28. August 2011

Bošnjaci ove godine ulaze u ramazan sa puno nesigurnosti, nestabilnosti i problema. Šta nas to sve očekuje ovog ramazana i u kakvom smo halu bili prije njega? Bismillahir-rahmanir-rahim. Koristim priliku da poselamim sve Bošnjake i Bošnjakinje, ma gdje bili u svijetu, a posebno Bošnjake u Sandžaku, na Kosovu, u Makedoniji, Albaniji i Turskoj. Naravno i Bošnjake koji su protjerani iz svojih domova 1992-1995. iz BiH, one koji su otišli u Australiju, Kanadu, Ameriku, Evropu – sve ih selamimo iz Sarajeva.

Ulazimo u ovaj ramazan spremni za jednu duhovnu formu kroz koju treba svi zajedno da prođemo i da otkrijemo sami sebe. Post i ibadet su ispit, test svakog pojedinca da provjeri samog sebe i napravi samoupitnik, u smislu izdržljivosti, nesebičnosti, provjere onoga što mu je u dubini duše, da kroz mjesec dana posta, druženja, teravija, ramazanskih ciljeva, razgovora, razmjene mišljenja, brige o sebi i porodici, svom narodu, džematu i svemu onome što nama je kao narodu neophodno – da ovih i narednih dana i godina osmišljavamo, brinemo jedni o drugima.

SVAKI BOŠNJAK JE ODGOVORAN
ZA DRUGOG BOŠNJAKA
Uz sve ovo što imamo i što smo naučili od djedova i očeva, i što nas uči naša vjera, imamo dodatnu moralnu obavezu koju moramo naučiti pojedinačno: nakon onoga što nam se dogodilo 1992-1995., posebno zadnjeg genocida, moramo usvojiti pravilo da je svaki Bošnjak odgovoran za drugog Bošnjaka ili svaka Bošnjakinja je odgovorna za drugu Bošnjakinju. Na taj način snažimo našu moralnu obavezu, ali i brigu za djecu i unuke. Nije dovoljno samo da djeci damo kola, da im ostavimo veliki miraz. Jako je važno da ih obučimo da budu snažni, da se suprotstave onim izazovima i opasnostima kroz koje smo prošli, a najveća opasnost je bio genocid. Nadam se da će imami u svim džematima širom zemaljske kugle, u domovini i dijaspori, ovoga ramazana posebno uložiti napor da to objasne džematima i žive sa svojim džematlijama ovo vrijeme i da nama mjesec ramazan, ako Bog da, donese dosta sreće, radosti i bratskog jedinstva.
VJERONAUKA JE NAŠE
BITI ILI NE BITI
IZ BiH se ovog ljeta suočila s velikim problemom, tj. pokušajem izbacivanja vjeronauke iz školskog sistema. Odmah poslije ramazana dolazi septembar, školska godina, da li će vjeronauka ostati kao obavezan predmet u školama?
Naravno, vjeronauka će ostati kao obavezan predmet. Iznenađeni smo pokušajem da se minimizira i marginalizira sa zadnjim ciljem, da se istjera vjeronauka iz škola, odnosno da se istjeraju vjeroučitelji iz škola, i umjesto njih dovedu ljudi koji bi našu djecu odgajali prema nekom svjetonazoru koji ne pretpostavlja ono što nama treba, ono što jesmo, svjetonazor koji pretpostavlja da živimo kao da Boga nema. Mi muslimani vjerujemo u Jednoga Boga, vjerujemo u milost Njegovu, i zbog toga nema niko pravo da nam uskraćuje tu sigurnost koju imamo kroz vjeru u Božiju milost i brigu o nama. Kao što je neko primjetio, možeš biti primjeran određeno vrijeme daleko od vjere i Boga, ali ne možeš živjeti bez vjere i Boga. Prema tome, pitanje vjeronauke je pitanje naše egzistencije, pitanje našega biti ili ne biti. Oni koji su krenuli u proces ukidanja vjeronauke naišli su na vrlo oštru reakciju i shvatili su da je to bilo na njihovu štetu. Nadam se da se tako nešto više nikad niko neće usuditi ni pomisliti, a kamoli dirati u neupitne vrijednosti s kojima nema trgovine.

