Teško ljudima u kojih riječ učenih nije mjera istine

2
0
Novi Pazar – Mi vjerujemo u Allahovo određenje, ali isto tako čvrsto vjerujemo u odgovornost za svoje postupke.

Također vjerujemo da ćemo biti pitani, nagrađivani i kažnjavani za ono što smo činili, pa makar i u šali. Razlog našega života i truda jeste postizanje Božjeg zadovoljstva i Njegove nagrade. Bez naše želje, volje i stremljenja na putu promjena hala naroda ne trebamo očekivati nikakav boljitak. Allah dž.š. kaže u suri Er-Rad u 11. ajetu: „Allah neće izmijeniti jedan narod dok se on sam ne izmijeni. A kad Allah hoće da jedan narod kazni, niko to ne može spriječiti; osim Njega nema mu zaštitnika.“
(Naše viđenje, Glas islama br. 230, 20. maj 2012.)
Svaki zeman ima svoje breme. Evo i naša društvena zajednica živi u veoma bremenitom, turbulentnom, na momente veoma teškom vaktu. Svjedoci smo bezvoljnog života pojedinaca i grupa bez ideje, bez pokretljivosti, volje i želje za promjenom nabolje. Razočaranost, optužbe, gunđanje, kritikovanje svega filter su za bijeg od sopstvene slabosti i nemoći. To je pokušaj uzmicanja od lične (ne)odgovornosti i nemoći čiji je uzrok lijenost i umišljenost da će „neko drugi“ odraditi stvari umjesto mene/nas. Nakon ovakvog nastupa dolazi moralna panika, kriza u kojoj zapada cijeli kolektivitet, osim ako se pojedinac ili grupa odvaži da povede narod u bolje sutra, u sigurniju i svjetliju budućnost. Pa „blago tim pojedincima“, kako reče naš Muhammed a.s.
Vjernici ne očajavaju. Oni znaju da je vrijeme u kome živimo naše vrijeme i da mi u njemu imamo dužnost ponijeti naše breme, a Allah dž.š „nikoga ne opterećuje preko mogućnosti njegovih“. Musliman ničim nije razočaran, on ne odustaje, ne posustaje, ne pati za prošlim. Musliman se bori, nosi svoj teret, ide naprijed i trudi se da popravi hal i stanje svoje. Sve to čini svjestan da Allah dž.š sve prati, bilježi i posmatra. Allah dž.š. nikad ne spava, On je Živi i Budni, Njega ne obuzima ni drijemež, ni apatija niti san. Musliman je svjestan da po naredbi Gospodara treba da se bori, da vodi džihad i nastoji da stanje promijeni nabolje. U kur’anskoj suri Hud u 88. ajetu Allah dž.š. kaže: „Ja samo želim da učinim dobra koliko mogu, a uspjeh moj zavisi od Allaha, u Njega se uzdam i Njemu se obraćam.“ Mi vjerujemo u Allahovo određenje, ali isto tako čvrsto vjerujemo u odgovornost za svoje postupke. Također vjerujemo da ćemo biti pitani, nagrađivani i kažnjavani za ono što smo činili, pa makar i u šali. Razlog našega života i truda jeste postizanje Božjeg zadovoljstva i Njegove nagrade. Bez naše želje, volje i stremljenja na putu promjena hala naroda ne trebamo očekivati nikakav boljitak. Allah dž.š. kaže u suri Er-Rad u 11. ajetu: „Allah neće izmijeniti jedan narod dok se on sam ne izmijeni. A kad Allah hoće da jedan narod kazni, niko to ne može spriječiti; osim Njega nema mu zaštitnika.“
Pomenuti kur’anski ajet nam kazuje da smo mi najodgovorniji za stanje u kome živimo. On nam poručuje da se moramo mijenjati, pa tek onda od Njega milost očekivati. Poruka ovoga ajeta je nedvosmislena i ona se odnosi na kolektivitet, na čitavu zajednicu, na narod u cjelini. Ako smo nezadovoljni stanjem naroda onda je potrebno da uložimo napore da to promijenimo rukom, što je najveći vid imana, onda jezikom, a ako to nismo u stanju onda ćemo prezreti srcem i pameću, te pitati sebe: A šta smo mi učinili da otjeramo narkodilere sa naših ulica, od škola u kojima pohađaju i uče naša djeca? Šta smo učinili da zatvorimo kladionice koje se nalaze uz školske prozore? Šta smo učinili protiv mita i korupcije? Nismo li možda svjesno pristali da budemo podmićeni, korumpirani, kako bi zaradili dinar na nesreći naše djece koju narko-bosovi vrijebaju kao sljedeću žrtvu što će otrovati. Da li je naš dunjaluk pobijedio nad vječnom srećom? Zašto smo olahko prodali emanet rada na Božjem putu i posustali u borbi da učinimo svijet boljim? Da li naš narod još nije zreo duhovno i moralno, pa ne može ispratiti intenzitet vjersko-nacionalnog otrežnjenja? Da li je vjersko otrežnjenje postignuto, ili još na tom planu treba činiti? Da li je jača junica, motokultivator, plastenik, lopata šodera, asfalta i euro novčanica od vjere, obraza, časti i dostojanstva? Da li je deviza „hljeba i igara“ pobijedila nad postulatima časti, vjere i morala? Šta je to što pokreće promjene u srcima ljudi? Šta to čovjeka pokreće na putu činjenja dobra, plemenitosti, dosljednosti i odgovornosti? Šta to ljude može uzdići da se ne mire sa moralnom krizom? Šta to može ljude učiniti pobjednicima? To je vjera. Vjera u Boga! Ona je u trenutku činila čuda. Sjetimo se Omera r.a. koji je krenuo ubiti Muhammeda a.s., pa kada je čuo učenje Kur’ana ne samo da je odustao, već je prihvatio islam i postao jedan od njegovih najpoznatijih sljedbenika. Vjera u jednom trenu vraća ljude na put spasa, napretka i prosperiteta. Ona čini čuda, preodgaja ljude, čini ih dobrim i čestitim, preobraća ih i upućuje. Zato insan mora zastati pred snagom vjere i krenuti ka savršenstvu duše. Sa vjerom u Boga postiže se uzvišeni sistem ponašanja, lične kontrole nad svojim strastima, a onda se ta dobrota prenosi na ostale članove zajednice i svima biva bolje. Samo uz predanost Allahu dž.