Zašto BANU?

3
9

Nedavno osnovana Bošnjačka akademija nauka i umjetnosti (BA­NU) u Novom Pazaru, sa sjedištem u Sarajevu, naišla je na podi­jeljena mišljenja u javnosti: od onih sa odobravanjem do onih ko­ji to smatraju djelom “klerika i lenjinista”. Svi oni polaze od onoga što jeste danas, ne osvrćući se na ono što je bilo jučer i šta nas čeka sutra. Naime, zanemaruje se činjenica višestoljetnog negiranja Bo­sne kao zasebnog političkog entiteta, poricanja Bošnjaka kao historijskog naroda Bosne i prisvajanja njihove zemlje i kulture kao srpske, hrvatske i crnogorske, a ne bosanske.

Smatram da je osnivanje BANU-a kruna skoro dvjestogodišnje borbe Bošnjaka za svoj identitet kao historijskog naroda Bosne ko­ji ima pravo na državu kao i njegovi susjedi Srbi, Hrvati i Crnogor­ci, i za očuvanje svoje vjere islama, kulture, tradicije i običaja po čemu se razlikuju od svojih susjeda Srba, Hrvata i Crnogoraca.

Postoje tri bitna stuba za egzistenciju i politički, duhovni i kul­turni razvoj svake nacije: to su vjera, država i kultura.

Ne uspijevajući se izboriti za političku autonomiju tridesetih go­dina devetnaestog stoljeća, Bošnjaci su sljedećih decenija bili izloženi pokušaju asimilacije u Turke čiji je vrhunac bio kažnjenički pohod Omer paše Latasa pedesetih godina, kojom prilikom je uni­štena kritična masa bošnjačke vojne, političke i kulturne inteligencije koju su uspjeli obno­viti tek pred kraj dvadesetog stoljeća za ko­je vrijeme su trpili raznorazna šikaniranja i nipodaštavanje od strane vladajućih režima toga vremena.

Prvo su uspjeli da se osamdesetih godina devetnaestog stoljeća kao pripadnici islama konstituiraju u zasebnu islamsku zajednicu na čijem su čelu bili domaći ljudi. Tome je doprinijela i činjenica potpadanja BiH pod upravu Austro-Ugarske monarhije čiji je car želio da sam, umjesto turskog sultana, pos­tavlja muslimanskog reisa da bi odnose sa muslimanskom zajednicom u Bosni učinio unutrašnjim pitanjem svoje suverene vlasti. Tako su Bošnjaci, kao muslimani iz ranije 415-godišnje islamske kulture i civilizacije ušli u proces evropeizacije i pod utjecaj zapadne kršćanske kulture i civilizacije, ne napušta­jući svoju vjeru islam. Ta činjenica je potvrđena Mirovnim ugovorom iz Pariza poslije Prvog svjetskog rata nakon propasti Austro-Ugarske monarhije i stvaranje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca u čijem je sastavu izrazom volje svojih predsta­vnika bila i Bosna i Hercegovina.

U osnivanju BANU vidim završetak dvjestogodišnjeg nacionalnog preporoda Bošnjaka i kraj borbe za svoj politički, kulturni i duhovni identitet, integritet i suverenitet.

Nakon konstituiranja autohtone Islamske zajednice obnovlje­no je pitanje političke autonomije Bosne i Hercegovine u kojoj su bosanski muslimani živjeli zajedno sa pravoslavcima i katolicima. Dok su se Bošnjaci pravoslavci nacionalno počeli određivati kao Srbi, a Bošnjaci katolici kao nacionalni Hrvati, Bošnjaci muslimani su da bi očuvali svoju vjeru islam ispred nacionalnog određenja Bošnjak, u prvi plan stavljali vjeru islam, i tako se oduprli pritisci­ma da budu asimilirani u nacionalne Hrvate i nacionalne Srbe, kod kojih je postojao znak jednakosti između vjere i nacije. Tako su bo­sanski muslimani učestvujući u Antifašističkoj borbi 1943. godine u Mrkonjić Gradu, pored bosanskih Srba i bosanskih Hrvata, kao jedan od konstitutivnih naroda, obnovili državnost Bosne i Herce­govine izgubljenu 1463. godine osmanskim osvajanjem njene te­ritorije. Dakle, pored Islamske zajednice, kao svoje autentične vjerske institucije, Bošnjaci su dobili i drugi stub svoje opstojnosti i svo­ga identiteta – državu Bosnu i Hercegovinu zajedno sa druga dva naroda bosanskim Srbima i bosanskim Hrvatima.

