“U tuđini jezik ti postaje jedina domovina”

Refik Ličina rođen je 1956. godine (Radmanci, Crna Gora). Do 1992. živio je i radio kao bibliotekar u Novom Pazaru, a od 1994. živi u Lundu, Švedska. Piše poeziju i prozu. Objavio, između ostalog knjige poezije: Poznavanje prirode, 1970, Pčele 1983, Ex Solio, 2001, Prigodne prisile (izbor iz poezije) 2009, Knjigovezačka ulica, 2009. Objavio je i dvije knjige kratke proze – Staklenici, 2004, i Dani u Valhali, 2008, kao i knjigu za djecu Priče iz daljine, 2003.

Na švedskom mu je 2009. godine objavljen izbor poezije pod naslovom Predikan för Eyrudike (Pridika za Euridiku) a upravo mu izlazi iz štampe izbor novela När nyponorosor mognar (Kad šipurci dozrijevaju).

Bavi se prevođenjem sa švedskog, uglavnom poezije. Objavljene su mu dvije knjige prevoda: Prisluškivanja, izbor pjesama Bengta Emila Johnsona, 2010 (nagrada za najbolje prijevod na Međunarodnom sajmu učila i knjiga u Sarajevu, 2011.) i Izabrane pjesme Tomasa Transtremera, 2012. U pripremi su Antologija moderne švedske poezije, OKF, Cetinje i Izabrane pjesme Magnusa Wiliam-Olssona, Meandar, Zagreb. Crnogorsko izdanje knjige “Strah od behara” bilo je povod za ovaj razgovor.

Gospodine Ličina, predlažem da krenemo od posljednje vaše knjige “Strah od behara”, objavljne u izdanju Centra za kulturu Bihor, a kao suizdavač knjigu potpisuje OKF sa Cetinja. To je zbrika koju čini devetanest proza. Zašto strah od behara, ako znamo da je cvjetanje, behar, osjećaj sreće, ushićenja… nečeg lijepog?

– Naslov je proizišao iz jedne od priča u knjizi, a ona govori o voćkama koje ostaju iza onih koji napuštaju, pod prisilom uglavnom, svoja imanja i domove. One, te ostavljene voćke, ne behraju nikad, osim – tako veli priča – onda kad žele najaviti povratak svog vlasnika. Na beharu u naslovu insistirao je pjesnik Ahmed Burić, jedan od recenzenata rukopisa, na čemu sam mu veoma zahvalan. Razumije se da behar izaziva ushit, sreću ako nisi izbjeglica i ako ga ne viđaš samo u snovima ili, što je još teže, u sjećanju. Knjiga je, dodao bih, puna tih starinskih, prekrasnih voćaka koje pretjerano volim i koje se rijede i utiru, tako da nagonim sebe da bar one, uz koje sam odrastao, u svojim tekstovima prekalemim i zapatim.

Vaše priče su smještene na prostoru Novog Pazara, u širem prstornom smislu Bihora. Ova knjiga je najbolji znak da takozvane male teme i mala mjesta mogu da izrode veliku literaturu. Tu nije bitno mjesto, i nijesu bitne teme, koliko onaj koji ih prepoznaje i artikuliše u literatutru, pisac. Još jedan dokaz da se u malim mjestima i ponekad banalnim temama može stvoriti velika literatura. Vi ste u tome uspjeli.

– Naravno da veličina mjesta nema nikakvog značaja za literaturu, inače bi se, na primjer, Andrej Platonov loše proveo sa svojim Čevengurom, ili G.G. Markes sa Macondom. Mislim da ta stvar sa lokalnim koloritom, historijom, tradicijom, tematikom, stoji kao stvar sa nevjestačkom kitnjastom odjećom. Pomaže piscu da se osjeća sigurnije, ali ga ne čini ni ljepšim ni boljim. Literatura se, ma gdje pisana, još uvijek dijeli na dobru i lošu. A da bi bila dobra traži se dobro poznavanje zanata, posebice lektire i jezika.

