Često naš odnos sa Uzvišenim Gospodarom izgrađujemo na principu potreba, što znači da smo tu samo kada osjetimo da nam On, Uzvišeni, treba, dok u trenucima ljudske samoobmane o neovisnosti, često zaboravljamo Uzvišenog Allaha. Tada, nakon par upućenih dova, pitamo se zašto nam Uzvišeni Allah nije uslišao dovu, odbijajući da razlog potražimo u sebi i svome odnosu prema Gospodaru. Naš problem je što očekujemo da nakon jedne dove, ili nakon nekoliko izgovorenih riječi budu riješeni svi naši problemi, bez želje da izgrađujemo dublji odnos povjerenja i oslanjanja na Uzvišenog Allaha.
Ibn Kesir, u tefsiru sure Jusuf, navodi neka predanja u kojima stoji da je Jakub, a.s., pronašao svoga sina Jusufa, a.s., četrdeset godina nakon njegovog nestanka. Zamislite, četrdeset godina Jakub je neumorno dovio Uzvišenom Allahu za povratak svoga sina Jusufa. I ne samo da je dovio, Jakub je imao potpuno povjerenje u svoga Gospodara. Niti jednog trenutka, kroz sve te decenije, Jakub nije ni posumnjao u svoga Gospodara. Čak i kada je izgubio svog drugog sina, Jakub ne gubi povjerenje u svoga Gospodara, već kaže: …i ja se neću jadati, nadam se da će mi ih Allah sve vratiti; uistinu On sve zna i mudar je (Jusuf, 83). Kraj ajeta nam nosi veličanstvenu poruku Jakubovog povjerenja i pouzdanja u Allaha – On sve zna i mudar je. Dakle, čak i ono u čiju mudrost i pozadinu mi nismo u stanju prodrijeti, sa sobom nosi nešto, a jedino je Allah taj koji zna šta je mudrost i šta je suština iskušenja koja su nas zadesila.
Uzvišeni Allah nas, kroz Svoja lijepa imena, podučava da kod sebe izgrađujemo povjerenje u Njega, Uzvišenog. Jedno od Njegovih lijepih imena je el-Vekil. El-Vekil je onaj koji svojim dobročinstvom štiti Svoje robove, štiti sve njihove interese, ne prepušta ih nikada zlu. On ih vodi onome u čemu im je korist. El-Vekil, tj. onaj koji te vodi ispravnim putevima. Vodi te dobru, ukazuje ti na korisno i nikada te ne prepušta zlu. On je taj koji te vodi onome što je dobro i korisno po tebe.
Neki učenjaci su, govoreći o uzdanju u Allaha, o izgradnji povjerenja prema Allahu, govorili da bi čovjek svoje srce trebao iznijeti pred svog Gospodara poput mrtvaca koji leži pred onim ko ga gasuli. On ga okreće onako kako hoće. U takvoj situaciji, čovjek se obraća svome Gospodaru: “Gospodaru moj, ja sam Ti se predao, radi sa mnom ono što Ti želiš i kako Ti smatraš da je najbolje, ja imam potpuno povjerenje da sve ono što me od Tebe zadesi samo je dobro.”
To je onaj odnos kojem čovjek treba težiti, potpuno se pouzdati u Allaha, izgraditi potpuno povjerenje u Uzvišenog, čak i onda kada Mu je grješan, čak i onda kada mu je nepokoran. Nemojmo dozvoliti da meleki obavijeste Gospodara o našem grijehu, obavijestimo Ga mi, iako On, Uzvišeni, zna svaki treptaj našega oka i svaku želju našega srca. Imam Muslim u svome Sahihu bilježi da se “svakog ponedjeljka i četvrtka čovjekova djela uzdižu Allahu”, zato, preduhitrimo ih, ponizno se obratimo Gospodaru i priznajmo naše propuste i naše grijehe, prije nego se uzdignu Njemu. Na taj način gradimo našu direktnu vezu sa Gospodarom, izgrađujmo povjerenje u Njega. Tome nas i temelj naše vjere, namaz, es-salat uči. Es-Salat je izvedenica od arapske riječi silletun, što znači kontinuirana, trajna, neprekinuta veza. I, upravo je veza, utemeljena na povjerenju, na pouzdanju između roba i Gospodara cilj naše vjere. Tek tada ćemo osjetiti istinsku slast vjere, istinsku slast i ljepotu naše dove, u kojoj, podignutih ruku, se obraćamo našem Gospodaru, svjesni Njegove moći i naše nemoći, Njegove neovisnosti i naše ovisnosti i siromaštva, Njegove veličine a naše ništavosti, svjesni Njegove snage i naše slabosti, Njegove milosti i naših grijeha, svjesni da on poznaje svaki treptaj našeg srca, svaku našu misao, svaku našu želju, ali, također, svjesni da nam On daje uvijek ono što je najbolje za nas, makar nama to tako, u tom trenutku, i ne djelovalo.
Izvor: IslamBosna.ba
Pogledajte vijest na izvornom sajtu:
