen. Sud u Strazburu nije razmatrao primjenu Zakona kada su u pitanju najteža krivična djela, u onim slučajevima kada je bila zaprijećena smrtna kazna, koja je kasnije izbrisana iz Zakona. To je situacija koju nije riješio Sud u Strazburu, izuzev što je našao da je krivično dječlo protiv čovječnosti takve prirode, s obzirom na to da je egzistiralo u međunarodnom humanitarnom pravu prije nego u krivičnom zakonodavstvu BiH, da se na njega može primijeniti Krivični zakon BiH. Ustavni sud je sada odlučio da se zabrana retroaktivnosti odnosi i na najteža krivična djela, uključujući i genocid”, kaže Vidović.

Time je Ustavni sud, dodaje, otišao korak dalje u odnosu na Sud u Strazburu, što je i mogao, ali je to trebao učiniti 2007. godine, kada je prvi put razmatrao apelaciju u predmetu “Maktouf”.

“Razmatrane su iste one osnove koje je on kasnije podnio u apelaciji u Strazburu. Da je Ustavni sud 2007. godine riješio to u skladu sa međunarodnim standardima, danas ne bismo imali situaciju da je državni Sud BiH donio pravosnažne presude u blizu 40 predmeta na način na koji su donesene. Ustavni sud je sada Sud BiH praktično doveo u veoma tešku situaciju, koja je skoro pa blokiranje rada tog suda”, kaže Vidović.

Budući da će sada maksimalna kazna za genocid iznositi 20 godina, javlja se apsurdna situacija. Za najteži oblik ratnog zločina – genocid, osuđenici će dobijati do 20 godina, a za zločin protiv čovječnosti, koji je blaži u odnosu na genocid, moguća je kazna od 45 godina.

Mogu se očekivati nove apelacije

“To je apsurd, s obzirom na presudu u Strazburu koja je rekla da se u slučaju zločina protiv čovječnosti može primijeniti KZ BiH, jer to krivično djelo nije egzistiralo u krivično-pravnom sistemu BiH do 2003. Sada je sve u okviru zakonskih procedura. Situacija je takva da će Ustavni sud rješavati apelacije koje ima. Pretpostavljam da će branioci u slučajevima gdje je još uvijek otvoren rok za apelaciju, ulagati apelacije. Sud BiH će morati obavijestiti ostale okrivljene da postoji razlog za ponavljanje postupka, a od okrivljenih i odbrane zavisi da li će to tražiti. Pretpostavljam da hoće”, objašnjava Vidović.

Porodice žrtava genocida u BiH već su odavno navikle da presude nisu pravedne i da zločinci ne dobijaju zaslužene kazne, pa i maksimalne, koje bi u većini slučajeva možda mogli dobiti s obzirom na razmjere zločina koji su počinili.

“Za nas porodice je najvažnije, a zbog onih koji ostaju iza nas, da u presudama stoji da je počinjen genocid, koji je već dokazan u brojnim slučajevima i sudovima, kako u Hagu, tako i u BiH. Mi majke smo živi svjedoci da su vojska i policija RS-a počinile taj zločin. Bilo bi važno zbog istine, pravde, pomirenja i povjerenja, da se pravično sudi, da se stvari nazovu pravim imenom, a to je genocid. Takve će historija pamtiti kao počinioce genocida i to je najvažnije”, kaže za Klix.ba predsjednica Udruženja Majke enklava Srebrenica i Žepa, Munira Subašić.

Ustavni sud BiH je inače poništio presude Suda BiH u krivičnim djelima kvalificiranim kao genocid u slučajevima, primjera radi, Milenka Trifunovića, koji je osuđen na 33 godine, Aleksandra Radovanovića i Brane Džinića, koji su osuđeni na po 32 godine i u slučaju Slobodana Jakovljevića i Branislava Medana, osuđenih na po 28 godina zatvora.

(BosniaPRESS)