Na ulicama Novog Pazara svakodnevno se vodi tiha borba. Majka djeteta sa invaliditetom, poput mnogih drugih, suočava se s problemom koji bi u uređenom društvu trebalo da ne postoji – zauzimanje parking mjesta rezervisanih za osobe sa invaliditetom od strane nesavjesnih vozača.
“To parking mjesto nije luksuz, velika je potreba i besplatno je. Ni to nije ono što je nama bitno i da nam je važno jer je besplatn. Mi bismo najviše voljeli da kao i većina plaćamo regularan parking i da nam ovo parking mejsto nije potrebno ali zaista je velika potreba. Osoba sa invaliditetom ili roditelj koji ima dijete sa invaliditetom, kada dolazi do svoje kuće, stana ili bilo gdje u gradu, ta invalidna mjesta su ciljano napravljena da budu blizu ulaza, pješačke zone i ostalih mjesta, baš iz razloga što osobe imaju poteškoće pri kretanju i da im ti lokaliteti na koje su se uputili, budu blizu. Što se tiče stanovanja, u zgradi gdje živim, invalidno mjesto mi itekako znači jer minimum koji ja nosim kada dođem kući je moja torba, njena torba i ona. Kada to radite nekoliko puta na dan, da biste je odveli na vježbe, terapije, da biste živjeli i funkcionisali jer mi ako imamo djecu sa smetnjama, mi moramo da živimo, život ide i većina nasi ma i zdravorazvojnu djecu i sve ostale poslove i obaveze. Kada dođem sa kesama iz kupovine stalno vagam šta prvo? Da li prvo da odnesem nju do stana pa da rizikujem da će tamo nešto da joj se desi jer je sama, ili da je ostavim u autu, sad će i ljeto 40 stepeni i slično, d aodnesem stvari i vratim se po nju, rizikujući da će da doživi stres, da plače, ne daj Bože da dobije fras, epi napa di slično. Molim sve sugrađane da samo razmisle koliko dobrog djela učine time što ne zauzmu bespravno to invalidno mjesto. Bespravno znači bez posjedovanja invalidne parking kartice.”, istakla je Amina Kurtanović Nikšić
Iako su ova mjesta jasno obilježena, to nije prepreka onima koji misle da je njihov komfor važniji od osnovnih prava drugih.
“Ta parking mjesta budu baš često zauzeta da ja to ne mogu da vam objasnim. Evo jutros na ovoj lokaciji gdje se mi nalazimo, jutros u 7h sam prošla i ovo mjesto bilo zauzeto, a ovo je treći automobile koji vidim da je na invalidno mjesto bez invalidne kartice, pritom ja nisam na ulici stalno već sam izašla tri puta poslom i svakog puta je bilo novo vozilo bez invalidne kartice.Možda ljudi i ne znaju za ovo. Ja dok nisam dobila dijete sa invaliditetom, nisam ni znala da bilo ko u Pazaru koristi to invalivdno mjesto. Zaista sam mislila da nikom ne treba. Empatije nam je potrebno malo više. Kada imate potrebu da stanete na to invalidno mjesto, razmislite šta ako naiđe neko kome je to mjesto potrebno. Ne znam da li je rješenje drastično povećanje kazni. Ovaj problem možemo da riješimo mi. Ne da ćekamo državu, ne da čekamo sistem, ne da čekamo lokalnu samoupravu, saobraćajnu, komunalnu ili parking servis. Ovo rješavamo mi sami. Time što će svako od vas kada vidi da neko uzurpira to parking mjesto, prijavit ili zamolit da ne parkiraju tu jer će trebat nekom drugom. Ne možemo sve čekat na sistem, vlast ili izvršioce tih poslova. Ja lično nemam straha od ljudi koje prijavim jer znam da nisam uradila ništa loše i mimo zakona. Znajući da nisam pogriješila, da ničiji hak nisam uzela, zaista nemam strah da prijavim. Ne pamtim čiji je koji automobile, možda se desilo da sam svoju rodbinu prijavila, a prijavila bih i da znam da je njihovo.”
Naglašava da je do sada imala dosta nezgodnih situacija.
“Od toga da je meni prijećeno, psovke i slično. Nije rješenje da ja u tom momentu zovem supruga i da se on sukobi sa bilo kim, to mi zaista nije cilj. Ja bih voljela da na neki najljepši mogući način pošaljem poruku ljudima, vjerujući da ne znaju i da nisu informisani o tome koliko znače ta invalidna mjesta. Voljela bih da javno o tome svi pričamo i da pokušamo da riješimo ovo za neke buduće generacije, kojima će vjerovatno ovo biti potrebno. Zato se trudimo da učinimo neko dobro djelo.”
Komunalna milicija u Novom Pazaru reaguje na prijave građana, ali problem, kako kažu, nije samo u kaznama – već u svijesti.
“Jedan od naših osnovnih prioriteta kada vršimo regulisanje nepropisno parkiranih vozila, jeste da uklanjamo vozila koja su zauzela parking osobama sa invaliditetom, a naši građani, nažalost to slabo poštuju. Ima svega, neko kaže samo minut-dva da završim nešto, neko kaže, izvinjavam se nisam video, dok neko kaže piši mi kaznu i ja ću to na taj način da riješim, platit ću kaznu i to je to.”, istakao je Bojan Milić
Poštovanje ovih mjesta ne govori samo o kulturi vožnje – već o kulturi življenja. Jer gdje nema saosećanja, ni zakon ne može mnogo da učini.
