Zapis o jeziku u plavsko-gusinjskoj oblasti

Ko god bi od njega pomoć zatražio, u po’ dana u po’ noći, Mula Osman bi se odazvao i pokušao pomoći. Činio je to ničim drugim do zapisom. Zapisom spremljenim i pripremljenim na nevjerovatno mnogo načina. Zapisom savijenim i potopljenim u vodu, u sirće, u…, hamajlijom u kožnom povezu obješenim na prsima ili ispod pazuha. Ali svakome, kad bi zapis ili hamajliju davao uvijek bi ponvaljao iste riječi: Ovo te čuva od kuršuma, od strijele, od noža, od dušmana svake vrste, od… Ovo te čuva od zla sihira, od zla hukanja i zle vesvese. Niko ti ništa ne more dok je ovo pri tebi. Ali, nemoj to nikad zaboraviti, ovo te ne more sačuvati od tebe samoga… Sebe od sebe samo ti moreš sačuvati…

– Kako to da sebe čuvam od sebe samoga, upitao je Mula Osmana, malo protestno, jedan mlad, azgin delija koji je od Mula Jusa pomoć tražio a kojem je Mula Osman svoj savjet, svoj „recept“ dao.

– Sinko, malo produmaj sam, uzvrati mu Mula Osman, ako te šarenko nadjača i uzme te pod svoje onda nema tog zapisa koji ti pomoći more. Ako poletiš u ičkiju (alkohol), ako ti žensko druge vjere pamet zamuti, ako ti se sve ono što ti babo i majka kažu čini mahnitasto pa im pasjalukom uzvratiš, ako ti se tuđe učini boljim od tvojega… e to ti je znak da te je šarenko pod svoje uzeo i da se jedino ti sam moreš od toga odbraniti…

Nakon toliko vakta na um mi je ovo palo i evo vam to i napisah a sve to zbog nečega što prije nekoliko dana pronađoh nigdje drugo do na ovom saltanetu što ga facebook-om zovu. Tamo sam pronašao jedan zapis. Naime, gazija Sulejman Aličković postavio je na facebook-u kopije nekoliko listova teksta. To je tekst iz Srpskog etnografskog zbornika i star je oko stotinu godina.. Autor Andrija Jovičević u ovom textu piše o plavsko-gusinjskoj oblasti pa u sklopu toga i o jeziku tamošnjih Bošnjaka.

U tom tekstu ima jedna, za Bošnjake plaho poučna napomena. Evo tog teksta u njegovom orginalu a i transkribovanog na latinično pismo:

(Srpski etnografski zbornik, Naselja srpskih zemalja, knj. 21, god. 1921. str. 512, 513) Ovdje svoj jezik nazhivaju „bošnjačkim“ Taj naziv ne potiče otuda, što su svoj govor primili od Bosanaca jer su ovdje istim jezikom govorili i prije svog putovanja u Bosnu; nije to ime ni otuda, što je između njih i Bosanaca bila kakva zajednica, koja ih je tijesno vezala. Taj naziv potiče sasvim iz drugih razloga. Ova je oblast do Arbanije, gdje se drukčije goviri; nigdje u blizini nije bilo jednovjerne velike pokrajine sa istim jezikom po kojoj bi i svoj jezik nazivali. Ime Srbljak u limskoj dolini nije pohvalno, pa i ako su ovdje shvaćali, u što sumnjam, svoj jezik kao srpski, ipak ga ne bi srpskijem nazivali, iz bojazni, da ne budu ubrojeni u Srbljake. misleći da je to jezik Srbljaka. Crna Gora je bila odijeljena planinama; njeni su žitelji bili druge vjere, u starije doba Crna Gora nije mogla uticati na ovaj kraj da opredjeli ime svom jeziku; i sami Crnogorci su svoj jezik nazivali „naškijem“, a i danas ga tako mnogi zovu. Svuda naokolo bile su manje jedinice, koje nijesu mogle da im nametnu ime svog jezika. I dodir s Bosnom kao da ih je uvjerio, da su u Bosni našli braću po krvi, vjeri i jeziku; i htjeli su naročito, da s Bosancima budu braća u svemu, radi čega su svoj jezik nazvali „bošnjačkim“. Prema tome, što svoj jezik nazivaju „bošnjačkim“ oni su sebe smatrali kao dio bosanskog naroda. Na to ih je najprije mogao povći ponos, jer im je na čast moglo biti, da budu dio jedne velike narodne cjeline, kao što su Bosanci. No na ovo ih je mogao navući i interes jer su svake godine redovno slazili u Bosnu. Kako je u ono doba nacionalni osjećaj bio potčinjen vjerskom, pretpostavlja se, d se muslimansko plavsko-gusinjsko stanovništvo naročito nazivalo imenom jedne velike narodne cjeline, vezane međusobno jezikom i vjerom. Po pojmu ovog stanovništva, granica se Bosne širilia do ovih krajeva; naročito su to mogli misliti, kad su ova mjesta bila pod vlašću Bosne.

