Tiransko “ja” počinje sa “ja”, a završava sa: “Ko ste vi?”
“Oholost je odbijanje istine i ponižavanje ljudi.” (Muslim)
Tiransko “ja” govori nam o tiraniji svojstvenoj toj osobi, a ovo svojstvo osnova je nevjerstva i poricanja.
Postoji nepodnošljivost između rivalā, makar i bili iz istog naroda ili bliski jedni drugima, a to je naročito izraženo ako su suparnici poštovani vjerski, historijski autoriteti ili uglednici u društvu, kao što je rekao Hišam kada je vidio Zejnul-Abidina b. El-Husejna: “Ko je ovo?”, na što mu je Farazdak odgovorio:
Ovo je sin najboljeg Allahovog roba
On je časni bogobojazni, čisti znani
A tvoje pitanje: “Ko je on?”, njemu ne šteti
I Arapi i nearapi znaju ko je onaj za tebe neznani.
Šejtan je odbio da učini sedždu Ademu rekavši: “Ja sam bolji od njega.” (El-A‘raf, 12)
A faraon je rekao: “Ja sam gospodar vaš najveći!” (En-Naziat, 24)
Karun je rekao : “Ovo što imam stekao sam znanjem svojim…” (El-Kasas, 78)
Nemrud je rekao: “Ja dajem život i smrt!” (El-Bekara, 258)
Vlasnik dvije bašte rekao je: “Od tebe sam bogatiji i jačeg sam roda!” (El-Kehf, 34)
Kada osoba postane zanesena pripadnošću određenom spolu, nečijom podrškom, vlašću, imetkom, znanjem ili nekom funkcijom, to ukazuje da je zapravo postala opčinjena obožavanjem same sebe i željom da sebi priskrbi svako dobro, a drugima zlo.
Zbog toga je šejtan i rekao: “Gospodaru moj”, reče, “zato što si me u zabludu doveo…” (El-Hidžr, 39), dok su Adem i Hava rekli: “Gospodaru naš”, rekoše oni, “sami smo sebi krivi…” (El-A‘raf, 23)
Oholo “ja” vidi samo sebe i nikoga ne smatra sebi ravnim.
Čovjek s lahkoćom prihvata naučne činjenice: vjeruje da brzina svjetlosti iznosi toliko i toliko, a da je Sunce veće od Zemlje toliko i toliko…
Međutim, vjerske činjenice vaga razumom, uzima i ostavlja po volji, nešto smatra lijepim, a nešto pokuđenim, određena pitanja tumači pogrešno, ne vodeći se uputom i znanjem, izražavajući se književnim jezikom, uveličavajući ono što govori i trudeći se da naglašava izgovor svakog slova kao da mu je to posljednje čitanje, jer, kako da šuti kada ljudi pitaju o šerijatskom propisu ili historijskom događaju, a on je ubijeđen da je ljudima potrebna mudrost i pronicljivost koju on posjeduje.
Onaj ko ne obožava svoga Gospodara, takav obožava sebe.
Često spominjanje sebe dovodi do zaborava zikra – spominjanja Allaha: “…spominjite Allaha kao što spominjete pretke vaše, i još više Ga spominjite!” (El-Bekara, 200)
Spominjanje očeva i predaka vodi ka spominjaju sebe, a kao zamjena za spominjanje sebe propisan nam je zikr – spominjanje Allaha.
Onaj ko zaboravi na Allaha, Allah učini da zaboravi sam sebe: “…oni koji su zaboravili Allaha, pa je On učinio da sami sebe zaborave…” (El-Hašr, 19)
Mnoge ružne pošasti plod su uzdizanja sebe na stepen idola.
Gebels je bio Hitlerov ministar propagande i jednom prilikom nadgledao je egzekuciju svećenika koji mu reče: “Boj se Boga zbog ovoga što mi radiš, nemoj da me ubijaš!”, a ministar mu reče: “Budalo, ovo naše vrijeme nije vrijeme Boga, nego vrijeme Hitlera.”
Gebels je skončao tako što je počinio samoubistvo, a to je bila konačnica i njegove porodice i njegovog lidera Hitlera: kazna je identična djelima zbog kojih je zaslužena.
Kada uzdižeš samog sebe, to znači da omalovažavaš i prezireš druge, a kada narod deklarišeš kao bezvrijednu rulju i barbare, to znači da trebaš voditi brigu o njima i štititi ih, jer oni nisu u stanju da normalno žive.
Suprotan primjer nalazimo u Churchillu, premijeru Velike Britanije, koji je za vrijeme Drugog svjetskog rata izvojevao najveću pobjedu u historiji te zemlje, ali nije dozvolio uvođenje vanrednog stanja u toku rata, govoreći: “Ne želim da svoj narod, koji podnosi tegobe rata, dodatno opteretim uvođenjem vanrednog stanja.”
Nakon što je iz rata izašao kao pobjednik, njegova je stranka na izborima doživjela poraz, a on se povukao i napustio funkciju bez ikakvih pobuna i demonstracija i nije pozivao mase da mu daju podršku uzvikivanjem po ulicama i da ga štite kako bi ostao na položaju.
U suri El-Alek znanje je vezano za iman, s ciljem suzbijanja intelektualnog zanosa.
Ibadet, sedžda i približavanje Allahu propisani su radi suzbijanja tiranskog bića koje je udaljeno od svoga Gospodara: “Uistinu, čovjek se uzobijesti čim se neovisnim osjeti.” (El-Alek, 6–7)
U nastavku sure napominje se povratak, smrt, proživljenje, kako bi to motiviralo čovjeka da sagleda svoje stvarno stanje.
Kao primjer tiranske osobe naveden je primjer Ebu Džehla koji je želio kontrolirati slobodu čovjeka da obožava svoga Gospodara, zabranjujući robu da klanja, pa mu je zbog toga upućena prijetnja: “Ne valja to! Ako se ne okani, dohvatit ćemo ga za kiku, kiku lažnu i grješnu!” (El-Alek, 15–16)
U suri se iznosi pohvala čovjeku koji se uzdigao od ugruška do razuma.
_______________________________
Iz knjige: Stazama egoizma
Autor: dr. Selman el-Avda
Preveo: Muhamed Ikanović
Izvor: minber.ba
Pogledajte vijest na izvornom sajtu:
