U Sočiju završen Kongres nacionalnog dijaloga Sirije

1
14

U Sočiju završen Kongres nacionalnog dijaloga Sirije

Specijalni izaslanik UN-a za Siriju Staffan de Mistura je u obraćanju na zatvaranju Kongresa nacionalnog dijaloga Sirije u Sočiju izjavio da će u Ženevi u najkraćem roku započeti aktivnosti Komisije za izradu Ustava Sirije

Specijalni izaslanik UN-a za Siriju Staffan de Mistura je u obraćanju na zatvaranju Kongresa nacionalnog dijaloga Sirije u Sočiju izjavio da će u Ženevi u najkraćem roku započeti aktivnosti Komisije za izradu Ustava Sirije.

“Uskoro ću dodatno pojasniti koji će koraci biti poduzeti u vezi s ovim pitanjem. Ali, u praksi to znači da će biti potrebno odrediti vremenski okvir u Ženevi po pitanju rada na nacrtu Ustava”, kazao je de Mistura.

Potom je saopćio i sve odluke koje su usaglašene u zajedničkom dokumentu koji je usvojen u Sočiju.

Podsjetio je kako je na Kongresu donesena značajna odluka o formiranju Komisije za izgradu Ustava.

U zajedničkom dokumentu je apelovano na međunarodnu zajednicu da pruži podršku u cilju ponovnog ujedinjenja zemlje, napominjući da je s tim ciljem formirana i Komisija za izradu Ustava.

Navodi se da bi Komisiju činili delegacija sirijskog režima i delegacija šire opozicije, a njihova zadatak bi bio da pripreme nacrt ustavne reforme u zemlji. Komisiju za izradu Ustava još bi činili i sirijski stručnjaci, plemenski lideri i predstavnice žena.

Odlučeno je da će u okviru pregovora u Ženevi, pod okriljem Ujedinjenih nacija (UN), biti donesena konačna odluka o ovlastima, proceduralnim pravilima i drugim pitanjima.

Upućen je apel UN-u da specijalni predstavnik Ujedinjenih nacija za Siriju ima ulogu pomoćnika zaduženog za aktivnosti Komisije u Ženevi.

Specijalni izaslanik ruskog predsjednika u pregovorima, Aleksandar Lavrentiev, izjavio je da će rezultati Kongresa biti korišteni kako bi napredovali i pregovori u Ženevi.

Istakao je da su na Kongresu u Sočiju prihvaćena tri važna dokumenta, uključujući i listu kandidata za Komisiju za izradu Ustava na kojoj se nalaze imena 150 osoba.

Dodao je da će listu s imenima kandidata poslati i specijalnom izaslaniku UN-a za Siriju Staffanu de Misturi.

“Nismo željeli ukrasti posao koji obavlja Ženeva. Namjera nam je bila da damo doprinos kako bi, što je više moguće, oživjeli politički proces”, kazao je Lavrentiev, napominjući da će sljedeći krug mirovnih pregovora biti održan krajem februara.

“Format i delegaciju Komisije za izradu Ustava odredit će de Mistura”, rekao je Lavrentiev.

S druge strane, delegacija sirijske opozicije zatražila je prije skupa da ih na Kongresu nacionalnog dijaloga Sirije u Sočiju predstavlja turska delegacija.

Na Kongresu nacionalnog dijaloga Sirije je učestvovalo blizu 1.500 delegata iz Sirije.

(trt.net.tr)


Pogledajte vijest na izvornom sajtu:

U Sočiju završen Kongres nacionalnog dijaloga Sirije


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

1 komentar

  1. Iako je akcija “Oluja” 1995. godine ostala upamćena prvenstveno kao akcija hrvatske vojske protiv RSK, slučaj je hteo da sam ja, kao i mnoge druge izbeglice sa Korduna, povlačeći se cestom od Gline ka Dvoru na Uni, najpre video muslimanske vojnike Petog korpusa, 7. avgusta, a tek sledećeg dana, i to u Dvoru, hrvatske vojnike. Ovo je bilo usled toga što je glavni udar na ovu cestu, jedini izlaz za hiljade i hiljade kordunaških izbeglica, izvršen od strane muslimanskog Petog korpusa, dok je HV niz Unu ušla u Dvor i blokirala ovu komunikaciju. Tako su ova cesta i gradić Dvor postali poprištem žestokih sukoba između naših snaga (Banijski korpus i delovi Kordunaškog korpusa SVK) s jedne strane i udruženih hrvatsko-muslimanskih snaga s druge, 7. i 8. avgusta. U borbama protiv HV u Dvoru na Uni 8. avgusta na našoj strani bilo je nešto malo Arkanovih dobrovoljaca, dok se Vojska RS, koja je dan ranije sa dva aviona bombardovala jednu kolonu HV nizvodno od Dvora, više nije uopšte uključivala direktno u borbe, osim što su iz Novog pratili pokrete HV prema Dvoru i izveštavali naše (u stvari, u Novome je bilo i oficira SVK u zajedničkom štabu). Kako sam se ja još 6. avgusta odvojio od moje porodice u Vilinu Križu, i krenuo pre njih dalje sa mojim rođakom Škljocom, to sam i pre njih 7. avgusta ugledao muslimanske vojnike, odnosno doživeo njihov napad na kolonu negde oko sela Brezovo Polje, a dalje je u toku istog dana bilo još nekoliko muslimanskih napada, no naši su ih odbili, da bi u blizini česme na nizbrdici puta palo i nekoliko hrvatskih granata, no i to smo nekako prošli i uveče stali ispred samog Dvora na Uni usled ulaska grupe HV u deo grada, koja nam je tog dana (7. avgusta)presekla prelaz u RS. Šta se u međuvremenu dešavalo sa mojima (ocem, majkom i dvema sestrama) koji su se, u našoj “džeti dvojci” povlačili istim pravcem, samo nekoliko kilometara iza mene, u dugoj koloni kordunaških izbjeglica koja je ta dva tragična dana zakrčila cijelu cestu Glina-Dvor, i dalje se, poput ogromne zmije, protegla do Banja Luke? To sam saznao tek u Rumi, gde smo se nakon pet dana sastali opet 11. avgusta, iz priče moga oca i sestara, dok mi majka uglavnom nikad nije pominjala sve strahote koje su prošli i videli, a i danas nerado priča o tome. Mada sam slične strahote doživeo i vidio i ja, opet ima neke razlike, uslovljene činjenicom da sam se ja povlačio ipak par kilometara napred. Tako sam ja i kroz Glinu prošao uveče 6. avgusta, dok ju je još uvek držala naša vojska, mada su po gradu padale hrvatske granate, a naši su već izvlačili artiljeriju i ta je artiljerija dospela ispred mene, odnosno mog dela kolone, kao i tenkovi. Moji su, opet, prošli kroz Glinu istu noć, u poslednji čas pre ulaska HV u grad, kad je i naša pešadija definitivno napuštala grad. Tako u njihovoj blizini nigde nije bilo naše artiljerije. Na izlasku iz Gline oni su doživeli artiljerijski napad HV. Tu je bilo poginulih. U Roviškoj je poginula majčina tetka od hrvatske granate (njen rođeni brat, odnosno stric moje majke, stradao je kao dete od 15-ak godina u Drugom svetskom ratu 1941. od ustaške kame). Ne znam da li je ona u ovoj tužnoj koloni bila ispred ili iza njih, ali biće pre ovo drugo. Ja sam u to isto vreme već bio u većoj bezbednosti, odmakavši