š može se pozitivno uticati na okolinu, na zajednicu. Plemenit čovjek tako postupa – on se bori, kako za sebe tako i za svoj narod, za društvo. On trajno i smjelo slijedi put dobra i spasa i ne odustaje u trenucima kolektivne slabosti ili pojedinačne neodgovornosti. Što su udarci neprijatelja žešći, to musliman zna da više vrijedi. Musliman je svjestan da islam znači „punu predanost Stvoritelju i dobročinstvo prema Njegovim stvorenjima“. Zato se trudi da pomogne svima podjednako – i onima što ne čine ništa da otjeraju nemoral iz naše čaršije i onima koji su i svoj zadnji atom snage uložili u borbu protiv kriminala, lopovluka, mraka i propasti. Ovo je način poboljšanja stanja naroda. Kako se god zlo širi postupno, tako se širi i dobro. Uz napor, odricanje, nespavanje, trud, zalaganje i neodustajanje postiže se dobar rezultat. Musliman je svjestan da je Allahova pomoć blizu, ali je svjestan i činjenice da ona dolazi tek onda kada čovjek iscrpi sve svoje resurse i mogućnosti. To se sa nama još nije desilo. Dok su jedni radili, gradili, podizali i trudili se, činili dobro, drugi su podbadali, spoticali, spletke pravili i išli na ruku silama mraka i tame. Međutim, islamska vjera nas uči da budemo odgovorni za svoje živote i živote drugih, da prihvatimo najprije sopstvenu odgovornost, a da onda pogledamo i odgovornost drugih. Da u sebi tražimo krivicu, pa onda u drugima. Da sebe optužujemo prije nego li drugima optužbe uputimo. Da sebe analiziramo, a onda o drugima analizu uradimo. Nisu krivci negdje gore, oni su u nama, među nama i oko nas. Kada stvari tako postavimo postupit ćemo po praksi Muhammeda a.s. koji je rekao: „Nemoj brata za učinjeni grijeh tužiti, jer će Allah njemu oprostiti, a tebe iskušati.“
Jedan naš alim je govorio: „Rješavajte probleme zajednice kao da su vaši, jer i jesu vaši! Ne traži se pritom od tebe, brate i sestro, da tražiš krivca. Jer ako ga budeš tražio, shvatit ćeš da si to ti.“ Uzrok stanja naroda ne traži u drugome, nego, muslimanu, sam mijenjaj svoj hal, ako hoćeš da i druge promijeniš i ako od Allaha pomoć želiš.
Naše navike i životna praksa idu u drugom smjeru. Veoma često pojedinci i grupe u drugima vide i traže krivce zaboravljajući pritom na sopstvenu odgovornost i ne radeći ništa u svrhu ličnog preobražaja. Često za vlastite neuspjehe, lijenost i inferiornost optužujemo druge potvarajući ih da su odgovorni za naše nezadovoljstvo i neuspjeh. Mi se trebamo pitati ko to baca smeće u naše avlije, ko zagađuje naše rijeke, mahale, sokake i ulice? Ko svjesno pristaje da podmiti i bude podmićen, da bude korumpiran, a onda se hvali kako je uspio da „završi“ posao tako što je platio za učinjenu uslugu koja je sama po sebi zakonom zagarantovana, besplatna i bez zahvale ikome što nam je napravio most, asfaltirao sokak, uredio gradski trg, izdao izvod iz matične knjige!? Ko pristaje na poniženje i gubljenje dostojanstva da zarad kese namirnica podrži kriminal, nemoral, javašluk i nerad? Da li smo krivi mi? Mi kao pojedinci, mi kao zajednica, mi kao društvo.
Dok god se ne vratimo vjeri, iskrenoj i nepatvorenoj, bit ćemo u pojedinačnoj i kolektivnoj krizi. Mi kao pojedinci smo najodgovorniji za sebe, pa onda i za druge. Mijenjanjem sebe mi mijenjamo druge. Od kritike drugih, a zaboravljanjem sebe nema nikakve fajde, već se samo otvaraju vrata šejtanu koji zapravo i hoće da unese nemir među braćom i učini da nama vlada moralna panika. I na kraju, pitamo se ko nam je kriv ako laici znaju sve, a učeni ne znaju ništa? Pjesnik je rekao: „Taško narodu u koga se laskanjem postaje predvodnik, u koga se sve može kupiti, pa više ništa ne vrijedi, u koga riječ učenih nije mjera istine, već očaja.“

Izvor: Mesihat.org


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

2 KOMENTARI

  1. “Teško ljudima u kojih riječ učenih nije mjera istine”, a još teže ljudima koji misle da imaju učene,te dolaze u situaciju kao kada se bolesnik kome je povređena noga osloni na štaklju za koju misli da je pouzdana,i za njega vredno pomagalo ,a ona truhla,te verujući da će mu pomoći on se još više povredi (jer učenost se pokazuje u praksi).

    0

    0
  2. Svaka cast urednicee.Da bude ovakvih tekstova jos ubuduce!Da nas narod ojaca imanski,pa nece prodavat sebe za 1000din.Selam

    0

    0

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.