Međutim, dajući prednost svome vjerskom opredjeljenju, iz rani­je iznesenih razloga, zanemarivši svoje nacionalno opredjeljenje Boš­njak, za koje su mislili da se pretpostavlja jer ga nisu nikada napus­tili, izložili su sebe opasnosti da izgube državu, jer pravo na državu imaju samo politički narodi, a ne i vjerske zajednice, bosanski mus­limani su na svome Saboru 1993. godine u vrijeme agresije Srbije, Hrvatske i Crne Gore na Bosnu i Hercegovinu, reinkarnirali svoje na­cionalno opredjeljenje Bošnjak iz devetnaestog stoljeća i time stavili tačku na stogodišnji pokušaj nacionalne asimilacije bosanskih mu­slimana u Srbe i Hrvate.

Kada bi Bošnjaci, Srbi i Hrvati u BiH htjeli biti i Bosanci, kao što i jesu, onda bi se današnja ANU Bosne i Hercegovine zvala Bosanska (BANU), tada ni ovoj Bošnjačkoj akademiji ne bi bilo mjesta

Time je i definitivno potvrđen njihov poli­tički legitimitet kao zasebnog naroda, što je prvi put i pravno potvrđeno Dejtonskim sporazumom kao međunaro­dnim ugovorom, u kome je sadržan i Ustav BiH, u kome su Bošnjaci, kao politički narod, a ne Muslimani, kao što je pisalo u ranijim ustavi­ma BiH, definitivno stekli pravo na državu i svoj politički i međunarodnopravno potvrđeni le­gitimitet kao poseban narod (nacija).

Kao što svaka nacija u zapadnoj kulturi i civilizaciji ima pravo i na svoje najviše naučne i kulturne ustanove, pa i na nacionalne aka­demije, tako su se stekli uslovi da i Bošnjaci osnuju svoju akademiju nauka i umjetnosti i da je nazovu svojim nacionalnim imenom. Kao što Srbi imaju SANU, Hrvati imaju HA­ZU i si., zašto Bošnjaci ne bi imali BANU? SA­NU, nije akademija Republike Srbije, HAZU nije akademija Republike Hrvatske, Francus­ka akademija nije akademija Republike Fran­cuske, dakle nisu državne, neovisno što su os­novane državnim zakonima, već imaju atri­but nacije čije ime nose. Kada bi Bošnjaci, Srbi i Hrvati u BiH htjeli biti i Bosanci, kao što i jesu, onda bi se da­našnja ANU Bosne i Hercegovine zvala Bosanska (BANU), tada ni ovoj Bošnjačkoj akademiji ne bi bilo mjesta. Ali pošto bosanski Srbi imaju SANU, a bosanski Hrvati imaju HAZU, to bi značilo da da su Bošnjaci kao narod (nacija) jedini u okruženju, pa i šire u evrop­skom kontekstu, uskraćeni za to da imaju svoju najvišu naučnu i kulturnu ustanovu koja će objedinjavati i organizirati naučne i in­telektualne potencijale svih Bošnjaka danas raspršenih po svijetu, na naučnim projektima u korist ne samo Bošnjaka, već i Bosne i Her­cegovine kao njihove matične domovine, onoliko matične koliko je bosanskim Srbima matična domovina Srbija i bosanskim Hrva­tima matična domovina Hrvatska. Zato je osnivanje Bošnjačke aka­demije nauka i umjetnosti treći stub njihove egzistencije kao na­cije, pored vjere islama i države Bosne i Hercegovine. Ona će osigurati ne samo njihovu egzistencijalnu opstojnost, već i duhovni i kulturni identitet po kome će se prepoznavati u svijetu različitih identiteta uz poštivanje drugog i drukčijeg.

U osnivanju BANU-a vidim završetak dvjestogodišnjeg naci­onalnog preporoda Bošnjaka i kraj borbe za svoj politički, kultur­ni i duhovni identitet, integritet i suverenitet.

Ova tema zaslužuje dublju i širu multidisciplinarnu naučnu obra­du, što će, nadam se, biti u programu BANU.

Autor: dr. Omer Ibrahimagić

Izvor: Rijaset.ba


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

3 KOMENTARI

  1. Moramo biti samo svjesni da muslimanski narod ma gdje bio MORA se boriti za svoja prava.Hvala Allahu dz.s. kada imamo ZUKORLICA,Spahica,Ganica…Ponosna sam na ove ljude,sto sam muslimanka i sto je samo jedna istina ISLAM.

    0

    0

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.