Odgovor na pitanje iz naslova ovog teksta daju četiri ugledne ličnosti iz palestinskog društva. On iznose svoja razmišljanja o najnovijem valu izraelskog nasilja oko kompleksa džamije Al Aksa u Jerusalemu.
Salman Abu Sitta: osnivač i predsjednik Palestine Land Society
„Sve intenziviniji izraelski pokušaji da preuzmu džamiju Aksa znak su izraelske odlučnosti da kompletiraju okupaciju cijele Palestine. To je i znak da je Izrael svjestan da ni Palestinci ni ostali Arapi nisu u stanju da predvode bilo kakve aktivnostu u odbrani prava Palestinaca i, općenito, Arapa i muslimana.
Sada je izraelski fanatizam i ekstremizam na vrhuncu, dok je arapska spremnost na odbranu na najnižoj razini.
U svojim korijenima, cionizam je čisti kolonijalni projekat koji je osmišljen da bi donio korist bogatim evropskim Židovima, koji su finasirali evropski kolonijalizam tokom devetnaestog vijeka. To je bio sekularistički pokret koji je u kasnijim fazama iskoristio vjerski sentiment da bi pridobio veći broj pristalica.
Prilikom posjete Jerusalemu 1898. godine Theodor Herzl zatekao je u tom gradu bijednu židovsku zajednicu punu predrasuda i fanatizma, i preferirao je Galileju kao glavni grad svoje cionističke tvorevine.
Vodeći cionisti jasno su izložili svoje prioritetne ciljeve: zauzeti zemlju i dovesti Žuidove da je koloniziraju. Cionistički program bio je postepeno preuzimanje Palestine. Isto je i danas. Ali, historija i međunarodno pravo su protiv cionističkih šema.
U julu 1924., britanska kolonijalna vlast u Palestini, unatoč pristranosti u korist cionizma, donijela je odluku prema kojoj se nastavlja viševjekovna praksa jednakih prava vjerskih objekata i praksi.
Kada su židovski fanatici 1929. prekršili zakon i napali zid Burak (zapadni zid) međunarodni odbor pozvao je da se situacija istraži; utvrđeno je da je zid Burak apsolutna muslimanska imovina i da se Židovima jedino dopušta da se tu mole „kao po običaju”, pod uslovom da ne prave nikakve trajne objekte.
Poznata rezolucija Ujedinjenih naroda 194 od decembra 1948. godine, kojom se poziva na povratak izbjeglica, navodi da „sveta mjesta, vjerske građevine i mjesta u Palestini bi trebala biti zaštićena i da treba obezbijediti slobodan pristup do njih, u skladu sa postojećim pravima i historijskom praksom”.
Haška konvencija o zaštiti kulturnih dobara u slučaju oružanog sukoba iz 1954. godine navodi da se potpisnici ugovora „obvezuju da će zabraniti, spriječiti i, ako je potrebno, zaustaviti bilo koji oblik krađe, pljačke ili pronevjere, te svaki akt vandalizma usmjerena protiv kulturnih dobara. Oni će se suzdržati od rekviriranja pokretnih kulturnih dobara smještenih na teritoriju druge visoke ugovorne stranke; i, oni će se suzdržati od bilo kakvih postupaka odmazde protiv kulturnih dobara”.
No, Izrael krši sve ove zakone.
Nakon izraelskog uništenja 800-godišnje marokanske četvrti u junu 1967., Židovi su htjeli preuzeti kontrolu nad svetom džamijom.
Spaljivanje Salahudinovog minbera u avgustu 1969., masakara nad vjernicima u mnogo navrata, i sada drzak napad na Al-Aksu – to je vjeran prikaz izraelskog ponašanje.
Eskalacijom sukoba oko Akse, koji se trenutno dešavaju, Izrael otkriva svoje pravo lice fanatizma i rasizma, i namjeru trajne okupacije.