nekoliko kilometara od Gline, i putujući mirno ostatak te noći i veći deo prepodneva, dok nas ne napadoše vojnici 5. korpusa. Oni su valjda tog 7. avgusta definitivno savladali našeg jedinog saveznika, Narodnu obranu Zapadne Bosne (fikretovce), pa su se obrušili na ovu cestu, a ja do tad nisam ni znao da i oni učestvuju u “Oluji”, tj. dok ih nisam vidio kako napadaju iz nekog kukuruzišta – pa i tad sam u prvi mah pomislio, iz daljine, da je to HV, dok neko nije povikao: “Turci, Turci”. Ove su napade oni vršili ceo dan, pa je i onaj deo kolone gde su bili moji napadan nekoliko puta na više mesta, svakih par kilometara, a svaki put sve jače jer su pridolazile nove muslimanske snage. I moj otac je nekoliko puta sa puškom u ruci bio primoran da sa ostalima ide da brani izbegličku kolonu. Bilo je u tom delu kolone dosta naših poznanika, između ostalih i lepa Svjetlana (naša “Tajči”), pa i neki Stari iz Karlovca, naš drug, bio je tu blizu, i neki drugi. I u tom delu kolone bilo je isto – pucnjava na sve strane, zvižduk metaka, vika, zapomaganje… Za razliku od nas napred, po njima nije tukla hrvatska artiljerija, ne znam iz kog razloga. Ali zato ih je poslepodne 7. avgusta muslimanski Peti korpus zasuo minobacačkom paljbom uz istodobni napad pješadije, ovog puta u prilično većem broju nego u prvim napadima. Ovde naši nisu imali ni tenkova ni topova, sve je to već otišlo prema Dvoru i dobrim delom već bilo prebačeno u RS preko mosta na Uni. (Da napomenem da je kretanje izbegličke kolone, pored muslimanskih napada, usporila i vojna policija RS, koja je 6. avgusta na mostu zaustavljala izbeglice, zapisujući brojeve registarskih tablica automobila i traktora, van bilo kakve zdravorazumske logike. Ova praksa 7. avgusta nije primenjena.)Opet je došlo do borbe u kojoj je učestvovao i moj otac, dok su se majka i sestre zaklanjali iza ceste zakrčene traktorima, autima, autobusima i kamionima (sva su ova vozila poslužila i kao zaklon tamo gde nije bilo boljeg zaklona). Odbijeno je nekoliko napada, ali minobacačke granate su padale i dalje po cesti i oko ceste. (Ja, koji sam tad bio u delu kolone ispred ulaza u Dvor, gde borbe nije bilo, čuo sam ovu pucnjavu.) Izgleda da je ovaj napad bio žešći od svih, i da su muslimanske snage čvrsto rešile da odseku i opkole ovaj deo kolone. Na dva odvojena mesta predveče su izbili na cestu i deo kolone gde su bili moji bio je u poluobruču. Noć je prekinula borbu, naši su postavili straže, a to su uradile i muslimanske snage. Tako je noć 7/8. avgusta zatekla cestu Glina-Dvor naizmenično zaposednutu našim i muslimanskim snagama, u Glini je bila HV, a Dvor na Uni su držali delom naši, a delom Hrvati. Prelaz prema mostu je zaposela HV, dok je deo naših snaga bio smešten uzvodno od Dvora, jer se i u tom pravcu mogao očekivati napad muslimanskih snaga. Tu noć moja majka i sestre su prespavale u autu (ako se uopšte može govoriti o spavanju u takvoj situaciji), dok je otac sa ostalima malo stražario, malo dremuckao. Ne znam tačno – to nisu znali ni oni – koliko je bio dug taj deo kolone u poluobruču. Jedan naš je, nakon puškaranja sa muslimanskom stražom, uspio da se izvuče i dođe onu veče do Dvora i javi da su gore opkoljeni. Ako je 7. avgust bio paklen, a bio je, sledeći dan je samo mogao biti još gori. Selo Žirovac je bio centar oko koga će se dogoditi najstrašnije scene na ovom sektoru ratišta. Ovu noć HV i Peti korpus još se nisu bili spojili, tako da obruč nije bio potpun. Da li je 5. korpus očekivao da se pojavi i HV, da li su delovali sinhronizovano ili svako po svom planu ne znam, a to nije ni toliko bitno, jer neprijatelji su nam bili i jedni i drugi. 