Naslovnica Sjeverni Sandžak Novi Pazar U Srbiji novi zakon: Ko ne dokaže da je legalno stekao imovinu,...

U Srbiji novi zakon: Ko ne dokaže da je legalno stekao imovinu, plaća porez od 75 odsto

2
40

 Depositphotos

Dugo čekani Zakon o poreklu imovine konačno će izaći na sunce, posle dvodecenijskih obećanja svih vlada od 5. oktobra 2000. naovamo. Kako “Novosti” saznaju, ovaj akt čiji je nacrt gotov trebalo bi da bude usvojen u Narodnoj skupštini u drugoj polovini decembra.

Gotovo da nema stranke u Srbiji koja se godinama, makar deklarativno, nije zalagala za donošenje pomenutog akta, ali je porazan podatak da je Ministarstvo pravde za sedam meseci, od kada traje javna rasprava, dobilo svega pet sugestija?! Ovo naročito ide na dušu opozicionim partijama, koje su se prilježno obrušavale na neka od predloženih rešenja, ali od marta nisu našle za shodno da sve te svoje primedbe sistematizuju i pokušaju da ih ugrade u konačan tekst. Za to će imati priliku još koji mesec, jer će javna rasprava biti produžena.

Ovo minimalno interesovanje za tekst koji predviđa uvođenje poreske stope od 75 procenata za “ekstraprofitere” koji nemaju dokaz o sticanju dobara – čudi, s obzirom na to da je tema broj jedan svake izborne kampanje bila upravo provera imovinskih karata.

– Naše ministarstvo je primilo svega pet komentara o zakonskom tekstu, čije su usvajanje, makar u javnosti, mnogi pojedinci, ali i predstavnici raznih institucija, smatrali od izuzetne važnosti, kao još jedan od nezaobilaznih mehanizama u borbi protiv korupcije i kriminala – kažu za “Novosti” u Ministarstvu pravde.

Poreska uprava odredila je 1. januar 2007. godine kao “kamen međaš” od kojega će se naovamo proveravati imovina. Ovaj vremenski cenzus izabran je, jer od tada postoje elektronske evidencije, koje omogućavaju pouzdanu proveru imetka. U slučaju da postoje sumnje da je neko nešto nelegalno stekao, o tome će biti obaveštavani policija i tužilaštvo. Uvođenje posebnog poreza od 75 odsto ne isključuje mogućnost da obvezniku, odlukom suda, bude oduzeto i sve što je nelegalno stekao.

Nela Kuburović

Na primer, prvi pokazatelj da nešto nije u skladu sa zakonom je da, ako je neko, recimo, 1. januara 2018. imao imovinu od 20.000 evra, tokom godine svakog meseca prihodovao 60.000 dinara, da bi na kraju 2018. njegova imetak bio 500.000 evra. Ova osoba morala bi da objasni Poreskoj upravi odakle neravnoteža imovine i prihoda. Ukoliko ne uspe da dokaže poreklo bogaćenja, obveznik će biti oporezovan stopom od 75 odsto na nezakonito stečenu ili neprijavljenu imovinu. Bez obzira na naplatu višeg poreza, obveznik mora i krivično da odgovara.

Prema nacrtu akta, 60 inspektora proći će posebnu obuku. Oni će vršiti unakrsnu proveru imovine uvidom u poreske prijave i bilanse, računovodstvene izveštaje i upoređivati podatke u drugom službenim evidencijama. Obuku će imati i sudije Upravnog suda.

U Ministarstvu pravde navode da su se, nakon što je objavljen nacrt, u javnosti mogli čuti komentari da se i po postojećim zakonima može proveravati poreklo imovine.

– Takvih kritika nije bilo godinama unazad kada su predstavnici prethodnih vlada najavljivali donošenje ovakvih zakonskih rešenja. Činjenica ja da postojeći Zakon o poreskom postupku sadrži odredbe koje omogućavaju unakrsnu proveru imovine, ali koje nisu nikada zaživele u praksi. Razlog je što nisu bile dovoljno precizno definisane i nije postojala obaveza državnih organa da razmenjuju informacije – navode u Ministarstvu pravde.

OBUHVATITI I FIRME

SUGESTIJE na nacrt teksta poslali su Poreska uprava, “Transparentnost Srbija”, Upravni sud, Udruženje građana za povraćaj oduzete imovine iz Beograda, i profesor Pravnog fakulteta Dejan Popović i docent Svetislav Kostić. U “amandmanima” je predloženo da zakon obuhvata i pravna lica kao i da se vrše provere za imovinu sticanu od 1990. godine, jer i za taj period postoje evidencije iako nisu elektronske. “Transparentnost Srbija” je navela da je uvođenje bilo kog vanrednog mehanizma u pravni sistem loše, kao i da probleme treba rešavati u skladu sa postojećim zakonima.

KLjUČNE TAČKE

* Proverava se sve stečeno od 1. januara 2007.

* Imovinu će češljati 60 novih inspektora.

* Sumnjivo stečen imetak prijavljuje se policiji.

* Zakon ne isključuje mogućnost oduzimanja imovine.

 
Izvor: Novosti

Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

2 KOMENTARI

  1. I naša ujna volela je šalu, i uglavnom bila vedra žena, ali to što se zbilo ujesen ‘92. godine i nije bila neka naročita šala. Uostalom, kao šala nije ni bilo zamišljeno. Naime, jedne večeri (nije bilo struje) navrati kod nas neki L. Bio je to čovek koji je često odlazio u “šop” i dovlačio štošta i sebi i drugima, a drugima čak i više nego sebi, a teren je poznavao dobro jer je i pre rata bio u mnogim tim hrvatskim kućama kao susjed, poznanik i prijatelj. U to vreme bio je on čovek od kojih pedeset godina, guste i jake grgurave kose, već prilično sive; dobar prijatelj moga oca. Ne znam gde su bili ostali moji ukućani tu večer, tek oca ne beše kući, i u sobi smo sjedili samo mama, pomenuti L., moja baba (očeva mama) i ja. L. se zapričao, sve iščekujući mog oca, a bio je pričalo; nije bio s raskida ni sa čašicom. U tom razgovoru o svemu i svačemu, najednom se kao nečega sjeti i zapita moju mamu: “Zbilja, ja tebe ne upita: el’ ti paše roba što ti je donjela snaša?” Moja se mama nađe u čudu i zapita kakva roba (tj. odeća, podrazumeva se). L. opet priupita: “Pa el’ tebi … (ujnino ime) nije donjela neki dan robu iz …” – sad ne znam tačno niti je bitno koje je hrvatsko selo rekao, Cvitović, Lađevac, Furjan ili neko sasvim četvrto. Moja mama u čudu zanijeka glavom i reče da niti joj je ujna donela robu niti je ona očekivala da joj donese, a L. polako i potiho reče, citiram: “Jo j..a’ je ćaća njen”, bez pardona i oproštaja, “ona mene neki dan diže u tvoje ime!” Pa ispriča šta je bilo. Ujna njega ne znam gde je videla, pa znajući da je njega lako dići da krene u “lokmarenje” po praznim hrvatskim kućama, rekla mu: “Jo, bil’ ti mene odvezao u …” – već ne znam koje hrvatsko selo – ” … ” – ime moje mame – “bi rado išla da proba naći što od robe, ali ne smije od …” – ime mog oca – “ne da joj da ide, nego rekla meni da kad ja budem išla, vidim i za nju. A … ” – moj ujak – “neće sa našim autom da ide, znaš ti njega, on je plašiv, pa ako bi ti ćeo, ja ću tebi plat'ti gorivo!” L. joj rekao da ne treba ništa da plaća, samo neka odredi dan kad će ići. I ona mu reče kad. (Od ovoga je samo tačno da naš ujak ne bi ni za živu glavu sa svojom “askonom” zašao u ta napuštena hrvatska sela, a nerado je i inače zalazio i sa drugima ljudima, svega jednom ili eventualno dvaput kao što sam već naveo; inače ujni nije branio da odlazi i ona je išla s vremena na vreme kad bi našla prevoz. A od L. niko pouzdaniji, em se ne boji, em voli “lokmariti”, em odlično zna gde šta još ima. A što se tiče ujninih reči da moja mama ima želju ići ali joj tata ne da: kad bi ona stvarno imala želju da ide, on njoj ne bi branio, nego već sam naveo da je njima obadvoma bilo kao ispod časti da vuku tuđe “prnje”, pa makar i nenošene bile.) Dođe L., odveze je u to hrvatsko selo. Tu ujna probira kostime, bluze, suknje i sve govori što je za moju mamu, što za moju najstariju sestru, a što za nju (ujnu) i za njenu kćerku (naravno, više je odeće odabrala mojoj mami i sestri, ali sve na rečima pred L.!). Našla poprilično odeće, koju L. preveze do njene kuće već uveče kasno, a moja će mama – tobože – doći po to, ili će već ujna doneti kod nas, kad moj otac ne bude kući. (A moja mama nema pojma o ničemu, i ne zna kako joj snaša donela robe iz “šopa”!) Kad L. sve to ispriča mojoj mami tu večer, mama se nađe ipak malko zaprepašćena, ne što joj ujna ništa od robe nije donela – ne bi ona to ni nosila, niti dala Seji (mojoj sestri da nosi ono što je ujna “za nju” izabrala), nego što se ujna poslužila njenim imenom da digne L. da je odveze u “šop” (znajući da L. ništa neće odbiti kad su moja mama ili moj tata u pitanju). Pa ipak, ona se na kraju na sve to nasmeja. I premda se pomalo uvredila ovakvim ujninim bezazlenim, ali ipak dosta nečasnim postupkom, nije o tome nikad ništa rekla ni mom tati, ni ujaku, ni bilo kome drugom, a i meni je zabranila da bilo kome govorim o tome (mojoj babi već nije mogla zabraniti, nju je zamolila; da li je baba ćutala, to ne znam). Takođe, ni pred ujnom (koja joj nikad nije donela “njen deo plena”) nikad nije ni napomenula da zna za ovu zgodu i za ujninu sitnu prevaru. Ali opet se nekako raščula ta zgoda (verovatno je L. još nekome ispričao). Bilo kako bilo, tek – po svedočenju prisutnih – par dana nakon toga, na selu, brali se kukuruzi kod nekakvog ujninog tetka (tačnije, njegove žene, jer je on još pre rata umro ili nastradao, ne znam tačno). Na branju se našla i ujna. A njena tetka (ja sam video tu ženu dva-tri puta; u to vreme imala je oko 55 godina, pokrupna žena, sijeda, a u govoru otresita; i njoj je psovka bila kao nekom “dobar dan”; živa je i danas i nalazi se u jednom staračkom domu u Hrvatskoj, nakon što je duže vreme nakon “Oluje” proboravila u Srbiji, dole na jugu), ni pet ni šest, reče joj (po pričanju prisutnih): ” … ” – ujnino ime – “j..a’ te ćaća, kako ti ništa od robe ne odnese … ” – mamino ime – “a na njen si konto išla?” A ujna, vele, malo se zbunila, ali se odmah snađe, pa odmahnu rukom i reče: “Ma, tetka, konda bi ona to nosila!”

  2. Ratnu jesen 1992. godine, vreme kada sam već boravio u Slunju, pamtim, dabome, po mnogo stvari, a jedna od njih je i intenzivna pljačka napuštenih hrvatskih sela oko Slunja, koja je naša vojska zauzela, zajedno sa Slunjem, godinu dana ranije, tj. u jesen 1991. godine. Pa i pored činjenice da je prošlo već godinu dana kako su naši zaposeli Slunj i ta sela, izgleda da je u tim selima još uvek bilo mnogo toga za “poneti” kad se, moram priznati prilično masovno, odlazilo u “šop” – tako se to ironično nazivalo – u ista i u jesen ‘92. Doduše, kako sam ja u Slunj došao u proleće te godine, ne znam kako je “šop” tekao do tada, ali zato prilično znam što po čuvenju a što videvši svojim očima kako su po tom pitanju stvari stajale u jesen 1992. Možda je intenzitet “prisvajanja” imovine izbjeglog hrvatskog stanovništva pojačan s obzirom da je od leta ‘92. na prostorima Korduna i uopšte RSK vladao mir, jer su se mirovne snage UN rasporedile po Krajini, naši ljudi, ne odlazeći više na položaje, imali više slobodnog vremena uključujući i gorepomenutu aktivnost – koja, da ne bude zabune, prati svaki rat i nema ni vojske ni naroda koji je imun na to, to kažem bez lažnog moralisanja – zatim su glavni poljski radovi po selima (srpskim, naravno, jer su hrvatska bila uglavnom napuštena, mada je tu i tamo ostao poneki Hrvat) bili završeni i sl. te se moglo zaviriti i u prazne hrvatske kuće. S te strane, našim ljudima (onima koji su išli u “šop”, a to ipak nisu radili svi, u stvari mnogi nisu) je dobro došla okolnost što naša vojska nije palila hrvatska sela oko Slunja prilikom njihova zauzimanja – sa izuzetkom Hrvatskog Blagaja koji je, i mimo naređenja da se to ne čini, zapaljen (govorilo se da su to uradila braća M.) kao selo na zlu glasu sa godine 1941. kada je bio, ne treba tajiti, jako ustaško uporište i mesto masovnog pokolja Srba iz okolnih sela, u stvari samo jedno u nizu ustaških stratišta – pa tako nije izgorelo ništa od hrvatske imovine. Uz to, kako je veliki deo Hrvata iz nekih od ovih sela radio u inostranstvu, to su mnoga od tih sela bila bogata, npr. znam da se pričalo za selo Cvitović a u to sam se i uvjerio kada sam prolazio kroz ovo selo prvi i jedini put u životu, u proleće 1994. godine – skoro pored svake stare kuće, koje su ostale sačuvane još od pre Drugog svetskog rata, jer hrvatska sela za razliku od srpskih nisu palili ni Italijani ni Nemci, dakle pored svake te drvene kuće bila je sagrađena nova, velika, na sprat. I po surovoj ratnoj logici, imovina izbjeglih Hrvata bila je izložena ko pre do nje stigne. A da je bilo onih koji su se prosto utrkivali u pljački – bilo je. Tako su u naša sela bile odvožene čitave kukuruzane, sjenici i sl., mada stvarne potrebe za tim nije bilo jer sve su to i naši ljudi imali pre rata, ali kako se pružila mogućnost da se imovina uveća i na ovakav način… mnogi su je koristili. E sad, bilo je tu i Srba izbjeglih iz hrvatskih gradova, kao moja porodica i ja, koji su rezonovali: i naše je sve ostalo njima, zašto mi da ne pljačkamo njihovo? Ili: ako ne opljačkam ja, hoće neko drugi, pa bolje da to uradim onda ja. Naravno, kao što sam napomenuo, mnogi Srbi nisu išli u pljačku, rukovodeći se raznim razlozima. Najmanje bitan od tih razloga bile su mirovne snage UNPROFOR-a koje su i po cenu upotrebe sile trebale, između ostalog, i da sprečavaju pljačku napuštene imovine, ali se oni uglavnom nisu ni obazirali na tu pljačku, čuvajući pre svega svoje glave – jer svakako su oni koji su išli u “šop” bili naoružani. Doduše, upravo u Slunju, blizu Ajkine kuće, francuski su vojnici, negde u leto ‘92, pripucali u vazduh kad su jedan muškarac i jedna devojka pošli da “lokmare” po napuštenim kućama. Ali ovo je izuzetak. UNPROFOR se uglavnom nije mešao skoro u ništa, ni u “šop”, ni u kasniji “Šentilj” sa muslimanima iz Cazinske krajine, a kako su čuvali UNPA zone poverene im na čuvanje vidi se po tome što nisu sprečili nijednu hrvatsku agresiju na njih, zaključno sa “Olujom” (jer je cela RSK u stvari bila zvanično zona pod zaštitom UN do pronalaska političkog rešenja između dve sukobljene strane, tj. nas i Hrvata). Nego, to su već pitanja više politike – mada su se neposredno ticala sudbine