Suludo je nazvati ovu izraelsku vladu desničarskom i time objašnjavati razloge trenutne eskalacije sukoba. Jer, osnovnu strukturu svih izraelskih vlada čine doseljenici, a oni sada žele osigurati punu kontrolu i nad onim što je ostalo od Palestine, i žele da Jerusalem pretvore u glavni politički i vjerski grad Velikog Izraela.
Ovakav razvoj događaja je direktna posljedica nedostatka kredibiliteta palestinskog vođstva koje je potpisivanje sporazuma u Oslu pristalo da svoju ulogu svede na ulogu sluge izraelskom okupatoru; neuspjeha arapskih vlada da brane prava Arapa – neke od tih vlada, čak, su na strani Izraela: i, također, to je posljedica nesposobnosti 1,5 milijarde muslimana da brani svoju prvu kiblu i treću svetu džamiju.
No, otpor će nesumnjivo rasti, možda u neočekivanim oblicima, kao što su poduzimanje određenih pravnih koraka, javni bojkot, pa i međunarodne sankcije. Teret će pasti na ljude, a ne vlade. Narod je veliki rezervoar moći.“
Ali Abunimah, suosnivač The Electronic Intifade i autor knjige The Battle for Justice
„Trenutna borba vezana za Aksu je posljedica izraelskog zloupotrebljavanja vjerskih dogmi kao pokrića za nasilno koloniziranje i etničko čišćenje u Jerusalemu i ostalim dijelovima Zapadne obale, koji su okupirani od 1967. Ključni osnivači cionizma i izraelske države, Theodor Herzl i David Ben-Gurion, na primjer, nisu bili posebno religiozni. Štaviše, bili su antireligiozni. U najranijim fazama cionizma, vjerske dogme nisu imale poseban značaj. U začecima, cionizam je oblikovan po uzoru na romantičarske evropske nacionalističke pokrete devetnaestog vijeka.
Nakon 1967. godine, Izrael je tražio opravdanja za kolonizaciju nedavno osvojene Zapadne obale, što je dovelo do uspona tzv. nacionalno-vjerskog trenda i formiranja Gush Emunim, desničarske grupe koja je predvodila novi val naseljavanja Židova na Zapadnoj obali. Njihova doktrina, koju je nekad i većina Izraelaca smatrala pogrešnom, sada je glavna doktrina izraelskih političkih faktora. Doktrina se temelji na premisi da je naseljavanje cijele „zemlje Izraela” opravdano zbog obećanja sadržanih u vjerskim tekstovima.
Logičan nastavak ovog trenda je takozvani „Temple movement”, koji danas ima podršku u srcu izraelske vlade i institucija.
Ovi pokreti, finansirani od strane Vlade i lokalne okupacione općine u Jerusalemu, aktivno agitiraju za izgradnju židovskog „Trećeg hrama” na mjestu džamije Al-Aksa. Te grupe stoje iza sve agresivnijih upada u džamiju, pod krinkom traženja slobodnijeg pristupa za Židove. Međutim, njihov pravi cilj je uništenje Al-Akse kako bi se izgradio hram; neke grupe su već razvile detaljne nacrte njegovog izgleda.
Mnogi vjeruju da će nasilne provokacije donijeti potrebne uslove da provedu svoju viziju u stvarnost.
Khalil Toufakji, voditelj odjela u Orient House, Jerusalem
Izraelski lideri su dugo planirali i krojili strategiju za sukob na vjerskoj osnovi. Otkad su okupirali Jerusalem 1967. godine, rade sve kako bi povećali židovsku populaciju grada, a smanjiti palestinsku, kako muslimansku tako kršćansku, populacije. Da bi postigli taj cilj Izrael je donio niz zakona kojima se favoriziraju bi se postigao taj cilj, Izrael izrađen nekoliko zakona koji favoriziraju nelegalnu izraelsku kontrolu nad gradom i omogućavaju sistemsko protjerivanje jerusalemskih Palestinaca. Izraelski planovi za Jerusalem su svesti arapsko stanovništvo u gradu na samo 12%, dok preostalih 88% trebaju biti Židovi; uspostavljanje punog izraelskog suvereniteta nad Jerusalemom, izuzev sela Beit Hanina i drugih okolnih područja.
Sukob u Jerusalemu je demografski, ali ga Izrael prikriva isturanjem u prvi plan vjerske linije sukoba. Godine 1972., na primjer, tadašnja izraelska premijerka Golda Meir htjela je postići da postotak gradskih stanovnika Jerusalema bude 78% Židova i 22% Arapa. Ali, sada se strategija promijenila. Izraelski čelnici govore o projektu „Metropolitan Jerusalem” koji će obuhvatiti oko 10% cjelokupne površine Zapadne obale. Projektom će se pod Jerusalem podvesti sva izraelskih naselja koja su do sada bila izvan granica grada, a isključit će se palestinska područja koja se nalaze izvan zida razdvajanja. Plan je poznat kao „Jerusalem 2020”.
Prema tome, Izrael planira izgraditi sinagogu unutar dvorišta džamije Aksa kako bi dodatno unaprijedili svoj vjerski narativ i isprovocirali muslimane, čime će pojačati svoje projiciranje sukoba kao vjerski motiviranog. Izrael želi uvući Palestinace i ostale Arape u vjerski rat, kako bi promijenio prirodu sukoba iz sukoba oko izraelske okupacije palestinskih teritorija u muslimansko-židovski vjerski rat. Ako uspiju u toj namjeri da sukob pojiciraju kao vjerski, Izraelci će na svjetskoj sceni nastupati s argumentom da Židovima prijeti novi holokaust.
To je grozan plan u koji je inkorporirana politika, geografija, pravo i prljava PR taktika kako bi uvjerio svijet.
U isto vrijeme, Izrael sistematski potkopava historijsku prisutnost palestinskih muslimana i kršćana u gradu i neumorno radi na uništavanju tragova palestinskog karaktera grada.
Svećenik Hosam Naom, dekan katedrale svetog georgija Mučenika u Jerusalemu
Ovo što se događa ovih dana oko Akse je ozbiljna eskalacija koja potkopava mir i stabilnost našeg grada. Izraelska vlada treba obuzdati židovske ekstremiste prije nego što cijelu regiju uvuku u sukobe širih razmjera i mnogo većeg nasilja.
Mi kao palestinski kršćani smo uvijek stajali s našom muslimanskom braćom i sestrama u odbrani našeg grada i naših svetih mjesta. Osuđujemo svaki čin vandalizma protiv svetih mjesta svih abrahamističkih vjera. Također, naglašavam važnost očuvanja status kvoa svetih mjesta u Jerusalemu, te cijenimo ulogu Hašemitske kraljevine Jordan kao čuvara tih svetih mjesta.
Tragični događaji u Al-Aksi ozbiljan su potsjetnik za sve nas koliko je važno i potrebno pronaći rješenje za ovaj sukob, i nadamo se da će ono biti postignuto nenasilnim putem. Mi smo uvijek molili za mir u Jerusalemu.
Palestinsko-izraelski sukob, naročito u Jerusalemu, nije vjerski. Odnosno, to nije sukob između muslimana i Židova ili kršćana i Židova. U pitanju je nešto mnogo veće od toga. Iz palestinske kršćanske perspektive, za nas je bitno isto kao i za ostatak Palestinaca koji nisu kršćani: Palestinci imaju pravo na svoju državu na svojim teritorijima po ugovorima između palestinskih lidera i Izraela.
Ovaj sukob se ne može riješiti po vjerskim parametrima niti ga treba posmatrati kao vjerski, jednostavno zato što on to nije. Vjerski rat je vrlo opasan za sve nas.
Palestinci žele biti slobodni u svojoj zemlji, bez obzira na vjersku pripadnost bilo koje stranke u ovom sukobu.
Pripremio: Abdullah Nasup
(saff.ba)
Pogledajte vijest na izvornom sajtu:
