Teško ljudima u kojih riječ učenih nije mjera istine

Također vjerujemo da ćemo biti pitani, nagrađivani i kažnjavani za ono što smo činili, pa makar i u šali. Razlog našega života i truda jeste postizanje Božjeg zadovoljstva i Njegove nagrade. Bez naše želje, volje i stremljenja na putu promjena hala naroda ne trebamo očekivati nikakav boljitak. Allah dž.š. kaže u suri Er-Rad u 11. ajetu: „Allah neće izmijeniti jedan narod dok se on sam ne izmijeni. A kad Allah hoće da jedan narod kazni, niko to ne može spriječiti; osim Njega nema mu zaštitnika.“

(Naše viđenje, Glas islama br. 230, 20. maj 2012.)

Svaki zeman ima svoje breme. Evo i naša društvena zajednica živi u veoma bremenitom, turbulentnom, na momente veoma teškom vaktu. Svjedoci smo bezvoljnog života pojedinaca i grupa bez ideje, bez pokretljivosti, volje i želje za promjenom nabolje. Razočaranost, optužbe, gunđanje, kritikovanje svega filter su za bijeg od sopstvene slabosti i nemoći. To je pokušaj uzmicanja od lične (ne)odgovornosti i nemoći čiji je uzrok lijenost i umišljenost da će „neko drugi“ odraditi stvari umjesto mene/nas. Nakon ovakvog nastupa dolazi moralna panika, kriza u kojoj zapada cijeli kolektivitet, osim ako se pojedinac ili grupa odvaži da povede narod u bolje sutra, u sigurniju i svjetliju budućnost. Pa „blago tim pojedincima“, kako reče naš Muhammed a.s.

Vjernici ne očajavaju. Oni znaju da je vrijeme u kome živimo naše vrijeme i da mi u njemu imamo dužnost ponijeti naše breme, a Allah dž.š „nikoga ne opterećuje preko mogućnosti njegovih“. Musliman ničim nije razočaran, on ne odustaje, ne posustaje, ne pati za prošlim. Musliman se bori, nosi svoj teret, ide naprijed i trudi se da popravi hal i stanje svoje. Sve to čini svjestan da Allah dž.š sve prati, bilježi i posmatra. Allah dž.š. nikad ne spava, On je Živi i Budni, Njega ne obuzima ni drijemež, ni apatija niti san. Musliman je svjestan da po naredbi Gospodara treba da se bori, da vodi džihad i nastoji da stanje promijeni nabolje. U kur’anskoj suri Hud u 88. ajetu Allah dž.š. kaže: „Ja samo želim da učinim dobra koliko mogu, a uspjeh moj zavisi od Allaha, u Njega se uzdam i Njemu se obraćam.“ Mi vjerujemo u Allahovo određenje, ali isto tako čvrsto vjerujemo u odgovornost za svoje postupke. Također vjerujemo da ćemo biti pitani, nagrađivani i kažnjavani za ono što smo činili, pa makar i u šali. Razlog našega života i truda jeste postizanje Božjeg zadovoljstva i Njegove nagrade. Bez naše želje, volje i stremljenja na putu promjena hala naroda ne trebamo očekivati nikakav boljitak. Allah dž.š. kaže u suri Er-Rad u 11. ajetu: „Allah neće izmijeniti jedan narod dok se on sam ne izmijeni. A kad Allah hoće da jedan narod kazni, niko to ne može spriječiti; osim Njega nema mu zaštitnika.“