Kao što se vidi, Andrija Jovičević, gorljivi promotor velikosrbstva od prije skoro stotinu godina, piše:
Ime Srbljak u limskoj dolini nije pohvalno a onda bilježi da Bošnjaci plavsko-gusinjske oblasti svoj jezik… ne bi srpskijem nazivali, iz bojazni, da ne budu ubrojeni u Srbljake. Allahu Dragi. Prije skoro stotinu godina Bošnjaci u Sandžaku, bili su svijesni i dobro su znali da će prihvatanjem srpskog (ili crnogorskog) jezika kao svojeg namah bitiubrojeni u Srbljake. Ali ne samo ubrojeni u Srbljake nego će na taj način zauvjek biti posrbljeni, srbizirani… Ti naši dični djedovi bošnjački bili su svijesni da je sopstveni govorni jezik najjače oružje u borbi protiv svake asimilacije pa i srbizacije.
A prohodajte danas Sandžakom, uđite u škole njihove, u familije onih što bošnjačka imena imaju, u džamije, u mahalu moju zalušku…

Šta mislite kakav govor, koji jezik će te tamo čuti?
Nikakav drugi do onaj kojim govore i Jovičićevi Srbljaci, odnosno Srbi. Nevjerovatno. Za tako kratko vrijeme, tj. od vremena ovog zapisa kad je bilo nepojmljivo da jedan Bošnjak svoj jezik imenuje srpskim do danas kad ogroman broj Bošnjaka u Sandžaku ne samo da svoj jezik imenuje srpskim nego i govori samo njime. Kako je ovo bilo moguće?

Evo kako:

Bukvar za Bošnjake 1893. godine

Na ovoj fotografiji vidite kopiju korice od “Bukvara za osnovne srpske-narodne škole u Otomanskoj Carevini”. Udžbenik je izrađen u Beogradu 1893. god. Iznad naslova “Bukvar”, kao i iznad ostalih ispisa koji su na ćiriličnom srpskom pismu, urađeni su i ispisi harfovima, na arebici, tj. na pismu kojeg su tada svaki Bošnjak i Bošnjakinja razumjevali. Ovaj “bukvar” u to vrijeme besplatno je dijeljen svoj bošnjačkoj djeci u Sandžaku, tada dijelu Osmanske Imperije, koja bi bila namamljena u srpske škole.

Sad će se, posebno u Sandžaku, naći oni koji će u ovome vidjeti čin humanosti tadašnjih srpskih vlasti iz Beograda, čin pomoći Bošnjacima, čin…

A šta je “po srijedi”, tj. o čemu se u suštini radi? Ovo je primjer da je i tada, prije 117 godina bila na dijelu srpska propaganda kako su Bošnjaci i ne samo Bošnjaci, u stvari, Srbi pa ih što prije treba i posrbiti. To se postizalo najbrže i najefikasnije kroz škole. Danas smo svi svjedoci toga.

No, pokušate li danas Bošnjacima, ne samo u Sandžaku, predočiti sve ovo namah se naljute, nagrdit će vam kosu na glavi, proglase če vas “antidržavnim elementom…”

Ehhhhh, zbog toga mi je na um pala ona, na početku texta napisana, Mula Osmanova pouka:

Sebe od sebe, samo ti moreš sačuvati. Niko Bošnjake ne može isčupati iz kandži srbizacije, hrvatizacije, crnogorizacije… dok oni sami ne shvate da ih je velisrpski šarenko (šejtan) uzeo pod svoje i da im džan, dušu bošnjačku čupa evo više od jednog vijeka. Samo onda kad Bošnjaci sami shvate da je prihvatanje srpskog, hrvatskog, crnogorskog jezika kao svojeg maternjeg jezika najbrži, najsmrtonosniji put u nestanak svojeg sopstvenog identiteta, svojeg sopstvenog bića, samo tada će moći sebe odbraniti ali od sebe samih. Samo kad Bošnjaci svoj jezik, jezik kojim govore, u svakoj prilici, u svojoj familiji, u školskoj učionici, na radnom mjestu, na ulici…budu imenovali bosanskim tek tada mogu računati da su opstali kao narod.

Autor: Ferid Šantić

Izvor: Bosnjaci.net