JEVREJI SU PROŽIVJELI HOLOKAUST A BOŠNJACI GENOCID
Juli je mjesec genocida. Odmah poslije ramazana, mi u Sandžaku obilježavamo Dan šehida, 4. septembra, na Hadžetu.
Dogodilo se mnogo genocida nad Bošnjacima. Ima jedna knjiga o otomanskim muslimanima, govori o tome šta se događalo na Balkanu nakon što su muslimani ostavljeni i atomizirani. Razbacani su po cijelom Balkanu, i nad njima su se iživljavali razni nacionalistički, šovinistički i fašistički pokreti koji su imali za cilj da ih istrijebe sa Balkanskog poluostrva, kao što su muslimani i Jevreji istrijebljeni s Iberijskog poluotoka. Nažalost, uspjelo se u projektu protjerivanja muslimana s Iberijskog poluotoka nakon osam stoljeća uspješnog projekta civilizacije, multikulture i tolerancije između jevreja, kršćana i muslimana, o čemu govore svjetski autoriteti, kao modela multikulturnosti i multireligioznosti. Mi smo na Balkanu preživjeli šest stoljeća, dvije velike skupine Albanci i Bošnjaci. Albanci su uspjeli ostvariti dvije i po države – Kosovo, Albaniju i Makedoniju. Mi Bošnjaci smo svoje postojanje bazirali na kulturnom i vjerskom identitetu, nismo imali priliku razvijati se u nacionalnom, jezičnom i državnom pogledu i zato smo bili ostavljeni na milost i nemilost onih koji su sto godina razvijali različite oblike mržnje prema nama, da bi 1992-1995., odnosno 11. jula 1995. u Srebrenici bila kulminacija toga, kada Ratko Mladić kaže da na Vidovdan, veliki srpski praznik, poklanja srpskom narodu Srebrenicu kao osvetu protiv Turaka dahija. Dakle, možda je i dobro da smo se suočili s istinom koju smo znali u podsvijesti, ali nismo o njoj htjeli, nismo smjeli, nismo znali progovoriti. O njoj je progovorio Ratko Mladić. I to je ono što važi za sve narode: nijedna nacija se nije definirala iz same sebe, već su je definirali njeni neprijatelji. Odnosno, svaka nacija je dobila definiciju u odnosu na njene neprijatelje. Mi sada znamo, jer se taj neprijatelj jasno očitovao, i imamo svakodnevna svjedočenja Međunarodnog tribunala u Hagu. Dakle, platili smo veliku cijenu za neke spoznaje, ali su nam one jako korisne za budućnost. Ono koliko mogu vidjeti, pratiti i čuti, posebno od nove generacije Bošnjaka koji nisu otrovani anacionalnošću, indiferentnošću, neutralnošću, da ne trebamo posebno brinuti o našim nacionalnim institucijama. Nadam se da smo prešli tu fazu naivnosti, da ulazimo u doba zrelosti i da je nova generacija Bošnjaka, razasuta po cijelome svijetu – imamo jako mnogo intelektualaca, profesora, studenata na Oksfordu, Harvardu i mnogim drugim univerzitetima koji misle svojom glavom i kojima se ne može prodavati srpska laž kao do sada, i ne samo srpska nego i druge laži koje su nas uspavljivale i stavljale u pozicije indiferentnog, neutralnog, ljigavog, podaničkog položaja, gdje smo se, da bismo preživjeli, morali svakom udvoravati, služiti i ulizivati. Sada imamo jednu novu generaciju s novim saznanjima koja će nam pomoći da se ovo više ne događa.

RAT SU ZAPOČELI TITOVI GENERALI
Ne smijemo više postavljati pitanje da li je moguće da nam se više ne dogodi genocid. Sada moramo biti jako odlučivi, uz Allahovu pomoć, da se svako pojedinačno pogleda u ogledalo i da se svaki dan pita šta je danas uradio da svojoj djeci osigura sigurnost, da budu jaki i snažni i da više niko ne smije ni pomisliti a kamoli silovati naše sestre, kćerke,  majke, dirati naše džamije, izgoniti nas iz naših domova – ne smije to ni pomisliti, a kamoli uraditi. Ovo je vrijeme našeg uspravljanja, slobode i panbošnjačkog buđenja, i panevropskog buđenja. To panbošnjačko buđenje osjetim svakodnevno. Vi u Sandžaku ste najbolji primjer i pokazujete najveću spremnost i učite i druge, i hvala Bogu da je tako, a posebno nas u BiH koji smo, nažalost, dosta komotni u odnosu na neke zahtjeve koje imamo prema narodu i naciji. Ali to ćemo postići vrijednim, strpljivim, uvjerljivim, autentičnim radom i razvijanjem međusobnog povjerenja i ulijevanja hrabrosti u mladu generaciju Bošnjaka koja nije zatrovana pogrešnim ideološkim kozmopolitizmom. Mi jesmo kozmopoliti po prirodi, jer nas tako vjera uči, ali kozmopolitizam koji se propovijeda u obliku komunizma, koji je do sada bio u nekoj internacionali, gdje se izgubimo i zaboravimo nacionalnu komponentu i vrijednost – i na kraju nam se dogodilo ovo, nakon 40 godina. Tito je imao sve u rukama. Vojsku, policiju, medije, škole, džamije, crkve – sve. Titov projekt je bio lažan, što se na kraju i ispostavilo. Nakon četrdeset godina te ideologije, Bošnjacima se dogodio genocid. Iz toga treba nešto da naučimo, da razumijemo da rat protiv Bosne nisu poveli nikakve Zelene beretke. Razbijanje bivše SFRJ pokrenuli generali koje je Tito školovao. Oni su između sebe sami poveli rat. Nešto što se gradi na lažima, kako se to u Kur’anu kaže kada je napravljena džamija Mesdžidul-dirar, da nije pravljena na principima bogobojaznosti i moralnosti. Isto tako Tito bivšu SFRJ nije pravio na jasnoj moralnosti i trajnim principima. To je bilo za jednokratnu upotrebu. Moramo se okrenuti sebi i brizi o porodici, naciji, narodu, i boriti se da, kao i svi drugi narodi, imamo državu koja će nas štiti i osigurati nam da živimo slobodno u svojoj vjeri, u svojoj zemlji, bez straha od genocida, progona i onoga što nam se nekad događalo. To su stvari o kojima više, mi kao Bošnjaci, ne smijemo ni razgovarati s upitnikom. Ne možemo više poklanjati svoju sudbinu nikakvim projektima u kojima nećemo biti sudionici, u kojima nećemo znati ko je ko, kakve su mu namjere prema nama. Ovo je prilika da pozovem sve svjesne i savjesne Bošnjake da se uključe u ove projekte koje imamo namjeru, ako Bog da, podići, s namjerom da ojačamo nacionalnu i državničku svijest i našu panbošnjačku ideju koja se treba i može uklopiti u panevropsku ideju.