Ali kad smo kod Novog Pazara (koji se tokom zadnjih decenija pretvorio u geto, sretni geto, dodadao bih ne bez bijesa i očaja – jer ne mogu sebi utjerati u glavu podatak da grad ima 120 000 stanovnika, da je, vele, prvi u Evropi po broju mladih ljudi i da nema ni jedne rock-grupe, ni jednoga zapaljivog mjesta, tribine ili kluba, a gdje „omladina nije bijesna – diktatura nije tijesna“), naveo bih ga kao jeziv primjer onoga što se dešava s jednim gradom kad se nađe izvan važnih zemaljskih puteva. Dok je kroz njega prolazio carigradski drum i vezivao ga s jedne strane za Istanbul i orijent a sa druge strane za Dubovnik i latinluk, Novi je Pazar imao status šehera, imao je živahnu nauku, obrazovanje i kulturu, koja se stvarala na više jezika i primala podsticaje sa svih strana. Danas nema ni nauke ni puteva. Danas ima dvije-tri lokalne televizije, dva privatna fakulteta, dvojicu muftija i veoma brojnu grupu lokalnih pisaca koji brinu nad čistoćom domaćih duhovnih vrijednosti i koji se nisu, kao ja i neki drugi, zarazili „svjetskim mahnitlukom“.

Surova je realnost, kojom se bave vaše priče… Čitaocu, meni konkretno, to liči na nadstvarno, na fikciju… Šta je tu šta? Koliko je vaša stvarnost, ona sa kojom ste se suočavali u životu, pomogla da od nje napravite fikciju, literaturu?

– Za pisca je najbitnije vlastito iskustvo, i ono životno a i ono čitalačko. Ja sam se još od samih početaka pisanja, prislonio uz onu tvrdnju T. S. Eliota, koja veli kako pisac sam stvara svoju tradiciju i kako se oko toga, ako drži do sebe i svoga umijeća, mora poprilično pomučiti. Pa dakle, ako čovjek ima namjeru da se bavi jednim zbiljskim mjestom koje je Ćamil Sijarić sjajno opisao ili podseća na Platonovljeve ili Šulcove „varošice i krajeve“ onda mora dobro izučiti njihovu tehniku. Mora pritegnuti jezik da mu ne ševrda i zalazi u prečice i u ćorsokake.

Strah od behara nije nastala u jednom dahu niti je plod brzog plana i brze izgradnje. U njoj su skupljene priče koje sam godinama sklanjao u stranu i koje su ostajale izvan proze koje sam do sad objavio (Staklenici, Priče iz daljine, Dani u Valhali). I koje su, ipak, imale zajednički temelj – govorile su o Novom Pazaru i pisane su jezikom koji mi se, u ovim zrelim godinama, povratio iz djetinjstva. Taj jezik sam učio ponajviše od bijača (baba). Ona sa majčine strane, prva me je uvela u književnost pričajući hićaje i bajke, a ona je znala svakojake bajke, bila je porijeklom iz Kladuše, dok se ova druga bavila vračarenjem i liječenjem biljem svake žive boljke, pa je njena leksika bila puna flore i do skora sam pamtio imena biljaka koje su se mogle naći u ondašnjim sandžačkim livadama i baščama. Sa tri godine stigao sam u N. Pazar, sa šest sam živio u mahali Potok, koja je bila na zlu glasu i gajila krvometne momke, živio sam uz jevrejsko groblje, pa onda, u mahali Bukreš, uz muslimansko groblje, pa sa jedanaest godina, svakog dana, po dva puta prolazio pored srpskog groblja, tako da sam pored živih, vrlo rano i svijet mtvih upoznao. I tako sam, da skatimo priču, išao iz mjesta u mjesto i nigdje me nisu pribrajali u domaće te sam se, tako, na beskućništvo pomirio i svikao. Brojne događaje, brojna mjesta, dakle, u tim pričama, uglavnom sam doživio i vidio, ali ono što je sa književne strane kod njih vrijedno zasluga je jezika. Grdno smo se, tamo, jezik i ja, pregonili i mijesili.

Bihor je čudna zemlja. Ljetos sam se, po prvi put, suočio s tim vanredno mitskim predjelima. I nakon toga mi je bilo jasna, prije svega vaša, a i literatura ostalih vaših zemljaka, koja je rođena u tim predjelima. Na dvadesetak kilometatra razadljine rođeni su Ćamil Sijarić, Miodrag Bulatović, vi, ali i Safet Sijarić i Faiz Softić, Fehim Kajević…Da li pisce rađa podneblje ili vrijeme?

