Vrijeme je za Bosanski jezik

Novi Pazar – Užasnuti smo načinom obesmišljavanja i nipodaštavnja bosanskoga jezika od strane političke grupacije Stranke demokratske akcije koja zloupotrebljava ime i simbole BNV, njihovih lingvističkih diletanta, srpskih nacionalističkih lingvista i  dnevnog lista “Politka”.

Dnevni list „Politika“ u tekstu „Vreme ili vrijeme jezičkih podjela“ od 6. februara 2013. godine donosi niz naučnih neistina i proizvoljnih mišljenja SDA-ovskih lingvističkih diletanata i političara koji su se drznuli da tumače bosanski jezik i srpskih lingvista koji suprotno naučnim činjenicama negiraju postojanje bosanskog jezika i omalovažavaju jednu od najvećih svetinja bošnjačkoga naroda.

U prvom redu zabrinjava nas činjenica da je izvjesna Amela Zejnelović, jedna od trinaestero „licenciranih stručnjaka za bosanski jezik“ predstavljenja kao profesorica i master srpskog i bosanskog jezika sa Državnog univerziteta u Novom Pazaru. Ukoliko pogledate u studijske programe Državnog univerziteta, vidjet ćete da tamo postoji samo studijski program Srpskog jezika i književnosti, da apsolutno nema grupe koja studira bosanski jezik i bošnjačku književnosti; ne samo da nema takve grupe već ne postoji ni adekvatan kadar za izvedbu nastave iz obaveznih predmeta na toj grupi. Dakle, riječ je o prezentiranju neistina i svojevrsnom kriminalu koji je urađen ili od strane same Zejnelović, što je malo vjerovatno, ili od strane Državnog univerziteta ili od lista „Politika, što bi bilo najmanje vjerovatno. Druga po redu opasnost jeste fakat da je grupacija koja zloupotrebljava simbole i ime BNV dodijelila nekakve licence Zejnelovićevoj i još dvanaestero svršenika Studija srpskog jezika i književnosti sa Državnog univerziteta da mogu biti prevodioci bosanskog jezika. Obzirom da takve licence može izdavati samo akreditirana stručna komisija sastavljena od eminentnih bosnista koja niti postoji u okviru ove grupacije niti ista ima kapaciteta da je okupi. Ko je, na koji način i za koje interese mlade profesore srpskog jezika doveo u zabludu da su licencirani prevodioci bosanskog jezika. Na sajtu ove grupacije stoji da je istima licence uručio diplomirani politikolog Esad Džudžević. Ako je on lično odobravao i dodjeljivao licence, onda javnost treba da zna da isti niti ima kvalifikacije niti ima prava da se bavi licenciranje prevodilaca bosanskog jezika, jer s tom strukom ima veze koliko i kovač sa kulinarstvom.

Imajući u vidu ove činjenice, najmanje nas čudi lingvistički diletantizma profesorice srpskog jezika Amele Zejnelović kada govori o bosanskome jeziku i njegovim razlikama u odnosu na srpski, jer jedno je biti izvorni govornik bosanskog jezika a sasvim drugo biti lingvistički stručnjak iz oblasti bosnistike. Svoditi razliku između bosanskog i srpskog jezika samo na gramatički sistem, takozvano dakanje, i sandardnojezičku i akcenatsku normu predstavlja najpovršniji nivo diferencijacije južnoslavenskog jezičkog dijasistema i daje osnovicu nedobronamjernim srpskim filolozima Milošu Kovačeviću i Veljku Brboriću da karikiraju, ismijavaju, omalovažavaju i dovode u pitanje bosanski jezik i nastojanje Bošnjaka u Srbiji da isti implementiraju u obavezni školski sistem u sredinama koje ispunjavaju uvjete za takvu organizaciju nastave. Pored ovih površinskih, razlike između bosanskog i srpskog jezika daleko su vidljivije na dijahronoj, dijalektološkoj, leksikološkoj i sociolingvističkoj ravni iz kojih proizlaze i diferencijacije u standardnojezičkom izričaju. Da ne bismo previše trošili vremena na objašnjavanje tih razlika, svim spomenutima najtoplije preporučujemo knjigu Bosanski, hrvatski i srpski pravopisi: sličnosti i razlike profesorice Hasnije Muratagić-Tune; prvima kako nas više ne bi brukali svojim diletantizmom i neznanjem a drugima kako bi se zastidjeli i ne bi sami sebe omalovažavali pokušavajući obesmišljavati ono što je apriorna naučna istina dokazana na najvećim znanstvenim lingvističkim razinama.

Također, neprihvatljivo je tendenciozno reduciranje bošnjačke književnoumjetničke baštine od strane mladog stručnjaka Zejnelović na samo usmenu i književnost na orijentalnim jezicima. Iako možda o tome nije imala prilike učiti na svom Državnom univerzitetu, ipak kao pretendent na poziciju stručnjaka bosniste mora znati da je bošnjačka književnost najbogatija književnost Balkana koja je usljed nepostojanja u prošlom vremenu zaštitnih mehnizama nepravedno prisvajana od strane susjednih naroda, najčešće srpskog. Obzirom na prirodu ovog teksta, ne možemo elaborirati sve detalje, ali treba napomenuti bar neke osnove činjenice. Spomenimo samo neke od dostignuća bošnjačke književnosti od balada „Hasanaginica“ i „Omer i Merima“ i svjetski poznatog epa „Ženidba Smailagić Meha“ Avda Međedovića iz usmene književnosti, preko cijelog korpusa književnosti na orijentalnim jezicima (kojima su i sandžačkobošnjački autori dali ne mali doprinos: Ahmed Vali, Ahmed Gurbi-baba, Jahja Taslidžali, Ahmet Hatem Bjelopoljak, Davud Ganija i dr.) alhamijado korpusa, te lapidarne izvorno bosansko-sandžačke stećačke poezije („Nek izvine gospođa Evropa, ali ona nema stećke!“ – kliktao je ne tako davno Miroslav Krleža), do svih različitosti savremene bošnjačke i sandžačkobošnjačke književnosti i više stotina ozbiljnih književnih opusa autora koji izvorno pripadaju ovim književnim tradicijama. Otuda je začuđujuć neisguran odgovor Zejnelovićeve na tendenciozno pitanje novinara na kom je jeziku Meša Selimović pisao roman „Derviš i smrt“. Ni u kom slučaju ne može biti da je taj roman pisan na srpskog jeziku, jer je isti nastao prije Selimovićevog dolaska u Beograd, u tišini sarajevskog naselja Višnjik. Uostalom, možda je najpotpuniji odgovor na pitanje nacionalnog određenja Meše Selimovića, dao Alija Isaković: „Ako je istina da je Meša Selimović najveći srpski pisac, kako tvrdi srpska književna elita, onda i najveći srpski roman počinje riječima ‘Bismilahir-rahmanir-rahim/U ime Allaha Milostivog Samilosnog’“.

Srpski lingvista sarajevske lingvističke škole Miloš Kovačević više od dvije decenije bije borbu sa vjetrenjačama, uporno se upinjući da ospori postojanje bosanskog jezika i zato nimalo ne čude njegovi stavovi niti razlog zbog koga je „Politika“ odlučila baš njega uzeti za analitičara ovog problema. Obzirom da Kovačević govori o preimenovanju jezika, podvlačeći neistinu da je bosanski nastao preimenovanjem srpskog jezika, želimo ga podsjetiti na par činjenica. Prije Vuka Karadžića standardni jezik srpskog naroda bio je slavjanoserpski jezik, koga vjerujem danas izuzev jezikoslovaca i i crkvenih duhovnjaka, niko od srpskog naroda ne razumije, jer je se oslanjao na bazu crkvenoslavenskog jezika. U isto vrijeme u Bosni i Sandžaku i pored jakih jezičkih utjecaja orijentalnih jezika (turskog, arapskog i perzijskog) nastavlja se tradicija njegovanja i produbljivanja izvornog narodnog jezika iz perioda srednjevjekovlja i zapisa sa stećaka. Upravo iz tih razloga će Karadžić u dogovoru sa ilircima Ljudevita Gaja uzeti jedno od narječja bosanskog jezika za osnovicu srpsko-hrvatskog iliti hrvatsko-srpskog jezika, i to iz poteza Hercegovine i Sandžaka. Tako da ova Kavačevićeva opaska o preimenovanju jezika jeste istinita, ali, što bi rekao Vuk Karadžić, malo drukčija. Standardni srpski i hrvatski jezik u osnovici su preimenovani bosanski jezik koji još od sedamnaestog vijeka dobija svoje prve rječnike i lingvističke rasprave (Mehmed Hevai Uskufi „Bosansko-turski rječnik Magbuli-arif „iz 1631. godine), a bošnjački književnici iz tog perioda, u maniru epohe, skoro po pravilu ostavljaju tragove u svojim djelima da pišu na bosanskome jeziku. Ove činjenice su Kovačeviću, obzirom da je do rata devedesetih godina bio profesor Filozofskog fakulteta u Sarajevu, dobrano poznate, tako da Vukova opaska o pravilima babe Smiljane više ide na račun srpskog nego bosanskog jezika. Doduše, Kovačević će to posredno i priznati u objašnjenju da ijekavica pripada srpskom jeziku, da ju je Vuk Karadžić u uveo u srpski jezik. Još jedna bitna stvar za koju vjerujem i da je Kovačeviću poznata jeste da je bosanski jezik i bosnistika, kao naučna disciplina, o bosanskom jeziku naučno precizno utemeljena i da posjeduje cjelokupnu naučnu aparaturu (gramatiku, pravopis, rječnike) koji mu daju ravnopravan status  u odnosu na srpski, hrvatski i crnogorski jezik. Zbog toga mu kao uglednom lingvisti ne priliči da vrijeđa i iskazuje nacionalističke stavove daleko ispod znanstvenog diskursa.