INAUGURACIJA AKADEMIKA BANU POSLIJE RAMAZANA
Spomenuli ste panbošnjačku ideju. Nekako mi se u to uklapa i Bošnjačka akademija nauka i umjetnosti čiji ste jedan od osnivača i predsjednik Senata. Kada je formirana BANU, rekli ste, koliko se sjećam, da će se vidjeti njena vrijednost prema onome ko nije došao i ko će je napadati. Imali smo medijsku harangu, kako onu iz Beograda tako i ovdje u Bosni. To je sada splahlo.
Želio bih reći da me više zabrinjava ova šutnja, nego oni napadi. Jasno je da napadi na BANU govore o njenoj vrijednosti. Vjerovatno će kada, ako Bog da, poslije ramazana, napravimo inaguraciju uslijediti šok koji će otvoriti lavinu napada. Ali, mislim da uopće nema potrebe da se osvrćemo i objašnjavamo bilo kome zašto je trebala BANU. BANU je došla zato što je bilo nužno da dođe i pojavila se tamo gdje je bilo nužno da se pojavi, tj. u Novom Pazaru. Vjerujem u pravilo never complain, never explain – nikome se ništa ne tuži, ne žali, ne cvili, ne plači, niti objašnjavaj onom koji to neće razumjeti. Mi se upravo suočavamo s takvom logikom i mentalitetom okruženja da, koliko god im objašnjavamo određene stvari, oni još više to osporavaju. Trebamo prestati objašnjavati bilo kome šta je naša nacija, vjera, kakve su nam namjere, zašto treba BANU, ako je to nama jasno. Stoga, neka se oni određuju prema nama, prema tome što jesmo i što radimo, a ne da ih umoljavamo da se oni kao prilagode ili prihvate. Nama njihovo svjedočanstvo i podrška nisu potrebni.

ZA NAS JE DOBRO ONO ŠTO BEOGRAD OSPORAVA
Dokaz da je dobro ono što radimo je njihov napad. Sve ono što se iz Beograda napada i sve što Beograd osporava treba da radimo, jer oni bolje znaju šta mi trebamo raditi zato nam to i osporavaju. Jedan od naših poslova koji Beograd osporava jeste i BANU.
Bošnjaci kojima još  uvijek nije jasno šta je to dobro za nas, neka samo čitaju i gledaju šta to Beograd osporava. Dosad se pokazalo da ono što je Beograd hvalio i slavio, ono što je Beograd govorio da je dobro – sve je bilo protiv nas. Što je god Beograd osporavao i na šta je upozoravao i govorio nam kao da oni to hoće, a mi govorili da nećemo – to je ono što oni misle da mi trebamo raditi i čude se zašto to ne radimo.

AKADEMIJA JE ELITNA INSTITUCIJA
Spomenuli ste inauguraciju poslije ramazana u Sarajevu. Je li precizirano kada će to biti, hoće li se promovirati akademici i hoće li ih biti još, izuzev 25 osnivača?
Nismo precizirali datum. Bit će odmah poslije ramazana. Način učlanjivanja u Akademiju je propisan Statutom. Ja još nisam sazvao nijedan sastanak Senata. Ako Bog da, uradit ću to čim budu prilike dozvoljavale. Sada smo u nekom periodu pospremanja stvari da bismo sve što je vezano za Akademiju i ono što će je činiti čvrstom stavili na prave noge. Sljedeće što će biti važno za Akademiju je inauguracija u Sarajevu, a u međuvremenu će biti konsultacije članova Senata i osnivača kako ćemo dalje prezentirati i širiti ideje Akademije.
Akademija je elitna institucija. Tu su ljudi koji imaju ostvarena znanstvena, intelektualna, akademska ostvarenja i stoga ona nije populistička organizacija, ali će svakako imati utjecaj i na psihologiju i kulturu Bošnjaka u najširem smislu.
Na Osnivačkoj skupštini je rečeno da će sjedište biti u Sarajevu. Gdje u Sarajevu?
Sjedište BANU će biti u Sarajevu. Sada gledamo da nađemo najprikladniju lokaciju, mjesto, da se registrira… Dakle, sve je to u nekom procesu zbrajanja, registriranja i preciziranja. Najvažnije je da su na Osnivačkoj skupštini usvojeni Platforma i Statut, da su izabrani organi, predsjednik, generalni sekretar, Senat. Sada imamo sve uvjete da radimo i da akademija dobije formu i sadržinu. Ovo su sada tehnička pitanja za koja treba vremena. S druge strane, htjeli smo da činom osnivanja vidimo kako će to biti primljeno kod Bošnjaka. Impresioniran sam što su Bošnjaci, istinski patriote, to prihvatili draga srca. Naravno, važno nam je i da čujemo šta kažu oni Bošnjaci koji još nisu dobro razumjeli šta se želi sa Akademijom – ili su po strani ili su protiv ili su zbunjeni. To je proces koji trebamo preživjeti i doći na neku ravnicu, ustaliti se i jednoga dana će biti normalno da Bošnjaci imaju svoju Akademiju nauka i umjetnosti i da kroz nju vode brigu o svim Bošnjacima, ma gdje bili, i da imamo evidenciju o njihovom naučnom i znanstvenom napredovanju i da imamo fond podataka o svakom Bošnjaku koji se bavi naukom, koji svojim djelovanjem u domovini i svijetu ima značajno mjesto.
FERID MUHIĆ JE SAM ZA SEBE AKADEMIJA
Moja malenkost je imala čast i zadovoljstvo da prisustvuje sjednici Osnivačke skupštine BANU-a, i zaista je bilo oduševljenje sviju prisutnih nakon jednoglasnog izabiranja prof. dr. Ferida Muhića za predsjednika Akademije. Čini se da kod Bošnjaka nisu česti događaji kada podržavaju jednoglasno neki prijedlog. Kako je došlo do toga da prof. dr. Ferid Muhić bude predsjednik?
Prof. dr. Ferid Muhić plijeni ljude oko sebe. On je, kao i mnogi drugi Bošnjaci, čitav život radio nečujno, povučeno i vjerovatno je u neko doba mislio da će to što radi ostati značajno samo za njega i one oko njega, da neće imati priliku da ga njegov narod prepozna. Mnogi intelektualci prije njega su tužno završavali život, poput Safet-bega Bašagića koji je morao prodati svoje knjige da bi preživio, i evo sada češki ambasador pravi izložbe od njegovih knjiga po Bosni. Slične sudbine je bio i Mak Dizdar, jedan od najvećih pjesnika Bošnjaka kojeg su komunisti upotrebljavali i zloupotrebljavali, i na kraju ga ostavili s jednim tužnim završetkom. Nadalje, vi znate da je i Bošnjak Taid Bokić spasio nauku i islamsku teologiju u Turskoj, i Turcima osnovao Ilahijat fakultesi. Njegovi studenti su dolazili u Sarajevo. Oni kažu da nije bilo njega u Turskoj ne bi znali šta je islam. Taid Bokić se nije ženio i ostavio je amanet da se ukopa u Bosni, u Sarajevu. Ukopan je na Barama. Sedmicu dana je trebalo tadašnjim turskim vlastima da od komunističke Jugoslavije dobiju dozvolu da se vrati u Sarajevu. Ko zna o njemu i njegovim vrijednostima? Porazna je činjenica i da jedan od najvećih slikara Evrope Berber Mesad, koji živi i djeluje uglavnom u Zagrebu, ali i čitavoj Evropi, nije mogao sve to ostvariti u Sarajevu. Dva puta je bio kandidat za ANU BiH, i dva puta nije dobio dovoljan broj glasova. Također, jedan od najvećih slikara moderne jeste i Safet Zec koji nije prošao test da bude član ANU BiH. Naravno, to je dobar razlog da se više i ne kandidira, jer ko bi želio takva poniženja doživjeti? Da ne govorimo o hadži Husen-ef. Đozi, koji je zadnje dane života proživio u tjeskobi. Ahmed Smailović je bio veliki intelektualac, ali ni za njega nije bilo razumijevanja. Ko se sjeća svih tih ljudi sad? Da ne govorimo o drugim intelektualcima iz IZ, kao što je Mehmed Handžić. Kako prolazi koja godina, blijedi i uloga Alije Izetbegovića u odnosu na one koji, čak i iz njegove stranke, nisu svjesni i nisu pročitali ono što je pisao kao političko štivo koje bi ovdje trebali poznavati. Znači, Bošnjacima se uvijek nametne ili oni prihvate mediokritete koji iz tog svog mediokritetskog položaja nisu u stanju da podnesu ljude koji više znaju i dalje vide, koji imaju više hrabrosti i sposobnosti da povuku narod ka boljem i prosperitetnijem životu. I onda u tom svom mediokritetstvu, kada se suoče s njihovim nesposobnostima, spremni su da izdaju, da budu podanici nekome trećem i četvrtom, na račun vlastitih vrijednosti.
Uz sve to i ono što proizilazi iz toga, može se razumjeti koliko je važno da je prof. dr. akademik Ferid Muhić prepoznat, da mu se da prilika da ga čuju u Bosni i da se u njemu prepozna neviđena vrijednost intelektualca, Bošnjaka, patriote koji na najbolji način zna artikulirati ono što Bošnjacima sada treba – a to je da ih uči kako da isprave mišljenja o samima sebi, kako da odbace predrasude koje su im nametnuli, posebno beogradska škola, o njihovoj vjeri, kulturi, optužujući ih da su izdali neku pradjedovu vjeru i da su prihvatili islam kao kukavice zato što su htjeli da bude uz jačega. Ferid objašnjava da je bilo suprotno, islam su primali oni koji su imali hrabrost da se suoče s tadašnjim svijetom koji je kroz otomansku imperiju nudio nove perspektive i slobodu.
Vidite, kako se danas na zapadu govori o tome da je opravdano da se intervenira u neke zemlje da bi se donijela sloboda i pravda, demokratija. U 16. stoljeću, otomanska imperija je bila snaga koja je nosila i prenosila nauku, kulturu i slobodu. Prisustvo Osmanlija pet stoljeća na Balkanu ne bi moglo opstati na zulumu, već zato što je davalo perspektivu svim pojedincima i narodima da se artikuliraju i dokažu u onome što jesu i što mogu da urade.
Kada slušam Ferida Muhića, pomislim da je BANU samo zato da joj Ferid Muhić bude predsjednik opravdala svoje osnivanje i postojanje. Sretan sam kao musliman, kao Bošnjak, kao Bosanac, kao Evropljanin, što sam doživio da jedan moj Bošnjak, kao što je prof. dr. akademik Ferid Muhić bude prepoznat od svog narod koji mu je dao ulogu predsjednika Akademije da ono što zna i što ima pretvori u vrijednost svoga naroda. Dakle, to je razlog što kod Feridovog imena nije bilo nikakvih rasprava, nije bilo nikakve debate. Imam neki osjećaj da je prof. dr. akademik Ferid Muhić rođen za Akademiju, a da je opet Akademija čekala sve dok prof. dr. akademik Ferid Muhić ne dođe u ovo doba zrelosti da bude na čelu BANU. Vjerujemo da je sve propisano Božijim proviđenjem, ja vidim i u izboru Ferida Muhića za prvoga predsjednika BANU-a Božije proviđenje. Zato je moja sreća zaista velika.
Ferid Muhić je sam za sebe Akademija. Kao što se u Kur’anu kaže da je Ibrahim, a.s., bio sam ummet, možemo kazati da je Ferid Muhić sam za sebe Akademija, sam za sebe je bošnjački narod. Zbog toga hoću da ponovim da se više nikad ništa neće moći pisati na Balkanu – ni SANU ni HAZU – bez toga da se vidi šta je to napisala BANU.

