Yenikoy – bošnjačko selo na obalama Crnog mora

1
“Od naših smo djedova stalno slušali o patnjama koje su muslimani preživjeli, zbog nepravdi i zuluma,” kažu Bošnjaci porijeklom iz Sandžaka nastanjeni u turskom selu Yenikoy, objašnjavajući priču o njihovom dolasku. Yenikoy je bošnjačko selo u Turskoj zelenilom ukrašene prirode, vazduhom od kakvog čistijeg nema i primjetnom toplinom ljudi koji ga naseljavaju…
Abdurrahman Akova se prije osamdeset i osam godina doselio iz Sandžaka, zbog sukoba i ekonomskih poteškoća u tom regionu. Selo Yenikoy po njemu su prozvali Bošnjačko selo.
Bošnjaci su se 1920-tih godina doselili u brojne gradove širom Turske, pa su tako za svoje prebivalište odabrali i Istanbul i njegovu okolinu. Selo Yenikoy na području općine Šile, smješteno na crnomorskoj obali Istanbula, jedno je od prvih bošnjačkih naselja.
U Yenikoyu su prije Bošnjaka živjeli Grci. Međutim, migracije koje je izazvao Prvi svjetski rat, utjecale su i na Grke iz tog sela. Većina njih je napustila selo, ili tokom rata ili odmah nakon rata. Zbog sukoba između Grka povratnika i Turaka, mnoge kuće su spaljene i selo je ostalo pusto.
“Ovdje sve potpuno liči na naše selo”
Godina je 1925…Abdurrahmanu Akovi, koji je u doba Osmanlija služio vojsku u rejonu Šilea, na um pada jedna misao – da se preseli u Yenikoy koji je mnogo zavolio tokom služenja vojnog roka, a koji ga je podsjećao na njegovo selo Musliće. Krenuo je na put, ali je najprije morao da uvjeri porodicu i bliske rođake. U mjestu za koje je rekao “Ovdje sve u potpunosti liči na naše selo,” Akova je napravio prvu bošnjačku kuću. Poslije njega, više se ljudi preselilio iz Sandžaka u Šile…To je zapravo početak priče o tome kako je Yenikoy postao bošnjačko selo.
Zaputismo se tokom sunčanog dana ka selu Yeniköy, u čijih 120 kuća živi 450 Bošnjaka. Nakon skoro dva sata putovanja stigli smo u Šile. Vozimo putem opasanim drvoredima, na kome nas prati pjev ptica i tokom koga naš jezik postaje nečujan u susretu sa veličanstvenom prirodom… Od nas troje putnika u Bošnjačko selo, ja sam posebno uzbuđena i nestrpljiva. Želim što prije čuti priču Bošnjaka koji su se nastanili u Yenikoyu. Na kraju puta ugledasmo jednu modernu kafeteriju i više starinskih kafana na seoskom trgu. Tražim seoskog muhtara Ferita Yılmaza (Muslić), s kojim sam putem telefona stupila u kontakt prije nego sam došla u selo, no on mi se ne javlja. Upitasmo ljude koji sjede u kafiću gdje bi Ferit mogao biti. Pokazuju drvenu kahvedžinicu koju smo ugledali na ulazu u selo. Kada smo otišli u kahvedžinicu po imenu “Čajna bašta kod hrasta” najprije smo se predstavili.
Dočekuje nas divni gospodin Ferit. Upustili smo se u prijatan razgovor, a niko od prisutnih iz sela nam nije uskratio ono što zna ili što je čuo. Svi su nam izašli u susret. Priča počinje oko jednog okruglog stola. Najprije pozvaše Ahmeta Merta (Muslića) koji je najstariji u selu; kažu da je on taj koji je najviše proživio, da je on taj koji najbolje priča ovu priču…
“Od naših djedova i očeva stalno smo slušali gorke i teške stvari”
Priča svakako, kako i ranije rekoh, počinje sa vojnikom Akovom. U redu, no šta je bilo prije toga…
Akovine unici Uzeir i Džihad Akova sjede za stolom skupa s nama. Pitamo jesu li ikad pomišljali da se vrate nazad…” Od naših djedova i očeva slušali smo samo iste stvari: tegobe koje su preživjeli u Sandžaku, nepravdu činjenu muslimanima. Zbog toga nismo ni pomišljali da se vratimo,” odgovoriše oni.
Osim jedne  ili dviju porodica, većina stanovnika rođena je upravo ovdje. Posljednji su  u Yenikoy doselili rođaci Nusret i Mirsad Türker, koji su došli skupa sa njihovim porodicama. Rašid Muslić, djed gospodina Ferita, jedan je od onih koji su u Yenikoy došli iz Sandžaka. Mezar umrlog Rašida Muslića je u Yenikoyu.
Otac gospodina Ferita, Halil Ibrahim Yilmaz je najstarija osoba rođena u selu koja je i sada živa. Ne možemo razgovarati sa Halil İbrahim Yilmazom (85), zbog bolesti koju su mu donijele pozne godine. Stoga počinjemo razgovor sa Ahmetom Mertom, četiri godine mlađim od Halila. Gospodin Ahmet spominje tradicionalne svadbe i veselja; one svadbe i veselja koja su trajala danima i sedmicama i tokom kojih se uvijek čuo zvuk harmonike…Kako mu jako nedostaju davni dani, on nam čak i zapjeva neku staru pjesmu.
