Najveći pad kvaliteta života zabilježen je u Južnom Sudanu; porast broja smrtnih slučajeva zabilježen je u sedam zemalja.
Vjerovatnoća da približno 180 miliona djece iz 37 zemalja svijeta živi u ekstremnom siromaštvu, ne pohađa školu ili umire od posljedica nasilne smrti veća je u današnje doba nego prije 20 godina, podaci su UNICEF-a objavljeni u ponedjeljak.
Nemiri, sukobi, ratovi i loše upravljanje državama među glavnim su uzrocima pada kvaliteta življenja svakog dvanaestog djeteta, a u svijetu ih je, po podacima ove UN-ove organizacije, 2,2 milijarde.
Najveći pad kvaliteta života zabilježen je u Južnom Sudanu, zemlji u kojoj vlada krvavi građanski rat, a djeci je daleko gore nego onoj iz ranijih generacija u sve tri kategorije, prenosi agencija Hina.
“I dok je veći broj djece iz posljednje generacije osjetio poboljšanje standarda življenja bez presedana, postoji i zaboravljena manjina koju je to zaobišlo, ne njihovom krivicom ili zbog nesposobnosti njihovih roditelja, a to je čista lakrdija”, izjavio je direktor UNICEF-a za istraživanje, prikupljanje podataka i politiku Laurence Chandy.
U više od 14 zemalja, među kojima su Kamerun, Zambija i Zimbabve, povećan je broj stanovnika koji dnevno žive s manje od 1,90 dolara.
Međunarodni dan djeteta
Manji broj upisa djece u osnovne škole evidentiran je u 21 zemlji svijeta. Među njima su Sirija i Tanzanija.
Porast broja smrtnih slučajeva djece mlađe od 19 godina zabilježen je u sedam zemalja: Srednjoafričkoj Republici, Iraku, Libiji, Južnom Sudanu, Siriji, Ukrajini i Jemenu. Sve nabrojane države prolaze kroz tragične i krvave sukobe, podsjetio je Chandy.
Objava UNICEF-ovog izvještaja poklopila se s Međunarodnim danom djeteta, koji se obilježava 20. novembra. Cilj mu je podsjetiti javnost na potrebu zaštite djece i maloljetnika od zloupotrebe, nasilja i raznih oblika diskriminacije. Svrha njegovog obilježavanja jest bolje razumijevanje, prihvatanje i dobrobit sve djece.
Generalna skupština UN-a 20. novembra 1959. usvojila je Deklaraciju o pravima djeteta, a 1989. godine Konvenciju o pravima djeteta.
Od 20. novembra 1989. Međunarodni dan djeteta, koji su potaknuli Organizacija Ujedinjenih nacija i njene specijalizirane ustanove, obilježava se u cijelom svijetu.
Izvor: Agencije
Pogledajte vijest na izvornom sajtu:
U Prvom svetskom ratu, zajedno sa mojim pradedom, u istoj jedinici austro-ugarske vojske bio je, pored još nekih Srba sa Korduna, i neki Stanko Maslić. O njemu sam čuo pričati od strane moga dede a i oca, koji ga je zapamtio, odnosno zapamtili su njegovo pričanje o njihovom ratovanju protiv Rusa na istočnom ratištu. (Nešto je o tome pripovedao i moj pradeda, ali kako je on ubijen 1941. godine od ustaške ruke, a Stanko je preživeo Drugi svetski rat, to je više zapamćeno njegovo pričanje, tim više što je Stanko, kažu, voleo nadugačko i podrobno da priča o tim događajima, a pričao je lepo i jasno i, kažu, imao odlično pamćenje.) Nešto od te Stankove priče moj deda i otac su pričali i meni, pa otac i danas pomene ponekad Stankovu priču. Moj pradeda, Stanko i ostali bili su mobilisani u tzv. domobranske jedinice austro-ugarske vojske i poslati na front protiv Rusa. Otac kaže da je Stanko navodio imena mesta gde su ratovali, koja je izgovarao onako kako se njemu činilo da se zovu, pa se može samo nagađati o kojim se to mestima radi, ali je, kaže, najčešće pominjao neku Galiciju (to je izgovarao ispravno, a da li je znao