– Mogao bih reći da sam je i ja ljetos malo bolje vidio. Ja sam rođen u Bihoru, u selu Radmanci, ali sam imao dvije godine kad su se moji digli odatle i preselili u Novi Pazar. Tako da ne pamtim ni jednu sliku iz rodnoga mjesta niti sam ga, sve do ljetos, očima vidio. Tako da mi nije bilo lako kad sam se obreo na tom mjestu i kad mi je moj dragi domaćin i vodič, Mirsad Rastoder, pokazivao uokolo, tražeći „kuću“ koja je, nekad, mogla nama pripadati. Međutim, Godijevo, rodno selo moje majke, pamtim malo bolje – čuvam nekoliko slika jedne kuće pokrivene slamom, sa čeonim drvenim vrstima, pamtim nekoliko voćki u avliji, drvenu česmu sa mahovnim žlijebom kroz koji grgolji mlaz srebrni, neko mrkozeleno i klempavo bilje uz vratnicu, itd. Pamtim takođe i odaju u kojoj mi je bijača svake večeri bajke kazivala. Tamo sam, kao trogodišnje, četvorogodišnje dijete, proveo s majkom jednu godinu dok mi je otac bio na odsluženju vojnog roda.

Ali, Bihor pamtim u jeziku. Osnovna leksika mog jezika potiče odatle. Do skora je nisam bio svjestan, tinjala je negdje u podsvijesti, ali kad sam već bio gotov s ovim rukopisom, predloženo mi je i sa crnogorske i bosanske strane (knjiga će izaći i u sarajevskom buybooku) da priložim rječnik manje poznatih riječi i izraza i ja sam se našao u čudu. Pa ako na tim prostorima ne razumiju moj jezik, onda ja ne znam gdje će ga razumjeti. Iščitavajući ponovo tekstove otkrio sam masu izraza i pojmova čije značenje, izvan teksta, nisam umio objasniti. Uvijek sam ih se klonio. Takve riječi, posebice arhaizmi ili lokalizmi, znaju biti opasni ako ne leže na pravome mjestu, ako, dakle, nisu neophodni, već su tu, u tekstu, da bi podrctali piščevu nacionalnu, vjersku ili kakvu drugu, u književnom smislu, irelevantnu činjenicu.

Prostori Bihora imaju svoj genius loci. Lorens Darel je posebno naglašavao upravo taj duh. Gore navedeni pisci, i vi sa njima i uz njih, prepoznali ste taj duh, duh podneblja, i svaki ga na svoj, osoben i različit, a u dubini prepoznatljiv i jedinstven način, artikulišete. Ja bih to nazvao duh bihorske zemlje.

– Ne znam da li bih taj duh bihorske zemlje u potpunosti bio primjenljiv na mene. Moja proza, osim ove zadnje knjige, nije geografski određena. Ako čitaocu dopadnu do ruku Staklenici, moja prva prozna knjiga, i sam će se u to uvjeriti. Što se tiče Straha od Behara, i on je malko izmaknut odatle. To su uglavnom urbane „čaršijske“ priče, tu skoro da i nema bihorskih pejzaša i bihorskih žitelja, već prigradskih ledina, zbijenih mahala, tijesnih sokačića, dućana, bašči, zanatlija, džambasa, dokonaša i drugoga sitnog gradskog svijeta. Doduše, sve su to nesigurne ekgzistencije, niko ne stoji na čvrstome tlu. I skoro svi su došljaci sa Bihora. To bi mogla biti djeca i unuci onog Zemka iz Sijarićevih Bihoraca koji je bio krenuo za Tursku, pa se povratio. I sad su mu, u mojim pričama, nasljednici sišli do Novog Pazara i odatle, mnogi, prsli preko bijelog svijeta.

Vi ste te predjele napustili 1994. godine, živite gotovo dvije decenije van njih. Otišli ste u jednom smutnom vremenu, koje se reflektuje kroz vaše proze. Kako je živjeti van domovine, van jezika, bez kojeg je pisac nezamisliv. Čini mi se, taj strah pred gubljenjem domovine i jezika, čini vaše proze sugestivnijim. Čitajući vašu knjigu Strah od behara, imao sam utisak, da ste ih pisali, kao da pišete zavjet. Ta mi knjiga liči na knjigu zavjetnu.