Donekle se slažemo sa Brbarićem da je ovdje riječ o politizaciji jezika, ali se ne slažemo s metodologijom njegovog elaboriranja te politizacije. Jezik, osnovna identitetska odrednica jednog naroda, ne može se dovoditi u pitanje. Jer tendencija osporavanja jezika dovodi do osporavanja nacije. Iz tog razloga ovdje jeste riječ o jezičkoj politici, ali na žalost Kovačevića i Brbarića koji se upinju da negiraju bosanski jezik i bošnjačku naciju ne dovodi se u pitanje od strane njegovih izvornih govornika već državnih organa i njihovih instaliranih subjekata koji, zloupotrebljavajući simbole i ime Bošnjačkog nacionalnog vijeća, žele da obesmisle bosanski jezik i obesprave Bošnjake Republike Srbije da uživaju u blagodatima i ljepotama svog maternjeg jezika. Ako već nisu uspjeli u potpunosti uništiti ideju o uvođenju nastave na bosanskom jeziku za pripadnike bošnjačke nacionalnosti, onda treba taj projekt uraditi što nakaradnije kako bi đaci i njihovi roditelji sami odustali od takvog prava. Zato i država u ovom projektu ne uzima za partnera legitimne i legalne predstavnike bošnjačkog naroda već one koji su skoro osam godina u tehničkom mandatu i koji njenom zaslugom i dalje skrnave prostorije, simbole i ime BNV.

Još jedna otrovnica iz niza otrovnih neistina napisanih u ovom tekstu jeste da je imenovanje maternjeg jezika Bošnjaka – bosanski jezik – upitno. Za Bošnjake koji su izvorni govornici i baštinici ovog jezika ono nije i nikada nije bilo upitno. Oni su se uvijek i s ponosom odnosili prema svom bosanskom jeziku i nisu ga se odricali niti njegov naziv dovodili u pitanje. A ko drugi, izuzev izvornih govornika, ima pravo određivati naziv jezika jednom narodu? Ko ima hrabrosti za takvo što? Pa zar bi Srbi pristali da im sada dođu Rusi ili Turci i kažu da se njihov jezik zove ruskim ili turskim. To je nedopustivo. Svaki narod ima pravo da svoj maternji jezik imenuje prema vlastitim osjećajima, i to mu niko ne smije osporavati. Srbi, Hrvati i Crnogorci imaju pravo odreći se svog izvornog bosanskog jezika i imenovati ga drugačije, i mi ćemo im to pravo poštivati. Ali, nemaju pravo nama Bošnjacima određivati kako ćemo nazivati naš maternji jezik. Zašto bismo se mi odricali hiljadugodišnje tradicije i svoj jezik imenovali drugačije od njegovog izvornog naziva kada su ga i naših djedova djedovi i njihovih djedova djedovi nazivali bosanskim!?

Autor: Jahja Fehratović, BNV

(bnv)