Vjerovali ili ne, 98% ilustracija u Zavodovoj Čitanci za 7. razred, iz koje uče i naša djeca, jesu ikone, sveci, freske i slike raznih crkvenih velikodostojnika, pri čemu su ostalih 2% sličice žive i nežive prirode
Kada prođem Starom ćuprijom na Drini, testirala sam sebe, zanimljivo, rijetko se sjetim Mehmed-paše Sokolovića, vakifa, koji je podigao ovaj most, rijetko mu proučim Fatihu. Prosto mi ne padne na pamet… Ali se uvijek sjetim Stoje i Stojana, izmišljenih likova romana „Na Drini ćuprija“, koji su, tobože, uzidani u ovaj most, pa im je majka dolazila i, ne znam kako, dojila… I tamo nekog, također izmišljenog lika i događaja, koga muslimani nabijaju na kolac… Te jezive slike su prva asocijacija na ovaj most, vakuf. Da, to je kompleks „turske krivice“ s kojim smo porasli i kojim smo obrazovnim sistemom indoktrinirani i osakaćeni decenijama unazad, pa i danas. Ineresantan mi je bio podatak do kojeg sam nedavno došla, a koji kaže da je Ivo Andrić ovaj motiv nabijanja na kolac nekog radnika na mostu, preuzeo iz stvarnosti, tačnije iz nekih bosanskih novina koje su objavile vijest da su Srbi nekog Bošnjaka tako ubili.
Porasli s kompleksom „turske krivice“
I, haj sad… Skoro smo u sklopu određenog predmeta na Fakultetu imali razgovor sa profesorima i nastavnicima srednjih i osnovnih škola o udžbenicima za srpski jezik po kojima izvode nastavu. Slučajno mi je došla u ruke Čitanka za 7. razred osnovne škole. Radi ibreta, sigurno je imate u torbi vašeg djeteta, pa je malo proanalizirajte. Ja sam listala, listala i zaključila da su 98% ilustracija, kojima je Zavod kao izdavač opremio ovaj udžbenik, bile ikone, freske, slike raznih svetaca i crkvenih velikodostojnika… Bilo je nekih desetak velikih fotografija kao uvod u novu cjelinu ili poglavlje, i onih srednjih i manjih pored nekih tekstova. Postavila sam pitanje profesorima šta misle o tim ilustracijama, da li im je tu mjesto, da li su primjerene… Oni su samo iskolačili oči na mene s pitanjem kako smijem to da pominjem u prisustvu svog profesora sa Univerziteta koji nije musliman. Jedna nastavnica je rekla da je to u redu ove godine i da je prije bilo mnogo više takvih ilustracija. Znači 100%. Ostali su šutjeli i borili se sa već uhodanom borbom kompleksa turske krivice. Naravno, prof. dr. Došlić se apsolutno složio sa mnom i podržao me, ali očigledno ne i moji dojučerašnji nastavnici koji su bili zatečeni mojim pitanjem.
Prezir prema muslimanima u školskoj lektiri
Odakle da počnemo? Možda baš od Ive Andrića i njegove „Ćuprije“ u kojoj iznosi stravične krvave slike ubijanja Srba od strane muslimana, uzidavanja djece u tu famoznu Ćupriju, nabijanja na kolac… Pa njegove „Proklete avlije“ u kojoj cijelo Osmansko carstvo opisuje kao prokletu avliju, iako je ta avlija njegovom i brojnim drugim narodima donijela civilizaciju, higijenu, obrazovanje, obogatila rječnik brojnim turcizmima za koje nema zamjene. Ili od „Gorskog vijenca“ u kome „hodža riče sa munare…“, a koji je obavezna lektira i koje se nastavnici tako striktno drže da je što bolje predoče djeci, te je predaju – kako kaže jedna moja koleginica – od 11. novembra do 11. decembra, ne bi li je djeca što bolje utuvila i pojedine stihove naučila napamet. A mora li se to tako? Kažu mora, jer ih zakon obavezuje Planom i programom. Pa i nas isto obavezuje, a mnogo obrazovaniji od tih naših prosječnih nastavnika, prof. dr. Milinković na Fakultetu nam je za „Gorski vijenac“ rekao ovako: „Kolege, ja zaista ne znam kako da ovo djelo predajem u ovoj sredini. Uzmite i sami ga pročitajte i izvucite neke univerzalne poruke.“ Pritom, nikoga na ispitu nije pitao o ovom djelu. Valjda je pretpostavio da su nam to nastavnici u osnovnoj i srednjoj već dovoljno dobro utuvili u glavu. To pod jedan, a pod dva: pitam se da li je ta literatura sa takvim nasilničkim motivima uopšte primjerena uzrastu kome je namijenjena? Ne razumijem zašto da se djeca strave takvim prizorima koji su, plus, izmišljeni?!
Po onom što sam iz riječi mojih profesora shvatila, a za kojima je dugogodišnje iskustvo ne samo kao profesora, već i kao prosvjetnih inspektora, nastavnici naše sredine uvijek imaju pravo ne odstupiti od Programa, već tim djelima, ma kakvi ih nobelovci pisali, posvetiti manje pažnje, objasniti i predstaviti djeci razliku između umjetničke i historijske istine koja se uzima zdravo za gotovo i jednostavno im pomoći da te nimalo ukusne stvari „sažvaću“ i nastave dalje. Ne vjerujem da će ni oni, a ni svijet propasti ako ne pročitaju sve o Stojanu i Stoji „uzidanim“ u Ćupriju na Drini, ukradenom motivu nabijanja na kolac i hodži koji „riče“ sa munare… No, valja se nadati boljem vaktu, novim generacijama oslobođenim od indoktrinacija koje će, a i vrijeme je, nadam se sastaviti novi Plan i program sa kombinacijama srpske, bošnjačke i drugih književnosti…
Autor: Sanela Misirlić