– Novi Pazar sam napustio krajem 1991. godine. Osjećao sam, zbog svih onih nacionalističkih hušakačkih grozota, neizmjerni stid. Radio sam u gradskoj biblioteci, i jednoga dana, posmatajući sa prozora biblioteke gradski trg nešto je prslo u meni, otišao sam do kuće na pauzi za ručak, uzeo pasoš i sjeo u prvi autobus koji je iz N. Pazara vodio u svijet.

Živjeti bez domovine muka je golema. Ne bih volio naklapati o toj muci, zaludu je. To se može doživjeti, ali se ne da opisati. Mogu reći samo ovo: u tuđini, jezik ti postaje jedina domovina. Jezik koji si sa sobom donio. Ja dvadesetak godina živim u Švedskoj i kada se sada vratim dolje i kad čujem kako se govori u Sarajevu, Beogradu, Novom Pazaru, Petnjici, itd., nije mi se teško dosjetiti da sam i tu stranac i da niko više ne govori jezikom kojim ja govorim. Jezik se, kao i sve drugo, strašno promijenio. Isprva sam zbog toga patio, a onda sam tu nesreću naopako prevrnuo: ako jezik kojim ja govorim ne govori više niko, onda ću ga ja nazvati maternjim i radiću sa njim šta ja hoću. On je svo moje bogatstvo, i materijalno i duhovno, on je moja Itaka, druge nemam.

Postajete švedski pjesnik; objavljuju vas u tamošnjim časopisima, jedan izbor vaše poezije je već objavljen, drugi samo što nije. Kakvo je osjećanje živjeti između dva jezika. Brodski je podjednako dobro pisao na engleskom i na ruskom, ali je svoju dušu, duboku i tananu poetsku misao, mogao iskazati samo na svom jeziku. Kako je to god vas?

– Postajem samo pjesnik-stranac, čije pjesme u prijevodu, sve blagonaklonije objavljuju švedski časopisi. Objavljen mi je 2009. godine jedan izbor poezije, a upravo izlazi iz štampe knjiga proze u kojoj se nalazi i par priča koje se u Strahu mogu pročitati. Ne pišem na švedskom poeziju niti prozu, mogu, ako se baš mora, napisati neki lakši tekst ili ponešto s maternjeg prevesti. Živjeti između ili sa dva jezika sa jedne je strane dobro – dobiješ na poklon još jednu književnost, biraš iz nje ono što ti paše, provjeriš, takođe, svoju „veličinu“, pjesme koje su na tvome jeziku bile „skoro genijalne“ u drugom jeziku ispadnu nikakve, s druge strane maternji jezik biva suhoparan, gubi boju, muziku, svježinu i da bi ga sačuvao moraš cijelo biće u to uložiti. Osim toga, ti su jezici u stalnome sukobu i da bi ih nekako smirio, ja sam se morao zabaviti prevođenjem. Prevodim, uglavnom, poeziju.

Između poezije ste i proze, šta preteže, čemu dajete prednost. Ili su to podjednako važna i ista dva literarna izraza, kojim se koristite podjednako, kako bi iskazali svoje teme i svojeporuke, koje svaki pisac transformiše kroz svoju literaturu.

– Više volim kratke forme, a najviše poeziju. Volim takođe kratku prozu i mislim da formu često određuje ono što želi biti iskazano.

 Prevodili ste neke pisce sa naših prostora na švedski jezik. Imate u planu da sačinite i jednu panoramu crnogorske poezije.

– Do skora sam prevodio samo sa švedskog na maternji. Preveo sam cjelokupnu poeziju Tomasa Transtremera, zatim izbor pjesasma Larsa Gustafssona i Bengta Emila Jonsona. U pripremi je antologija moderne švedske poezije i izbor pjesama Magnusa Wiliam-Olsona, itd. Krajem prošle godine, usljed nužde, počeo sam prevoditi sa maternjeg na švedski. To je bilo, priznajem, stravično iskusto. Kao kad se zavezanih očiju hoda kroz tunel. Bilo kako bilo, preveo sam nekoliko mladjih bosanskih pjesnika, a namjeran sam, ako bude zdravlja i umijeća, da sačinim i prevedem nekoliko autora iz zemlje u kojoj sam rođen.

razgovarao: Miraš Martinović

*Objavljeno u podogoričkim dnevnim novnama Vijesti 19.10.2013 

preuzeto sa: www.vijesti.me

sandzackaknjizevnost.com