Pomenuti kur’anski ajet nam kazuje da smo mi najodgovorniji za stanje u kome živimo. On nam poručuje da se moramo mijenjati, pa tek onda od Njega milost očekivati. Poruka ovoga ajeta je nedvosmislena i ona se odnosi na kolektivitet, na čitavu zajednicu, na narod u cjelini. Ako smo nezadovoljni stanjem naroda onda je potrebno da uložimo napore da to promijenimo rukom, što je najveći vid imana, onda jezikom, a ako to nismo u stanju onda ćemo prezreti srcem i pameću, te pitati sebe: A šta smo mi učinili da otjeramo narkodilere sa naših ulica, od škola u kojima pohađaju i uče naša djeca? Šta smo učinili da zatvorimo kladionice koje se nalaze uz školske prozore? Šta smo učinili protiv mita i korupcije? Nismo li možda svjesno pristali da budemo podmićeni, korumpirani, kako bi zaradili dinar na nesreći naše djece koju narko-bosovi vrijebaju kao sljedeću žrtvu što će otrovati. Da li je naš dunjaluk pobijedio nad vječnom srećom? Zašto smo olahko prodali emanet rada na Božjem putu i posustali u borbi da učinimo svijet boljim? Da li naš narod još nije zreo duhovno i moralno, pa ne može ispratiti intenzitet vjersko-nacionalnog otrežnjenja? Da li je vjersko otrežnjenje postignuto, ili još na tom planu treba činiti? Da li je jača junica, motokultivator, plastenik, lopata šodera, asfalta i euro novčanica od vjere, obraza, časti i dostojanstva? Da li je deviza „hljeba i igara“ pobijedila nad postulatima časti, vjere i morala? Šta je to što pokreće promjene u srcima ljudi? Šta to čovjeka pokreće na putu činjenja dobra, plemenitosti, dosljednosti i odgovornosti? Šta to ljude može uzdići da se ne mire sa moralnom krizom? Šta to može ljude učiniti pobjednicima? To je vjera. Vjera u Boga! Ona je u trenutku činila čuda. Sjetimo se Omera r.a. koji je krenuo ubiti Muhammeda a.s., pa kada je čuo učenje Kur’ana ne samo da je odustao, već je prihvatio islam i postao jedan od njegovih najpoznatijih sljedbenika. Vjera u jednom trenu vraća ljude na put spasa, napretka i prosperiteta. Ona čini čuda, preodgaja ljude, čini ih dobrim i čestitim, preobraća ih i upućuje. Zato insan mora zastati pred snagom vjere i krenuti ka savršenstvu duše. Sa vjerom u Boga postiže se uzvišeni sistem ponašanja, lične kontrole nad svojim strastima, a onda se ta dobrota prenosi na ostale članove zajednice i svima biva bolje. Samo uz predanost Allahu dž.š može se pozitivno uticati na okolinu, na zajednicu. Plemenit čovjek tako postupa – on se bori, kako za sebe tako i za svoj narod, za društvo. On trajno i smjelo slijedi put dobra i spasa i ne odustaje u trenucima kolektivne slabosti ili pojedinačne neodgovornosti. Što su udarci neprijatelja žešći, to musliman zna da više vrijedi. Musliman je svjestan da islam znači „punu predanost Stvoritelju i dobročinstvo prema Njegovim stvorenjima“. Zato se trudi da pomogne svima podjednako – i onima što ne čine ništa da otjeraju nemoral iz naše čaršije i onima koji su i svoj zadnji atom snage uložili u borbu protiv kriminala, lopovluka, mraka i propasti. Ovo je način poboljšanja stanja naroda. Kako se god zlo širi postupno, tako se širi i dobro. Uz napor, odricanje, nespavanje, trud, zalaganje i neodustajanje postiže se dobar rezultat. Musliman je svjestan da je Allahova pomoć blizu, ali je svjestan i činjenice da ona dolazi tek onda kada čovjek iscrpi sve svoje resurse i mogućnosti. To se sa nama još nije desilo. Dok su jedni radili, gradili, podizali i trudili se, činili dobro, drugi su podbadali, spoticali, spletke pravili i išli na ruku silama mraka i tame. Međutim, islamska vjera nas uči da budemo odgovorni za svoje živote i živote drugih, da prihvatimo najprije sopstvenu odgovornost, a da onda pogledamo i odgovornost drugih. Da u sebi tražimo krivicu, pa onda u drugima. Da sebe optužujemo prije nego li drugima optužbe uputimo. Da sebe analiziramo, a onda o drugima analizu uradimo. Nisu krivci negdje gore, oni su u nama, među nama i oko nas. Kada stvari tako postavimo postupit ćemo po praksi Muhammeda a.s. koji je rekao: „Nemoj brata za učinjeni grijeh tužiti, jer će Allah njemu oprostiti, a tebe iskušati.“

Jedan naš alim je govorio: „Rješavajte probleme zajednice kao da su vaši, jer i jesu vaši! Ne traži se pritom od tebe, brate i sestro, da tražiš krivca. Jer ako ga budeš tražio, shvatit ćeš da si to ti.“ Uzrok stanja naroda ne traži u drugome, nego, muslimanu, sam mijenjaj svoj hal, ako hoćeš da i druge promijeniš i ako od Allaha pomoć želiš.

Naše navike i životna praksa idu u drugom smjeru. Veoma često pojedinci i grupe u drugima vide i traže krivce zaboravljajući pritom na sopstvenu odgovornost i ne radeći ništa u svrhu ličnog preobražaja. Često za vlastite neuspjehe, lijenost i inferiornost optužujemo druge potvarajući ih da su odgovorni za naše nezadovoljstvo i neuspjeh. Mi se trebamo pitati ko to baca smeće u naše avlije, ko zagađuje naše rijeke, mahale, sokake i ulice? Ko svjesno pristaje da podmiti i bude podmićen, da bude korumpiran, a onda se hvali kako je uspio da „završi“ posao tako što je platio za učinjenu uslugu koja je sama po sebi zakonom zagarantovana, besplatna i bez zahvale ikome što nam je napravio most, asfaltirao sokak, uredio gradski trg, izdao izvod iz matične knjige!? Ko pristaje na poniženje i gubljenje dostojanstva da zarad kese namirnica podrži kriminal, nemoral, javašluk i nerad? Da li smo krivi mi? Mi kao pojedinci, mi kao zajednica, mi kao društvo.

Dok god se ne vratimo vjeri, iskrenoj i nepatvorenoj, bit ćemo u pojedinačnoj i kolektivnoj krizi. Mi kao pojedinci smo najodgovorniji za sebe, pa onda i za druge. Mijenjanjem sebe mi mijenjamo druge. Od kritike drugih, a zaboravljanjem sebe nema nikakve fajde, već se samo otvaraju vrata šejtanu koji zapravo i hoće da unese nemir među braćom i učini da nama vlada moralna panika. I na kraju, pitamo se ko nam je kriv ako laici znaju sve, a učeni ne znaju ništa? Pjesnik je rekao: „Taško narodu u koga se laskanjem postaje predvodnik, u koga se sve može kupiti, pa više ništa ne vrijedi, u koga riječ učenih nije mjera istine, već očaja.“