“Ovdje smo se rodili, ovdje ćemo i umrijeti”
Gospodin Ahmet se rodio u Yenikoyu. Nikada nije posjetio Sandžak. Kaže da je mnogo želio da ode tamo, ali zbog skromnih ekonomskih prilika, nije bio u mogućnosti da to učini, niti je mogao pozvati one koji su tamo ostali da ga posjete. “Naši su nam očevi ostavili ovo lijepo selo. Tu smo se rodili, tu ćemo i umrijeti”, reče Ahmet.
Nusret Türker je jedan od onih koji su među posljednjim doselili u Yenikoy. “Većina naših rođaka živjela je ovdje. Zato smo i došli,” veli Nusret i uz ličnu kritiku nastavlja: “Našu djecu nismo naučili bosanskom jeziku. U kući su ga samo stariji govorili i tako je vremenom zaboravljen.”
Gospodin Mirsad je kao dijete došao iz Sandžaka u Yenikoy. S nama je podijelio uspomenu koja nas je sve nasmijala. Njegova je porodica prilikom selidbe u Tursku sa sobom ponijela i jedan televizor. No, godina je 1966. i u ovom selu tada još uvijek nije bilo struje. Zbog toga nisu mogli da gledaju televiziju, pa su prodali televizor. Ali kada je selo dobilo struju, prisjeća se on, svi su gledali televizor koji je bio postavljen ispod hrasta na seoskom trgu.
Mlađi preuzimaju riječ. I oni su od starijih čuli stvari od kojih čovjeka zabole i srce i duša. Među njima ima i onih koji su već posjetili Sandžak i Bosnu i Hercegovinu, ali ima i onih koji još uvijek samo sanjaju o predjelima o kojima govore…
Mlađi uglavnom rade kao državni službenici. U posljednje vrijeme, Yenikoy je postao poznat po kestenovom medu. Više porodica svoj opstanak obezbjeđuje pčelarstvom. Do 90-tih godina selo se bavilo stočarstvom, mljekarstvom i sječom drveta.
Govori se i o poduhvatima Cana Tabakoglua, predsjednika opštine Šile. Tabakoglu više puta godišnje putuje u Bosnu i Hercegovinu, jer je opština Šile potpisala sporazum o bratimljenju s opštinom Cazin u BiH. Rekoše nam da kada predsjednik Opštine Cazin Nermin Ogrešević posjeti Šile obavezno navrati i u Yenikoy. Cilj je jasan: produbiti prijateljstvo između Bošnjaka i Turaka. Narod Yenikoya je veoma zadovoljan ovim bratimljenjem.
Tokom razgovora gospodin Ahmet ponovo u priču uvodi stare svadbe i veselja. Jasno je da se njegova čežnja za davnim danima i drevnim običajima ne smiruje. Spomenuo je i njegovu svadbu. Zabava je trajala gotovo mjesec dana na trgu u Yenikoyu. Za svadbu je zaklano oko 10-15 manjih kurbana. Gozbili su se raznim jeilma, pjevale stare pjesme.
“Nema danas takvih svadbi, sve se preselilo u salone za vjenčanja”, s tugom govori gospodin Ahmet koji je u braku već 62 godine.
Dok nastavljamo s razgovorom, na stol dolaze čuvene bošnjačke pite. S apetitom, uz mlaćenicu, jedemo zeljanicu, sirnicu, krompirušu…a čim smo se dobro najeli, poželjeli smo da prošetamo selom. Muhtar i gospodin Ahmet su nam vodiči. Dovode nas do najstarije česme u selu, iz koje se napismo ledeno hladne vode. Usput se pozdravljamo sa svakim koga srećemo. Odmah nas pozivaju svojim kućama, žele nas ponuditi nečim. U prolazu razgovaramo.
Nedugo potom, pažnju nam je privukla grupa žena, u bašti, ispred jedne kuće. Idemo prema njima. Vlasnica kuće je Sabahat Akova, jedna od nevjesta Abdurrahmana Akove. Gospođa Sabahat je jedna od onih koje nisu zaboravile bosanski jezik. Sada ona pokušava da poduči svoje unuke bosanskom jeziku za koji kaže: “Odlično ga znam”. Odlazimo iz kuće gospođe Sabahat koja nas je počastila šljivama. Slikamo najstariju kuću u selu, kuću Abdurrahmana Akove. Seoske kuće su lijepe koliko i samo selo.
Vraćamo se na mjesto gdje smo započeli našu turu, na seoski trg. Dva sata su brzo prošla, nismo ni osjetili. Zahvalivši se na njihovom gostoprimstvu, opraštamo se sa svima. Gospodin Nusret, vlasnik lokala “Čajna bašta kod hrasta”, spakovao je ukusne pite, da nam se nađe u putu. Opraštamo se i odlazimo.
Mještani Yenikoya ostaće mi u sjećanju po gostoprimstvu, a selo, pak, po svojoj ljepoti. Ako vas nekad put nanese, obavezno posjetite Yenikoy i upoznajte ove divne ljude. Oni će biti presretni, jer su im, kako rekoše, vrata širom otvorena za goste koji će im doći sa prostora Balkana i iz rodnog kraja njihovih djedova.

(Kübra Erten)


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVITI ODGOVOR

1 komentar

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.