NOVA ERA BALKANSKIH ODNOSA
Ulazimo u novu eru balkanskih odnosa. Ulazimo u eru odnosa na Zapadnom Balkanu, a posebno ulazimo u eru međunacionalnih odnosa unutar kojih smo uvijek bili podcjenjivani, izbrisani, stavljeni u poziciju neutralnog, neznačajnog, nebitnog. Zato je i bila tolika buka iz Beograda. Ulazimo u prostor u kojem hoćemo da kažemo svima da smo ravnopravni. Štaviše, možemo i pokazati superiornost u multikulturnosti, tolerancije, suživotu, spremnosti za dijalog i nemamo straha od drugoga. Mi se ne bojimo, kao što se oni boje i zatvaraju u nacionalne torove. Mi smo univerzalna zajednica, zahvaljujući islamu, ali postajemo sve više i više svjesni svoje partikularnosti, svoje bošnjačke svijesti, svojeg etničkog, bošnjačkog porijekla, svog nacionalnog ponosa i, ako Bog da, to će kroz Ferida Muhića, akademika i profesora svi morati naučiti i poštovati. Ne moraju voljeti, ali će morati poštovati.

ŠTA SVE PODRZAUMIJEVA PANBOŠNJAČKI POKRET
Iz dosadašnjeg razgovara, razumijem, volio bih da me ispravite ako griješim, da je BANU dio panbošnjačkog projekta. Ako je tako, šta nas još očekuje u budućnosti?
Nećemo vam sve otkrivati, ali je BANU sugurno samo jedan, ključni i važan stub našeg nacionalnog buđenja. Nije slučajno što se BANU osnovala u Novom Pazaru i nije slučajno što će biti inaugurirana u Sarajevu. Naš plan je da to proširimo. Bošnjacima treba i Bošnjačka fundacija i Bošnjački svjetski kongres, treba im Bošnjačka matica, i Bošnjacima treba Univerzitet koji će biti na nivou standarda evropskih univerziteta. Sve to, ako Bog da, u daljnjoj perspektivi, za neke može izgledati utopija, ali za nas koji sanjamo o našoj boljoj budućnosti je to ostvarljivo uz Allahovu pomoć. Ako to ne ostvarimo u ovoj generaciji, u najmanju ruku ćemo posijati sjeme, pa neka oni to u budućnosti rade.

ONO ŠTO JE NEKADA IMAO ZAGREB SADA IMA NOVI PAZAR
Dešavanja u Sandžaku i sve što je proživjela IZ u Srbiji u posljednjih četiri-pet godina, nekako je protkano ovom borbom i onim što ste kazali da se kod nas to malo više osjeća. Koliko ste zadovoljni procesima koje je proživjela IZ u Srbiji u borbi za opstanak i jedinstvo sa svim Bošnjacima svijeta, odnosno Rijasetom IZ BiH?
U bivšoj Jugoslaviji, nama u Sarajevu je Zagreb bio mjesto inspiracije jer je Zagreb imao veći prostor za slobodu. Zagreb je odigrao veliku ulogu kroz izgradnju Zagrebačke džamije i imao značajan doprinos u zbrinjavanju ljudi koji su protjerivani iz Bosne. Ono što je Zagreb nekada bio u promoviranju nekih naših snova koje ne možemo sanjati ovdje u Sarajevu, tako glasno i složno, ti snovi koje smo nekada mogli sanjati u Zagrebu, sad su prešli u Novi Pazar. Ono što je nekada imao Zagreb sada ima Novi Pazar. Za tu ulogu Novog Pazara, o čemu govori i osnivanje BANU, najzaslužniji je naravno sandžački muftija Muamer-ef. Zukorlić. On je jedno veliko otkriće za nas sve, s njim je bošnjački narod dobio ono što mu treba: jednog hrabrog, odlučnog, nesebičnog lidera koji uspijeva istovremeno spojiti bošnjačke suprotnosti, artikulirati ih na prihvatljivi način i onima koji ga ne vole, ali ga moraju poštovati. On je uspio IZ podići na nivo o kojem neki u Sarajevu nisu smjeli ni sanjati, pa ni sad ne smiju. Ako bi i sanjali, slučajno im to došlo na san, sami bi sebe preispitivali da im se nije nešto u psihi poremetilo. Jer nažalost, zbog dresure za samonegaciju, za prihvaćanje podaništva, za prihvaćanje otuđenosti od vlastitog identiteta, za prihvaćanje straha od vlastitog doma. Kada se pojavi neko kao što je muftija Zukorlić, kod nekih ljudi to izaziva veći strah nego kod naših susjeda. Oni su navikli da žive u tom strahu i vremenom im taj strah postaje ugođaj. Ako ih se sada pokuša istjerati, odnosno pokazati im put kako se iz tog straha izlazi, oni imaju strah da izađu iz svog straha, jer nisu sposobni da žive u slobodi.

