Sandžak PRESS – Ono što se desilo u porti manastira Gračanica samo je dio poganih radnji koje vrše oni što se kriju iza mantije i blijedog isposničkog lika monaha koji se u tami svoje kelije mole Bogu, ili smišljaju planove kako da žive ugodno u bogatstvu i izobilju što ima ga narod daje i dariva.
Pitanje je kom Bogu se mole? Da li uistinu postoji istinsko vjerovanje u Boga kod onih koji prema pisanjima Blica „pokradoše“ narodne pare koje su putem SMS pristizale na račun gladnih kosovskih Srba. Da li postoji istinsko vjerovanje u Boga kod onih koji se bave malverzacijama novcem i namještenim tenderima za obnovu srpskih svetinja porušenih u Martovskim nemilim događajima 2004. godine. Da li ima iskrenog vjerovanja u Boga kod novog administratora Atanasija Jevtića koji je do jučer smatran dijelom trojstva slova „A“- Atanasije, Artemije, Amfilohije! Sva trojica učenici oca Justinijana. Dobro naučeni da mrze i daju ogavne izjave slične onoj koju je izustio bez predaha, Atanasije, kada je rekao: „Muslimani smrde zato što jedu loj“ Da li takvi iskreno Boga vjeruju ili se njihovo vjerovanje mjeri nečasnim radnjama i teškim izjavama protiv svakog i svega što nije pravoslavno i srpsko. I Artemije i Atanasije su produkti iste kuhinje, naučeni da ne vole (ne)srbe i da mrze (ne)pravoslavce. Koliko su ova dvojica vladika u službi Božijoj najbolje pokazuje tuča u manastiru Gračanica u kojoj su sijevale pesnice kao u najboljem boks meču, a potezanje za bradu i kosu toliko jako da su mnogi gotovo ostali bez dlaka na glavi i obrazu. Pokazaše nam monasi da umeju plaho da se tuku. Vjerovatno su to iskustvo sa sobom ponijeli sa asfalta srpskih ulica na kojima su proveli dobar dio momačkog života baveći se kriminalom i još mnogo čim, a onda kriminalnu odoru zamijenili mantijom, pa trk u crkvu. Tamo mogu da rade šta hoće, da se biju i da biju druge, da liječe lopatom a pomalo da „miluju i maze“, i sve to zajedno u ime Oca, Sina i Svetoga duha, Amin!
Do jučer je crkvena bratija u saradnji sa Vladom srpskom radila na razbijanju Islamske zajednice u Srbiji. Pod njihovim blagoslovom se sprovodio plan uništenja muslimana i njihove zajednica koja je napadnuta preko izdajica tipa Zilkić – Makić. Ova dva crkvena ljubimca i udbaška poslušnika su odrađivala ono što im je napisano i naređeno iz Beograda. Često su te zamisli i naređenja pristizala preko crkvenih velikodostojnika. Pa je i Filaret u svojim konacima primao izdajice poput Makića, Dacića, Zilkića da bi im uz večeru i „masnu hranu“ objašnjavao šta i kako će da rade u cilju razbijanja muslimanskog tkiva u Srbiji. Tako su ovi izdajice uz blagoslov crkve i udbe napali IZ-u, njene imame, džemat i objekte. Pucali su na ljude u Altun-alem džamiji, pucali su na vjernike u Tutinu. Fizički se obračunavali sa vjernicima u pomenutim mjestima, pa tako i u Sjenici, Prijepolju i dr. Isti scenarij je zadesio IZ-u. Sve je slično, samo što sada „mečka skače“ pred vrata crkve i Vlade.
Dvije institucije koje zajedničkim snagama pokušavaju da presude IZ-i i muslimanima u Srbiji. Bog nije vrana i ne vadi oči, ali sve prati i uređuje. Šta ne volimo da se nama radi nemojmo činiti drugima. To pravilo crkva ne poznaje ili ga zaboravila? Oni su „stavili prst u tuđe oko“, pa im se taj prst okrenuo u oči svoje, i samo što ih ne povade od svađe i galame koju načiniše boreći se za prevlast, bogastvo i uticaj na vjernike. A vjernice, to mirno „ovčije stado“, lutaju u neznanju koje im se servira od strne crkve, daju pare i „šakom i kapom“, pomažu svoje „idole“ koji se ne žene, nemaju porodice, pa bi trebalo po prirodi stvari da žive skromno i povučeno. Međutim, njih ne može ni hiljadu srpskih domaćina da najede jer su im apetiti tako porasli da svoje potrebe rješavaju pesnicom i psovkom umjesto bratskom slogom i svešteničkom strpljivošću.
Čini se da sindrom zvani „Adem Zilkić“, poput Svinjske gripe, stvara više panike nego što je u suštini opasan. Nego, u svakom slučaju ovaj sindrom može izazvati turbulencije u SPC, mnogo teže i pogubnije od onoga što se spremalo Islamskoj zajednici. Dobri poznavaoci prilika vele da kosovska vlast jedva čeka osnivanje Kosovske Pravoslavne Crkve. Možda će neki „povređeni“ monah pristati da na svoju crnu mantiju stavi albansko „keče“ i tako sebi obezbijedi ovosvjetsko uživanje za koje se monasi, kako imadosmo prilike vidjeti, bore pesnicama i psovkom, i sve to, u ime Oca, Sina i Svetoga duha, Amin!
Autor: Avdo Gavrankapetanović