8. avgusta rano ujutru opet su se razbuktale borbe na celom području od mosta na Uni pa gore do Žirovca i dalje. Naš general Novaković je iz Novog izvršio napad prema Dvoru na Uni, a pešadiji su se pridružili i naši tenkovi, delom iz Novog, a delom oni smešteni oko Stanića, Čerkezovca i Laudonovog Brda, i izvršili deblokadu Dvora na Uni, tako da je deo kolone gde sam bio ja mogao da uđe u Dvor, ali tamo je došlo do borbi sa HV i tad sam, u Dvoru, prvi put vidio hrvatske vojnike tokom tih borbi. Istodobno su obnovljeni sukobi i kod onog dela kolone gde su bili moji, s tim da su se tamo vodile borbe između naših i muslimanskih snaga. Napredujući od Dvora na Uni, general Novaković je uspeo da probije onaj poluobruč. Borbe su bile žestoke, pričao mi je otac koji je i sam opet došao u poziciju da se bori. I drugi koji su se onde zatekli pričali su kasnije sve pojedinosti, npr. kako je neka Radojka D. u jednoj kući, gde je prenoćila, bežeći pešice dalje ostavila malu ćerku od 3-4 godine, pa se povratila ipak, ali oko kuće se već zametnula borba, a dete iznutra plače (na kraju se ipak srećom spasilo), pa kako je ubijen zet nekog Perovana, i razne strahote. Najgore je videti poginulog čoveka. I dok ja prethodnog dana nisam vidio – trudio sam se, bolje reći, da ne vidim – poginulog, toga dana nisam mogao a da ne vidim dvoje ubijenih starijih civila u Dvoru i jednog poginulog hrvatskog vojnika pored ceste u blizini mosta, predveče, pre prelaska u Novi, dok je počinjala sitna kišica. A moji su, par kilometara iza, videli i strašnije stvari, u neposrednoj blizini mojih sestara poginuo je jedan vojnik Petog korpusa prilikom povlačenja preko ceste. Ja nisam vidio čoveka gde gine za razliku od njih (vidio sam ranjenog hrvatskog vojnika u Dvoru, ali taj je već ležao ranjen dok sam ja i još nekoliko civila pored njega pretrčali da se sklonimo od puškomitraljeske vatre u jednu kuću, i sam Bog zna šta je posle s njim bilo). I tako su naši i gore privremeno probili obruč neprijatelja pa su se i moji najbliži uspjeli izvući i dočepati Dvora na Uni već kad je pala noć 8. avgusta (ja sam se sa Škljocom i društvom već vozio prema Prijedoru). Budući da je Dvor tad bio u rukama naših – poslednji trenuci – moji nisu nigde videli nijednog hrvatskog vojnika; noć i već jaka kiša učinili su da ne vide ni onog poginulog kod mosta, a i oko mosta je bila ogromna gužva naših civila i vojnika koji su nagrnuli da se prebace što pre na drugu obalu Une. Artiljerija i tenkovi su već odavno bili prošli. Dok su oni prelazili, hrvatske su granate padale u blizini mosta (ovo se dešavalo i kad sam ja prelazio, samo što onda beše i naš jedan tenk desno od nas, i taj je uzvraćao na paljbu, a sad ne beše tenka, jer je već prešao…), srećom nisu dobacivali do mosta. Sećam se da je u onoj panici, još pre nego sam i stigao do mosta, neko raširio lažnu vest da je most srušen. Uglavnom, sve nas je ispratila kiša, valjda je i nebo zaplakalo nad tragedijom koja se odigravala. Zapravo, svaki rat je sam po sebi tragedija, i samo onaj ko je prošao tu tragediju – bez obzira da li kao vojnik na frontu ili kao civil izložen strahotama rata – zna u potpunosti ceniti blagodeti mira.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.