SRETAN SAM ŠTO SAM DOŽIVIO DA SE POJAVI MUFTIJA MUAMER-EF. ZUKORLIĆ
Muamer Zukorlić je zviždač koji zviždi na opasnost od raznih pojava u vidu pojedinih ljudi, organizacija, politika, političara. Navika da je važnije šta Beograd misli o nama nego mi sami o sebi je još uvijek prisutna kod Bošnjaka, s toga sam jako sretan što sam doživio, kao Bošnjak i musliman, da se pojavi Muamer-ef. Zukorlić sa svom energijom koju ima, sa svom spremnošću koju pokazuje i mudrošću koja je bitna kad se treba pokazati da se u Bošnjaka mogu pomaknuti stvari s mrtve tačke i da se uspavani Bošnjaci mogu probuditi. Na tome još treba mnogo raditi. Nadam se da se neće stati na tome, već da ćemo, ako Bog da, ići dalje u otkrivanju nas samih, u otkrivanju potencijala, u zbližavanju onih koji misle slično za naš napredak i prosperitet. U tom smislu, na vaše pitanje da li sam zadovoljan procesima u IZ u Srbiji, vjerujem da sam odgovorio samim tim što smatram, kao što je i akademik Filipović rekao, da će ova sloboda iz Novog Pazara stići u Sarajevo.
POČAŠĆEN SAM
DA BUDEM U TUTINU
Zbog odlučne podrške IZ, na čelu sa muftijom Zukorlićem, imali ste određene neprijatnosti od strane beogradskog režima. Vaš historijski dolazak u Tutin kada je bilo najteže, postao je jedan od simbola te naše borbe. Kako gledate na to?
Mogu reći da sam počašćen Allahovom odredbom da budem zajedno s muftijom sandžačkim Muamerom-ef. Zukorlićem u Tutinu kada je trebalo biti. Zbog toga sam sretan i zadovoljan i nadam se da će nam to biti upisano u knjigu naših hasenata na Drugom svijetu, a Bošnjacima dobar primjer kako se za slobodu i mjesto pod suncem na ovom Balkanu treba boriti.
Iz ove Vaše bliske, ali malo distancirane, perspektive gledano, da li se nazire kraj paravjerskoj tvorevini koju je formirao srbijanski režim u Sandžaku i Srbiji?
Uoči ramazana, kada želimo prenijeti pozitivne poruke iz Sarajeva, uopće ne bih unosio u priču nešto što je sramota za bošnjački narod, što je izdaja islama, što je beščašće, što predstavlja bruku tih koji su pokušali to da urade da bi postigli, kao što se u Kur’anu kaže, neku malu ovozemaljsku nagradu. Prema tome, ne bih o tome uopće pričao.

NE POSTOJI MUSLIMANSKA NACIJA, POSTOJI SAMO MUSLIMAN PO VJERSKOM OPREDJELJENJU
Bošnaci u Albaniji, Makedoniji, na Kosovu imaju više problema nego mi koji smo se, zahvaljujući svim ovim procesima, donekle oslobodili, to nam pokazuju i rezultati popisa stanovništva u Crnoj Gori. Vi ste donekle, zajedno sa muftijom Zukorlićem, aktivno sudjelovali u kampanji popisa Bošnjaka u Crnoj Gori putem promotivnog spota. Koliko ste zadovoljni učinkom kampanje?
Mislim da sve što u Bošnjaka ne ide dolje, već pokazuje tendenciju uspona, a to se i u ovom slučaj pokazalo – procentualno je više Bošnjaka nego prošli put – dobar je znak da se stvari mijenjaju. Naravno, imamo poteškoća sa onima koji su nagovoreni da su muslimani po naciji. Ne postoji muslimanska nacija, postoji samo musliman po vjerskom opredjeljenju. Nacionalno se moraš opredijeliti za ovu ili onu naciju, ali to je očito još uvijek ideološko pitanje. Mislim da ovo što je ostvareno, ovo jezgro Bošnjaka u Crnoj Gori, dovoljno je da se razvija. Ne treba zaboraviti da je sama činjenica da su Bošnjaci priznati kao kategorija, kao ime, da to stoji u popisu, veliko ostvarenje. Treba ostaviti vremena za deset sljedećih godina da Bošnjaci u Crnoj Gori postanu svjesni svoga nacionalnog indentiteta. Nažalost, imamo u i Sarajevu ljudi koji nisu svjesni bošnjačkog nacionalnog identiteta, a šta onda reći za Bošnjake na Kosovu, u Crnoj Gori, Makedoniji, Albaniji?

