Vrijeme kada je Zapad želio da islam zaustavi kršćanski ekstremizam

0
6

Zamorna rasprava oko toga da li je islam nasilniji od drugih religija, nažalost, ne jenjava. Nedavna rasprava između Reze Aslana, Bill Mahera i neuroznanstvenika Sam Harrisa – koji su (posljednja dvojica) na Maherovoj emisiji tvrdili kako je islam “majka svih zala” – pokrenula je hiljade blogova i zajedljivih tweetova.

Prošlosedmično pisanje u Washington Postu Fareeda Zakarie priznaje postojanje neugodne razine netolerancije u nekim većinski muslimanskim zemljama, ali je naglasio kako takve društvene anomalije ne mogu biti teret stavljen na pleća cijele religije. “Dakle, strategija reforme islama”, kaže Zakaria i postavlja pitanje Maheru, Harrisu i njihovim pristalicama, “želite reći 1,6 milijardi muslimana, od kojih su mnogi pobožni i revnosni, da je njihova religija zloća i da je trebaju prestati uzimati za ozbiljno”.

Pozadina ovog razgovora je ratno dejstvovanje američkih snaga protiv ekstremnih militanata ISIL-a, kao i stalna prijetnja terorističkih grupa na drugim mjestima, a koji nose obilježja puritanskog oblika islama. Glavni neprijatelj fundamentalizma je Zapad, trenutna avet. No, mnogi će se složiti da to nema velike veze sa islamom.

U svakom slučaju, islam i oni koji ga prakticiraju nisu uvijek bili percipirani kao takva kulturna prijetnja. Samo nekoliko decenija ranije, SAD i njeni saveznici na Zapadu nisu imali nikakvih dvojbi oko poticanja islamističkih militanata u borbama sa Sovjetima u Afganistanu. Gledajte još dalje, bilo je i vrijeme kada su glasovi na Zapadu vidjeli zajednicu islama kao glavnog ideološkog protivnika zajedničkog neprijatelja (komunista).

Vratite se u 1830. utjecajna skupina dužnosnika u Velikoj Britaniji – tada najmoćnijeg carstva na Zapadu, koje se klelo u liberalne vrijednosti i slobodnu trgovinu – sve je više zabrinuto zbog rastuće moći Rusije. Od središnje Azije do Crnog mora, nedavno osvojene oblasti Rusije bacile su sjenu nad britanskim kolonijalnim interesima u Indiji i Bliskom istoku. Potencijalno rusko osvajanje Istanbula, glavnog grada slabašnog Osmanskog carstva, značilo bi da ruska mornarica ima slobodan pristup Sredozemnom moru – gotovo nezamislivom scenariju za Britaniju i druge evropske sile.

Tako su među diplomatama i novinarima počeo širiti ruskofobijski narativ. Bio je to ideološki sukob civilizacija. Uostalom, počevši s Katarinom Velikom krajem 18. stoljeća, Rusi su u svojim religioznim izrazima osmislili vlastita osvajanja: vratiti Istanbul, nekadašnje središte pravoslavnog kršćanstva i, kako je to rekao jedan od njenih omiljenih dvorskih pjesnika, “napredovati kroz križarski rat” na Svetu Zemlju i “pročistiti rijeku Jordan”.

Takvo kršćansko zanesenjaštvo zadobilo je malo simpatija kod ostalih, nepravoslavnih kršćana. Jeruzalem u 19. stoljeću još uvijek je bio mjesto žestokih uličnih borbi među kršćanskim sektama, koje su raspirivale Osmanlije. Rusko pravoslavno prozelitiziranje katolika u Poljskoj ljutilo je evropske katoličke nacije, poput Francuske.

Baron Ponsonby, britanski veleposlanik u Istanbulu tokom 1830-ih, odlučio je da je posao spriječavanja ruske ekspanzija “sveti cilj”. U članku u brošuri “British and Foreign Review”, koji je objavljen u Velikoj Britaniji 1836. godine, vidio je Osmanlije kao “jedini bedem Evrope protiv Moskovljana, civilizacije protiv barbarizma”. Rusija je u nekim slučajevima, predstavljana nazadnim, praznovjernim društvom u kojem se seljaci još uvijek rade kao polurobovi, a monarhi vladaju kao tirani, bez parlamentarne kontrole i liberalnih osjećaja. Osmanlije, koje su krenule vlastitim putem reformi, izgledali su povoljniji u usporedbi sa Rusima.

David Urquhart, poduzetni agent i kolega Barona Ponsonbyja u Istanbulu, postao je jedan od najvažnijih promotora Osmanlija i islamske kulture u britanskim političkim krugovima. Njegovi zapisi o prijetnji Rusije oblikovali su mišljenja mnogih u Velikoj Britaniji u to doba, uključujući i Karla Marxa. Urquhartovo vrijeme provedeno među plemenima sjevernog Kavkaza napravilo je put za decenije romantične evropske idealizacije hrabrih muslimanskih boraca protiv Rusije.

Urquhart se vratio s putovanja u Turskoj i drugih mjesta uvjeren da je osmanski način života bio bolji za njih. “Ako bi London bio [muslimanaki]”, napisao je , “stanovništvo bi se redovito kupalo, imalo bolju i bogatiju večeru, i preferiralo vodu umjesto vina ili rakije, džina ili piva.” Kasnije će pokrenuti velik dio neuspješnih pokreta kako bi kulturu turskih kupatila uveo u prohladnu kišovitu viktorijansku Britaniju.

Usredotočujući se na teritorij pod nadzorom Osmanlija, Urquhart je pohvalio vladavinu carstva nad mnogim kršćanskim zajednicama i drugim sektama – na primjer, zaraćenim Druzima i Maronitima u Levantu ili nadvladavanju grčkih pravoslavaca i Armena.

Gornja historijska lekcija ne znači klevetanje Rusa i hvaljenje Osmanlija, carstva koje je izazvalo mnoge nesreće i pokolje. Sam Urquhart imao je mnogo oponenata i protivnika u Britaniji, osobito onih koji su htjeli da Britanija bude manje otvoreno antagonistična prema Rusiji. (Rusija, Osmansko carstvo, Britanija i Francuska na kraju su se bavili uveliko besmislenim i vrlo krvavim Krimskim ratom 1850-ih).

No, to samo pokazuje kako politika jedne ere oblikuje svoj dijalog sa kulturama i narodima. To je sada manje važno nego prije gotovo dva stoljeća.

Piše: Ishaan Tharoor
Izvor: Washington Post

Sa engleskog preveo: Resul S. Mehmedović


Pogledajte vijest na izvornom sajtu:

Vrijeme kada je Zapad želio da islam zaustavi kršćanski ekstremizam


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.