da se tu radi o delu Ukrajine koji je onda bio u sastavu Austro-Ugarske, ko bi znao). Nezavisno od tačnog ili netačnog izgovora pojedinih mesta, Stanko je detaljno opisivao ratovanje sa ruskom vojskom. Ruski pješak, kaže, nije znao za povlačenje: išli bi uporno napred, pa su ili ginuli ili bi probijali austro-ugarski front, opet uz velike gubitke. Jer ruska bi pešadija, pričao je Stanko, bezglavo išla, ne obazirući se na ogromne gubitke (a kaže da su masovno ginuli, toliko da su prostori ispred austro-ugarskih rovova bili pretrpani poginulim ruskim pešacima). Stanko je pominjao i imena starešina, onako kako ih je zapamtio, ali moj deda i otac su ta imena zaboravili, naročito otac, koga je to pričanje manje interesovalo. Najstrašniji su, pričao je Stanko, bili kozaci, i njih bi detaljno opisivao. Na glavama su imali visoke krive šubare, a od oružja u ruci sablju i koplje privezano uz nogu. Jurišali bi, veli, na brzim konjima kao vihor, uz glasnu i strašnu viku, u frontalnom rasporedu, jedan do drugog. Među austro-ugarsku vojsku bi se, veli, uvukao strah čim bi opazili da se kozaci samo spremaju i raspoređuju za juriš, a u jurišu su satirali sve pred sobom, što sekući sabljama, što bodući kopljima, što gazeći konjima. Njih nije mogla zaustaviti ni artiljerija, i bezbroj puta su, veli Stanko, i on, i moj pradeda, i ostali tzv. domobrani, bezglavo bežali pred kozacima. Na kraju su i Stanko, i moj pradeda, i mnogi drugi dopali ruskog zarobljeništva (izgleda 1916. godine). Stanka i moga pradedu, sa još nekima, Rusi otpremiše u grad Saratov. Nisu bili podvrgnuti nekom naročitom maltretiranju, a ni ropstvo im nije bilo naročito teško, čak su nedeljom redovno odlazili na službu u crkvu, sa mesnim stanovništvom. Ovde je Stanko naročito voleo da navede jednu zgodu. S njima je, veli, zajedno u zarobljeništvu u Saratovu bio i jedan Hrvat (on mu je znao i ime i prezime i odakle je bio). On bi takođe odlazio u crkvu na službu, ali bi se krstio ne sa tri prsta kao Rusi, Stanko i moj pradeda, odnosno kao pravoslavci, nego celom šakom, kako to katolici rade. To je palo u oči Rusima meštanima, nenaviknutim na to, dok jedanput jedan od Rusa ne upita Stanka (koga je već bio upoznao): “Sanjka” – tako ga je zvao – “paćemu on kak sabaka?” (tj. kao pas, pokazujući na Hrvata i na način kako se on krsti celom šakom, što je njemu izgledalo kao pasja šapa). Na to mu je Stanko razjasnio da je taj njihov ratni drug Hrvat, katolik. Rusi, pričao je Stanko, nisu baš rado to posmatrali. Stanko i moj pradeda su se iz Rusije vratili svojim kućama nakon Oktobarske revolucije i građanskog rata u samoj Rusiji, koji je on opisivao da je bio strašan gotovo koliko i sam Prvi svetski rat, sa mnogo svireposti između sukobljenih strana, boljševika i Bele garde. Ovaj Stanko Maslić imao je brata Marka, koji je, kažu, bio malo “subenast”. Pričalo se kako su ga u Drugom svetskom ratu jednom prilikom uhvatile ustaše pa ga pitali gde su partizani i koliko ih ima, a on, možda praveći se i “benastijim” nego što je bio, odgovorio im: “Partizani u Koranskoj strani, dvista kazana a sto partizana”. Ustaše ga puste, kao neuračunljivog. Isti Marko pjevao je tokom Drugog svjetskog rata: “Stoj, Švabo, stoj, stoj, Švabo, ne'š uteći, mi ćemo te živog peći, stoj, Švabo, stoj!” Međutim, isti Marko bavio se posle rata vodeničarstvom i izgleda da nije bio “benast” koliko se činilo. Tragično je okončao život kad ga je pregazio automobil.