BOSNA I SANDŽAK SU ODGOVORNI ZA SVE BOŠNJAKE SVIJETA
Ovdje treba kazati da je Sarajevo odgovorno za Bošnjake cijelog Balkana. Sarajevo je centar svih Bošnjaka. BiH je matična zemlja svih Bošnjaka, ma gdje bili. To je sada možda samo teorijski, ali da bi nešto bilo i praktično, mora se prvo teoretski objasniti, mora prvo biti u glavama ljudi, pa onda i praktično. Stoga je zadatak ove generacije da to Bošnjacima objašnjava i da Sandžak i Sarajevo, odnosno BiH, zajedno snose odgovornost za Bošnjake izvan tog prostora, jer su oni ipak tu najbrojniji i imaju najviše odgovornosti za Bošnjake na Kosovu, u Makedoniji. Kada kažem Sandžak, mislim i na Crnu Goru, to je jedan entitet. O svim tim Bošnjacima moramo poveti računa i omogućiti im da imaju centralu u Sarajevu, gdje će dolaziti po inspiraciju. Nadam se da će Akademija u tom smislu odigrati svoju zamišljenu ulogu.
ALIJA IZETBEGOVIĆ JE NAJVEĆA LIČNOST BOŠNJAKA U XX VIJEKU
U jednom dijelu razgovora ste spomenuli rahmetli Aliju Izetbegovića kao neospornog lidera Bošnjaka. Nekako se stiče dojam da Bošnjaci trenutno nemaju izgrađenog političkog lidera?
Ne bih govorio ništa negativno. Alija je neosporno najveća ličnost Bošnjaka u XX stoljeću. On je ostavio mnogo toga što možemo učiti, naučiti, pročitati. Alija Izetbegović je razmišljao univerzalno i više analizirao šta se događa tamo negdje daleko u muslimanskom svijetu nego u SFRJ, jer se nije smjelo govoriti šta nama treba. Uvijek je lakše ulemi bilo, i onog doba a čini mi se sada, da poziva za svjedoka nekog alima tamo iz Semarkanda nego sa naših prostora, jer smo bili otuđeni, jer je uvijek bilo lakše govoriti o ummetu, nego o svom narodu.

NEMA BOSNE BEZ BOŠNJAKA
Kad god smo govorili o svom narodu, naši susjedi su se uznemiravali – Šta to mi pričamo? Praktično nam je bilo zabranjeno da vodimo računa o sebi. Hvala Bogu da smo shvatili nakon onoga što su nam uradili 1992-1995. da se moramo brinuti sami o sebi. Slično su govorili i Jevrejima u Evropi, da ne mogu živjeti bez Evrope. Nama sada govore da ne možemo živjeti bez njih, da nema Bosne bez Srba, Hrvata… Zapravo, nema Bosne bez Bošnjaka. Oni su izdali Bosnu, to se pokazalo u posljednjoj agresiji na BiH. Naravno, odajem čast onim Srbima i Hrvatima koji su se borili zajedno sa nama za BiH, ali to su pojedinačni slučajevi koje ne možemo uzeti kao mjeru za srpsku ili hrvatsku politiku u odnosu na Bosnu u cjelini.

POSTKARIZMATSKI PERIOD
Ovo je faza koju moramo proći u postkarizmatskom periodu. Veber je jako dobro obradio fenomen postkarizmatskog perioda. Označio je tri tendencije: rutinizacija karizme, desiminacija karizme i perpečuacija ili ovjekovječenje karizme. To se poslije Muhammeda, s.a.v.s., može prepoznati u sunizmu, kao rutinizaciji karizme, zatim perpečuacija karizme je u šiizmu, to znači da Objava, odnosno kontakt s nebom, ne prestaje, i treća je desiminacija karizme, a to su hari-džije, koji su smatrali da halifa može biti bilo ko. Ne mora biti iz plemena Kurejš. Mislim da se slično dogodilo kod nas poslije Alijine karizme. Postoji jedna snažna grupa koja želi rutinizirati Alijinu karizmu, biti stalno prisutna na neki način. Imamo i one koji bi to ovjekovječili i ne mogu prihvatiti nikog drugog do Aliju i njegovog nasljednika, ja bih rekao i njegovog sina. I imamo ove treće koji kažu da karizma nije vezana ni za šta, nego se može širiti na onog ko se pojavi sposoban da preuzme tu ulogu. Naravno, ovo je teoretsko tumačenje, oni koji budu čitali ovaj intervju u Bosni neće razumjeti ništa od ovoga. Ali je činjenica da smo u periodu postkarizmatskog Alijinog perioda i da prolazimo kroz tešku fazu prepoznavanja šta je to zapravo Alijina karizma, šta je to Alijina politička misao. Nismo je dobro proučili, mnogi su je pogrešno preuzeli. Jednostavno, ovdje se radi o interesnoj grupi koja je preuzela ono što je Alija rahmetli postigao, bez jasne vlastite ideje. To je interesna grupa koju ne vodi nikakav idealizam niti ideja koju je Alija imao, već gola ili prosta egzistencijalna potreba da se bude u vlasti i na vlasti i da se kroz to ostvaruje minimalni i lični egzistencijalni uvjet za sebe, porodicu, prijatelje, rođake… Dakle, u fazi smo traženja smisla i ideje, koja bi bila vodilja, i moralnog koda, koji bi određivao standarde političkog ponašanja u Bošnjaka. Zašto nam to nije jasno? Upravo zbog toga što nemamo nacionalnih institucija u kojima bi se neke stvari teoretski obradile, međusobno artikulirale, dogovorile i onda se dala prilika da se pokaže sposobnost sposobnih, a ne samo lojalnost lojalnih. Naravno da je i lojalnost vrlina, ali ne treba izbaciti iz kalkulacije da ljudi imaju lični interes, da su sebični, da i ta sebičnost ima smisla ukoliko joj je motiv da ljudi rade dobro da bi, iz sebičnosti, ostali na mjestu gdje su – jer kad činiš dobro drugome, onda postoji šansa da te taj drugi prepozna i da ti podršku. Može biti motiv i sebičnost, a može se produžiti i da bude za opće dobro. Nadam se da ćemo preživjeti ovu trenutnu krizu i da će se naći ljudi koji će unijeti u bošnjačku političku ideju više idealizma i smisla za jasniju perspektivu panbošnjačkog pokreta.

