U Priboju značajan broj stanovnika – gladuje

Priboj – U Priboju, osamdesetih godina prošlog vijeka trećoj općini u ex Jugoslaviji po visini plata, ali i po broju automobila po glavi stanovnika, odmah iza Maribora i Tuzle, danas se bukvalno gladuje.

Ovdje su ljudi dostojanstveni, gladuju u općoj nemaštini, na stotine njih se iz dostojanstva ne obraćaju za pomoć, ali ćutke trpe nevolju u koja ih je snašla.  Za jednokratnu pomoć siromašnima ispod svih kriterijuma iz lokalnog općinskog budžeta mjesečno se izdvaja čak preko 20 posto, blizu pola miliona dinara, ali je gladnih usta u Priboju premnogo. Na stotine porodica u ovoj općini sa tridesetak hiljada stanovnika ostale su bez ikakvih prihoda, pa im je i socijalna pomoć jedina nada za nabavku lijekova, ali i makar jedan dnevni obrok.

– Teško je kada svakodnevno po njih dvadesetak mi se obraća za bilo kakvu pomoć, ljudi ovdje gladuju, a najteže mi kao predsjedniku pada kada mi ljudi u poodmaklim godinama, nekada vrsni majstori u ovdašnjim fabrikama, zaplaču i kažu da nemaju novca ni hljeb da kupe – jada se Lazar Rovović, predsjednik općine Priboj. Priboj grca u siromaštvu, Fabrika automobila FAP, koji je više decenija bio izvor života i dobrog standarda, još uvijek nije privatizovan i jedva preživljava. Mnoštvo manjih preduzeća je propalo, industrija Poliester se kako-tako još drži, mnogo je porodica u Priboju ostalo bez ikakvih prihoda, pa im je socijalna pomoć posljednja i jedina nada da kupe danas hljeb ili lijekove. Ovdje ko prima redovnu platu ili penziju smatra se srećnikom, kaže Rvović, uz napomenu da je lokalni budžet toliko „tanak“ da se uvijek ne može ni izdvojiti koji dinar da bi se pomoglo sirotinji.

– Svakodnevno u hodnicima Centra za socijalni rad čeka preko dvadesetak nevoljnika da im se dodjeli bilo kakva pomoć za hranu, lijekove, da plate struju koju im svakodnevno isključuju. Ova siromašna općina za socijalne potrebe i sve vrste usluga koje pruža naša socijalna ustanova iz lokalnog budžeta godišnje izdvaja preko 15 miliona dinara, mnogo više nego kudikamo jači centri. U posljednje vrijeme sve je veći pritisak siromašnih za jednokratne pomoći – kaže Zoran Polić, direktor Centra za socijalni rad u Priboju. Za tu namjenu iz budžeta na raspolaganju imamo 450.000 dinara mjesečno, što je daleko od potrebnih sredstava da bi se ugasio socijalni požar koji vlada u Priboju. Dajemo onima kojima je najpotrebnija pomoć, nekome hiljadu, dvije, pet hiljada dinara, kaže Polić.

Polić kaže da uprkos izuzetno teškoj socijalnoj situaciji u Priboju imaju 25 hraniteljskih porodica u kojima odrasta 33 djece iz okolnih općina, ovdje već sedam godina imaju „sigurnu kuću“, angažovano je 10 gerentodomaćica, dnevni boravak za smještaj starih lica i stan za stanovanje djece koja izlaze iz institucija socijalne zaštite kao i usluge dnevnog boravka za djecu sa smetnjama u razvoju i na ovim poslovima Centar je uz pomoć Ministarstva rada i socijalne politike uposlio dvadesetak nezaposlenih Pribojaca.

U Priboju je nezaposlenih i penzionera ista cifra, oko sedam hiljada. Od oko četiri hiljade zaposlenih, a osadmesetih godina prošlog vela bilo ih je gotovo četiri puta više, samo njih oko dvije hiljade primaju kakvu-takvu platu. Po nedavnom popisu u ovoj općini je tridesetak hiljada žitelja, realno ih je po procjenama upućenih desetak hiljada manje, jer su popisivani i Pribojci koji već deceniju i po žive svuda po belom svetu. Mladi odavde beže glavom bez obzira, a u jednoj letošnjoj anketi općinskog odbora LDP u Priboju, čak 95 odsto mladih je izjavilo da je otišlo iz Priboja i da se ovdje više nikada neće vratiti da žive, a u istom procentu oko 400 mladih Pribojaca koji su otišli u posljednjoj godini dana na studije je reklo da se također nikada neće vratiti u Priboj da živjeti. Istina, posao u Priboju i dobije po neko, ali isključivo po partijskoj liniji, jer je istina da se ovdje ne može dobiti ni najmizerniji posao ako niste član neke od partija na lokalnoj vlasti.

– Pribojci su dostojanstveni, posebni ljudi. Ovdje nije riječ o životu na granici siromaštva, već ispod te granice.  Dostojanstvo mnogih u Priboju da ne govore o svom siromaštvu je veoma izraženo. Jedva preživljavaju, ko zna kako se snalaze, ali za pomoć se ne obraćaju, ćutki trpe, opisuje nevolje siromašnih Pribojaca Milanka Jevtović-Vukojičić, supervizor Centra za socijalni rad u Priboju.

A Priboj, nekada industrijski gigant, jedan od najbogatijih gradova u bivšoj Jugoslaviji, umire stojeći – ovdje ljudi bukvalno gladuju, oko hiljadu Pribojaca jedan jedini dnevni imaju na kazanima Narodne kuhinje Crvenog krsta i Islamske vjerske zajednice. A da je to baš tako govori i zvaničan podatak da se u prošloj godini ovdje rodilo 148 beba, a umrlo 234 stanovnika.

Izvor: RtvNP.rs