stotine hiljada ljudi – a ja ću da produžim o “šopu” i napomenuti jednu zgodu iz tog doba koja se ticala mojih najbližih. A kakav je stav moja porodica imala po tom pitanju? Naravno, i mi smo se, došavši u Slunj, smjestili u tuđu, Bog te pita čiju, kuću, već prilično “oplindranu” tj. opljačkanu sem što su ostale silne knjige, nešto slika i prilično odeće koju niko nije hteo odneti (sve ispreturano i prebrano), te smo, hteli-ne hteli, dosta toga morali “posuditi” iz još nezauzetih kuća u kojima je bilo još uvek nešto stvari. Ali namestivši kuću za koliko-toliko pristojan život (mada se sa životom u Karlovcu pre rata ni u šali nije mogao usporediti), ne oskudevajući u odeći, pa ni u novcu koji je još uvek nešto vredeo, moji roditelji nisu ni pomišljali da se skitaju po okolnim pustim hrvatskim selima. Uostalom, njima kukuruzane i sjenici nisu bili potrebni jer nisu spadali u poljoprivredno stanovništvo, a da idu po tuđim kućama tražeći bluze, suknje, kapute, maje itd. … Za moga tatu bi to bilo gotovo poniženje, a slično je razmišljala i mama. U to vreme u Slunju je živeo i moj ujak sa porodicom, takođe izbjegli iz Karlovca. Ujak je, doduše, bio, koliko ja znam, jednom ili dvaput u “šopu”, ali radoznao kakav je bio, više iz želje da vidi kako to sve izgleda nego da što donese (ni njemu, uostalom, nisu bile potrebne ni poljoprivredne mašine ni objekti, a što se odjeće tiče, kako je on oduvek bio pomalo kicoš, opet bi i njemu bilo u neku ruku zazorno da oblači “tuđe prnje” koje niko nije hteo odvući, da nosi “kaput što neko možda umro u njemu” – citat. A ujna… Za nju se ne može upravo reći da nije bila sklona da, pre svega nešto od odeće, i dovuče svojoj novoj neželjenoj kući u Slunju. Da dovuče nešto od ženske odeće, sebi i kćeri (jedino dete koje su ona i ujak imali, naša Seka), neki kostim, suknju, bluzu itd. Ona je bila od onih koji su se rukovodili načelom: i naše je ostalo u Karlovcu, i naše neko razvlači i nosi. Uostalom, ona je takvu rečenicu ne jednom nego više puta i izgovorila, dodajući da se mi i ne možemo naplatiti za onoliko koliko nam je dobra ostalo. Ja sam u to vreme bio dete, đak, osnovac, nisam mnogo razmišljao o tom “šopu” koji se odvijao i pred mojim očima, da li je to opravdano ili ne – ali sam zapažao, kupio u glavi i pamtio kako se ko ponaša; skoro pa da kažem da sam onda bio pronicljiviji nego danas. Ali jedna zgoda dotaknu se u to vreme i moje porodice, konkretno moje mame, a vezano upravo za “šop”. Kao što rekoh, ujna je s vremena na vreme znala otići – kad bi joj se pružila prilika – do obližnjih hrvatskih sela ne bi li još šta od odeće našla. Naravno, nije dovlačila bilo šta, nego nešto kvalitetnije. Jer kako god je ujak bio pomalo kicoš i dosta zgodan muškarac, onako povisok i stasit, i ujna je bila veoma lepa žena. U to vreme ona beše u kasnim tridesetim, ne mnogo visoka ali skladnog stasa, a lepog, tamnoputog lica, tamne kose i očiju, čela niskog ali nekako oblog; ona je mene podsećala na neku Meksikanku (ovo su govorile i moje sestre ili tačnije: one su to “zaključile” pre mene a ja se s tim složio) i nekako bi je lako bilo zamisliti u onim haljinama plamene boje, kao da bi joj odgovarale (kao što je ujakov
    “koležina” kako ga je on zvao, Mile, za nas djecu bio “Mile Mongol” sa svojim tatarskim licem). Ujna nije bila ni loše naravi, i skoro da mene i moje dve sestre nije nimalo razdvajala od svoje jedine kćeri – čak joj je bilo drago što smo mi i u licu slični sa njenom kćeri toliko da su svi koji nas nisu znali mislili da smo rođeni braća (brat) i sestre (a neki da smo “četiri sestre”). Svakako da je bila preko mere radoznala i razgovorna i sklona da kad o nekom događaju priča ponešto i doda što se i nije desilo – da ne kažem da slaže ponešto – a ni ogovaranje joj nije bilo strano (interesantno da je i njen muž, a naš ujak, bio pomalo sklon ovom poslednjem u nekim prilikama). Naša mama nikad – koliko ja znam – nikog nije ogovarala (obično su ovi “zli jezici” voleli da pretresaju živote tuđe djece, prvenstveno tuđih kćeri) i ta joj se osobina nije dopadala kod nikog, mada je bila sklona šalama, ponekad, i u granicama pristojnosti.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.