Priča o nesvakidašnjem životu Turčina koji je rođen 1892. godine, a i danas bez poteškoča prakticira ramazanski post. Hasan Gezer (121) na čijoj ličnoj karti piše da je rođen 01.07.1892. godine živi u naselju Ulus u turskom gradu Siirtu, a svojom vitalnošću i željom za životom prkosi vremenu i biološkom satu.
Priča o nesvakidašnjem životu Turčina koji je rođen 1892. godine, a i danas bez poteškoča prakticira ramazanski post. Hasan Gezer (121) na čijoj ličnoj karti piše da je rođen 01.07.1892. godine živi u naselju Ulus u turskom gradu Siirtu, a svojom vitalnošću i željom za životom prkosi vremenu i biološkom satu.U razgovoru sa novinarom agencije Anadolija na kurdskom jeziku, vremešni, ali veoma vitalni, Gezer je kazao da ima desetero djece, po pet sinova i kćerki, te 213 unučadi i praunučadi i čukununučadi čiji broj ni sam ne zna.Gezer koji trenutno živi sa svojim najmlađim, a ipak sedamdesetogodišnjim, sinom Abdullahom, samostalno obavlja sve svoje obaveze i potrebe, a uprkos godinama i dalje bez poteškoča prakticira ramazanski post. Nesvakidašnji primjer dugovječnosti, Gezer je rođen u selu Eruh i cijeli život je živio kao stočar koji se selio u potrazi za boljom ispašom za svoja stada.
“Bili smo na selu, a sada smo u gradu i rasprodali smo svu svoju stoku. Zatvoreni u tihim zidovima gradske gužve iščekujemo svršetak života. Teško mi je da se sjetim doživljaja iz prošlih vjekova, ali znam da sam odrastao u siromaštvu i teškom fizičkom radu. Život sam proveo hraneći stoku i preživljavajući u prirodi i njenim plodovima. Za moj dug život vjerovatno su zaslužni dobra pšenica, ječam, kukuruz i sir. Pio sam uvijek mnogo mlijeka. Današnji život mi se nimalo ne sviđa. Volio bih vratiti ono vrijeme”, rekao je Gezer.
Čukundedo Gezer prati i današnja zbivanja u svijetu i nerviraju ga sukobi i ratovi. On tvrdi da su svi ljudi jednaki i da su osuđeni da žive zajedno i u slozi, a da današnja krvoprolića i ratovi nisu ništa drugo nego prokletstvo savremenih ljudi.
Gezerov najmlađi sin Abdullah (70) je kazao da je sretan što živi u tako brojnoj porodici i da njegov stariji brat ima 20 djece, a da je čak i nemoguće prebrojati sve mlađe naraštaje koji su iz porodičnog stabla na čijem je vrhu njegov dugovječni babo.
Dvanaestogodišnja unuka Dilsah je dedin prevodilac u kući, jer dedo ne govori savremeni turski jezik.
“Ponosna sam na svog djeda. Život ga nije mazio, ali on i danas klanja namaz, posti i obavlja samostalno sve svoje potrebe”, kazala je Dilsah.
Ovo je još jedan od rijetkih primjeraka dugovječnosti, ali prema nezvaničnim podacima Wikipedie, najstariji čovjek svijeta je bio Kinez Li Ching-Yuen (197) koji je živio u periodu 1736.-1933.godine, a drugi na toj listi je Turčin Zaro Aga (157) iz Bitlisa koji je živio u razdoblju 1777.-1934.
S druge strane, najstariji čovjek prema Guinnesovoj knjizi rekorda je Jireomon Kimura (116) iz Japana, koji je preminuo u junu ove godine.
(akos)