TURSKA JE KROZ PRIMJER BOSNE UPOZNALA PRAVO LICE EVROPE
Bošnjaci su historijski vezani za Osmanlije. Međutim od 1878, odnosno 1912., nekako se osjećaju prevarenim i ostavljenim i osjećaju da im Turci mnogo duguju i nadaju se u njihovu pomoć. Koliko je savremena Turska Republika svjesna toga?
Treba shvatiti da je Turska prošla kroz vrlo težak period i da se jako mnogo odricala da bi bi se sada u nju prstom pokazivalo da je to jedna od uspješnih demokratija, da je ekonomski uspješna. Naravno, sadašnja struktura vlasti i oni koji vode Tursku imaju mnogo zahvaliti događajima u Bosni. Jer su kroz primjer Bosne vidjeli šta je Evropa i šta je Evropa u stanju da uradi, kao što je slijepo gledala kada se nad nama dogodio genocid. Sve je to pogodilo Tursku. Nama je drago da je Turska snažna, da ima mjesto u NATO-u, da je kandidat za EU, da se otvorila prema Bosni, da pokušava naći puteve za dobre odnose sa svim našim susjedima. To je za nas važno.

TURSKA JOŠ NIJE DOBRO RAZUMJELA POLOŽAJ BOŠNJAKA U POSLJEDNJIH STOTINU GODINA
Mislim da Turska još dobro ne razumije, da nije dobro upoznala i nije se ozbiljno zapitala kako bi se upoznala s našim iskustvom zadnjih 100 godina i da smo mi preskočili mnogo toga i mnoge zadaće i mnoge lekcije u odnosu jednih na druge. Mi očekujemo da Turska razumije sve naše probleme i shvati šta nama treba i shvati da nam je vjerski identitet jako važan i bitan, što za njih nije, jer su oni sve pretvorili u nacionalni identitet, uključujući i vjeru. Nema Turčina nemuslimana. Svaki Turčin je musliman, po etničkom određenju.

NAMA NE TREBA ULOVITI RIBU, NAMA TREBA DATI ŠTAP
DA SAMI LOVIMO
Očekujemo od Turaka da razumiju tu našu potrebu, a oni od nas očekuju da razumijemo da nas vole, da smo im bitni i da, obzirom da su veliki, golemi i jači od nas, trebali bi da slušamo šta oni kažu. Mislim da to trebamo saslušati, ali oni zaboravljaju da smo u međuvremenu ovladali našom vlastitom slobodom, nezavisnošću, da smo sazreli, odrasli i da nam ne treba neko ko će nas voditi za ruku. Nama ne treba davati ribu, mi je možemo sami uhvatiti. Samo nam treba dobra udica i položaj. Nama trebaju sredstva da hvatamo ribu, nama ne treba gotova riba. E, to je ono što još Ankara ne može da razumije. Oni nama hoće da daju gotovu ribu koju su oni uhvatili. Mi to cijenimo, poštujemo i možemo prihvatiti kad smo gladni, ali za našu budućnost nam ne trebaju gotove ribe, već sredstva pomoću kojih ćemo sami hvatati ribe i hraniti se vlastitim radom i pameću. Vjerujem da će se vremenom neke stvari i između nas razjasniti. Ali, snažna Turska je garancija našeg opstanka na Balkanu i zato molim Boga da Turska još više napreduje i što prije bude primljena u EU.

MUSLIMANI TREBAJU SVOJU VESTFALIJU
Dešavanja u arapskom svijetu, revolucije, nemiri očigledno ni za blagoslovljene ramazanske dane neće prestati. Premda ste član Rabite i jako aktivni u arapskom svijetu, možete li nam sumirati sve ono što se događa i kakav će biti rezultat svih ovih nemira?
U svakom kretanju ima neki bereket. Vjerujem da i ovdje ima bereketa. Molim Allaha, dž.š., da ovo ne preraste u svoju suprotnost. Mislim da je u interesu islamskog svijeta da se ovo smiruje i da prestanu ubistva i napetosti koje su jako opasne. Optimista sam i mislim da muslimani trebaju, kao što se to dogodilo na Zapadu, svoju Vestfaliju. U Evropi se do 1648. ratovalo trideset godina na religijskoj osnovi, kada su se dogovorili o principu tolerancije, unutrašnje, religijske, političke i nacionalne. Naravno, poslije toga je bio Prvi pa Drugi svjetski rat. To je sve Evropa preživjela. Nadam se da će i u islamskom svijetu doći do nekog unutrašnjeg dogovora. Ramazan je dobra prilika da ti sukobi prestanu. Nadam da će biti pametnih ljudi da nas bar za ramazan poštede neizvjesnosti ubijanja i krvi – kako u Libiji tako u Jemenu i drugim zemljama – gdje još imamo, nažalost, krvave sukobe koji nas uznemiravaju. Vjerujući u Boga, dž.š., i milost koju donosi Ramazan, nadam se da smo na početku kraja tih sukoba unutar muslimanskog svijeta.

Izvor: SandzakPRESS.net

Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone



Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVI ODGOVOR

No more articles