Višegradska živa lomača podsjeća i opominje

0
23

BiH – U stravičnom zločinu koji se desio 27. juna 1992. srpske snage su u kući Mehe Aljića, u višegradskom naselju Bikavac, zarobile a potom zapalile 70 djece, žena i staraca.

Meho Aljić i  njegova supruga Derviša su iz Austrije, gdje trenutno žive, došli u rodni Višegrad kako bi prisustvovali obilježavanju 20. godišnjice bošnjačkih stratišta u višegradskoj Pionirskoj ulici i u njihovoj kući na Bikavcu. Ekipa agencija Anadolija je, zajedno sa porodicom Aljić, obišla ostatke kuće Aljića, u kojoj su prije 20 godina, jedinice Vojske Republike Srpske, uz pomoć vojnih snaga iz Srbije, počinile masakr kojeg je Haški tribunal okarakterisao jednim od najstrašnijih zločina u bosanskom ratu.

Rodbine, prijatelja i komšija Aljića više nema u Višegradu. Nema ni kuće strave. Ostali bol i tuga.

„U kući je izgorjelo sedamdeset žena, djece i ljudi. Kompletna porodica moje supruge, otac, mati, nena, tetke, dajinica, izgorjeli su ovdje“, kazao je Meho, dodajući da kosti spaljenih Bošnjaka nikada nisu pronađene, niti su pronađeni dijelovi kuće koji su zajedno sa kostima žrtava odvezeni na nepoznatu lokaciju.

Napominjući da su istražioci ovog zločina pronašli neke ostatke odjeće u kući, Derviša je rekla novinaru Anadolije da ne zna šta su njeni najbliži nosili na sebi tog kobnog 27. Juna 1992.

Meho nam je pokazao mjesto na kojem su se nalazila garažna vrata kroz koja se uspjela izvući i spasiti jedina preživjela, Zehra Turjačanin, koja je svjedočila o ovom stravičnom zločinu i pred Međunarodnim tribunalom u Hagu.
„Ona ne zna imena svih ljudi koji su izgorjeli, pošto nije lično poznavala svu raju iz okoline Župe kod Višegrada“, rekao je Meho.

Zehra trenutno živi van BiH i nema hrabrosti da se vrati. Spaljeno lice i paralizirane ruke svjedoče o užasu  koji je preživjela.

Zaštićeni svjedok VG-035 i komšinica Mehe Aljića je na suđenju zločincima iz Višegrada svjedočila da je stravičan prizor požara Mehine kuće, zajedno sa svojom svekrvom, gledala kroz prozor i da im je na vrata došla Zehra, jedina preživjela. Nakon što su od nje saznali šta se zapravo desilo, svjedok VG-035 je pobjegla iz kuće. Ona je u iskazu kazala da se tad osjetio „užasan smrad izgorjelih tijela i kose“.

Mehina supruga Derviša nam je potvrdila da je Zehra poznavala njenu porodicu i da joj je potvrdila da su njeni otac, majka i ostali članovi porodice, bili u kući.
Na mjestu izgorjele kuće Aljića danas se nalazi gomila smeća, koje Meho nije čistio jer se još uvijek vode istrage o ovom slučaju.

„Srbi su zapalili moju kuću, a potom i počistili sve što nije izgorjelo, uključujući i kosti spaljenih ljudi. Ja nisam, niti ću raditi išta na samom objektu, jer se još vode istrage o ovoj tragediji, ali sam došao i sa suprugom pokosio travu i pripremio baštu za obilježavanje 20. godišnjice od lomače“, rekao je Meho Aljić.

Predsjednica udruženja “Žena žrtva rata“ Bakira Hasečić potvrdila je da će sutra, 27. juna u 12 sati biti obilježeno 20 godina od zločina na ovom bošnjačkom stratištu koje, kako je rekla, predstavlja „crnu mrlju u historiji cijelog čovječanstva“.

„Program obilježavanja će biti identičan onom od 14. juna koji smo priredili u Pionirskoj ulici, jer se u oba slučaja radi o lomačama na kojima su spaljeni Bošnjaci u okviru projekta etničkog čišćenja Višegrada, s tim da je specifičnost lomače na Bikavcu ta što je bila uoči velikog srpskog praznika Vidovdana“.

Nakon polaganja cvijeća i prigodnih obraćanja u bašti kuće Aljića na Bikavcu, bit će proučen jasin i dova za duše bosanskih šehida u višegradskoj Carevoj džamiji.
Međunarodni tribunal za ratne zločine i Sud BiH do sada su za zločine u Višegradu krivim proglasili osam pripadnika vojnih, paravojnih i policijskih snaga Republike Srpske. Milan Lukić osuđen je na doživotnu robiju, Sredoje Lukić na 30 godina zatvora, Momir Savić na 18, Mitar Vasiljević 15, Boban Šimšić i Novo Rajak na 14 godina, Željko Lelelk na 13, a Nenad Tanasković na 12 (presuda mu je u žalbenom postupku smanjena na osam godina). Osuđene zločince Milana i Sredoja Lukića, te Mitra Vasiljevića, Haški tribunal teretio je za “istrebljenje velikog broja civila, uključujući žene, djece i starce”. U tekstu presude je, između ostalog, napisano: „U dugoj, žalosnoj i nesretnoj povijesti čovjekove nečovječnosti prema drugome čovjeku, požari u Pionirskoj ulici i Bikavcu moraju se rangirati visoko…  Sudska komora je utvrdila da je postojala jedinstvena okrutnost u brisanju svih tragova individualnih žrtava koja mora povećati težinu pripisanu tim zločinima“.

Mnogi pripadnici vojske i policije Republike Srpske, kao i paravojnih formacija, koji su počinili zločine u Višegradu, i danas žive na slobodi. Kosti ubijenih višegradskih Bošnjaka još čekaju da budu pronađene, ekshumirane i dostojanstveno ukopane.

Izvor: ANADOLU


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.