U najboljem slučaju procesi za dosada prijavljene slučajeve trajat će godinama. Na kraju, kad bi svi sudovi svijeta presudili u njegovu korist, opet će biti onih koji će odlučiti da vjeruju da je kriv. A šteta načinjena profesoru u oduzetom vremenu, novcu, ugledu i zdravlju nikada neće biti nadoknađena. Nažalost, neki su već poklekli pod ogromnim pritiskom pa šute a ima i onih koji su se oglasili osudama na račun profesora. Neki kao da su jedva dočekali. Tužno jer na to nemaju pravo ni po vjerskim ni po svjetskim normama, ali ne iznenađuje.
Piše: dr. Ahmet Alibašić
Profesor Tariq Ramadan je već devetnaest dana u pritvoru u Francuskoj. U samici. Porodica nema kontakt s njim. Prema posljednjim informacijama zdravstveno stanje mu je narušeno jer boluje od multiple skleroze i nema adekvatan medicinski tretman u zatvoru. Ponudu njegove odbrane da se brani sa slobode uz kauciju, predaju jedinog mu švicarskog pasoša i svakodnevno javljanje u policijsku stanicu istražno sudsko vijeće nije prihvatilo. O njegovom zdravstvenom stanju odlučivat će se 22. februara.
Sve je počelo prošlog oktobra, kada je Henda Ayari optužila profesora Ramadana za silovanje u 2012. Uslijedila je još jedna anonimna prijava, ovog puta za silovanje nepokretne osobe 2009. godine. Profesor je sve zanijekao i uložio tužbu za klevetu. Na red za istragu prvo je došla optužba za silovanje. Saslušanje je počelo 31.1.2018, kada se profesor dobrovoljno odazvao na poziv francuske policije. Ta saradnja nije pomogla da mu se omogući odbrana sa slobode, već je pritvoren do daljnjeg.
Ovo nije mjesto za detaljnu pravnu analizu. Za nju je jednostavno prerano a i provjerenih informacija premalo je da bi se ona mogla napraviti. Pravičan sudski proces treba pokazati ko je prava žrtva, a ko nije, i ko je pravi krivac, a ko lažno optužen. Ali uopće nije prerano za društveno-političku analizu, koja navodi na zaključak da ovo nije proces samo protiv jednog čovjeka. Ako je profesor Ramadan na sudu, mnogi su drugi na ispitu. Ograničit ću se na dvije skupine.
Prvo, ovo je ispit za muslimansku zajednicu na Zapadu i njene autoritete. Hoće li se uplašiti strašne kampanje koja se trenutno vodi od strane pojedinaca i centara uticaja čije namjere nisu uopće nepoznate i čija se moć ne može potcijeniti? Hoće li se bez dokaza odreći intelektualca koji već dvije decenije odolijeva svim atacima i ruši stereotipe o islamu i muslimanima? Nekome ko je za njih dizao moralni i politički glas i krčio intelektualne puteve o kompleksnim pitanjima kao što su Palestina i homoseksualci, šerijatsko krivično pravo i građanstvo, lojalnost ummetu i naciji, evropska kultura i slično? Intelektualca koji se nije htio prikloniti nikome. To moćni ne cijene i to je jedini razlog što danas nema moćne saveznike iako ima milione simpatizera. Zato je važno da njegovi prijatelji reagiraju i dignu glas. Ako to ne urade oni, niko drugi neće jer profesor Ramadan nije štedio moćnike. Zato ne može u mnoge zemlje i zato kampanju protiv njega vode i neke bogate muslimanske države.
A ko god da je izabrao ovu strategiju da sruši prof. Ramadana dobro je smislio, baš kao i oni koji su rušili Anwara Ibrahima u Maleziji. Moralni su ranjivi na takve optužbe. U najboljem slučaju procesi za dosada prijavljene slučajeve trajat će godinama. Na kraju, kad bi svi sudovi svijeta presudili u njegovu korist, opet će biti onih koji će odlučiti da vjeruju da je kriv. A šteta načinjena profesoru u oduzetom vremenu, novcu, ugledu i zdravlju nikada neće biti nadoknađena. Nažalost, neki su već poklekli pod ogromnim pritiskom pa šute a ima i onih koji su se oglasili osudama na račun profesora. Neki kao da su jedva dočekali. Tužno jer na to nemaju pravo ni po vjerskim ni po svjetskim normama, ali ne iznenađuje.
Na još većem ispitu jesu francusko društvo i pravosudni sistem. Dostupne informacije ukazuju na neravnopravan tretman profesora Ramadana u odnosu na ranije slučajeve u kojima optuženi za seksualno zlostavljanje nisu vidjeli zatvora. Lista je duga: Dominique Strauss-Kahn, Georges Tron, Patrick Balkany, Frédéric Haziza, Gérard Darmanin, Gilbert Cuzou, Denis Baupin, Jean-Claude Brisseau, Thierry Marchal-Beck … Javljaju se glasovi po kojima bi ovo mogao postati novi “Slučaj”, tj. novi Alfred Dreyfus (Drajfus) − Dreyfus 21. stoljeća. A to bi moglo biti zlokobno. Neka mi bude dopušteno da sumiram slučaj i njegove posljedice uz preporuku da se s njim pažljivo upozna.
Godina je 1894. Francuska vojska optužuje za špijunažu u korist Nijemaca jevrejskog oficira Alfreda Dreyfusa (1859–1935). Optužba se temeljila na autentičnom nepotpisanom izvještaju dobivenom iz njemačke ambasade. Na temelju mišljenja jednog ‘stručnjaka’ za rukopis, sud na doživotni zatvor osuđuje Dreyfusa i šalje ga na Francusku Gvajanu da sam uz čuvare izdržava zatvor. Smrtnu kaznu izbjegao je samo zato što je ona bila ukinuta za političke zatvorenike 1848. Njegov brat, neki prijatelji, oficiri i kasnije intelektualci identificiraju stvarnog autora izvještaja i pokreću kampanju za reviziju slučaja. Nakon puno peripetija dobijaju priliku za novo suđenje, ali ne uspijevaju osloboditi Dreyfusa. Naprotiv, stvarni špijun oslobođen je, a Dreyfus opet osuđen. Tu stvar nije stala. Francusko društvo se podijelilo a antisemiti demonstriraju, žare i pale po ulicama Francuske. Nakon godina u kampanju za reviziju slučaja uključuje se Emil Zola otvorenim pismom francuskom predsjedniku, nakon čega i sam bude osuđen na godinu dana za klevetu kao i oficir koji je vodio istragu i utvrdio da je Dreyfus nevin. … Saga traje punih dvanaest godina prije nego sud konačno oslobodi Dreyfusa. Do tada su mnogi odležali godine u zatvoru, najmanje jedan konspirator se ubio, … čak su mu novci skupljani za spomenik…
Slučaj je jednostavno postao poznat kao “Slučaj” a ugled Francuske kao pravne države snažno poljuljan. No, to nije bilo sve. Za bečke novine Neue Freie Presse sudski proces je pratio Theodor Hertzl, kojeg je ovaj slučaj toliko uzdrmao da je odlučio sazvati Cionistički kongres u Bazelu, na kome je prema svojim zabilješkama, osnovao državu Izrael. … Slučaj je prebogat detaljima da bi se dao sumirati u nekoliko redaka. O njemu su snimljeni filmovi i napisane knjige. U njegovu čast organizirane državne svečanosti na najvišem nivou. Konačno, slučaj i danas fascinira istraživače i umjetnike kao i kad je počeo. Neki dokumenti postali su dostupni javnosti tek 2013. godine. I kako nijednu analogiju ne treba voditi predaleko, tako ne treba ni ovu, ali jedan zaključak je neizbježan: percipirana nepravda u slučaju muslimanskog intelektualca, zagovornika evropskog islama mogla bi proizvesti nekog muslimanskog Theodora koji će zaključiti da Evropa nikad neće prihvatiti muslimane.
Zbog toga je važno da francuska država i društvo s krajnjim senzibilitetom pristupe ovom slučaju. Tek tada ćemo moći reći: neka se pravda provodi i posvetiti se drugim poslovima. U međuvremenu ne smijemo zaboraviti: Dreyfusa i francusku pravnu državu spasili su oni koji su se suprotstavili većini na ulici, parlamentu i u vojnom vrhu i koji su za to bili spremni platiti visoku cijenu. Ako se ispostavi da je Ramadan Dreyfus našeg doba, pitanje je ko su Emil Zola, Oscar Wilde i drugi ‘drajfusovci’?
I da, ako neko kaže kako ovo nije ista Francuska, mislim da je u pravu. Ali i nije. Francuska je i tada, kao i danas, mislila da je lučonoša civilizacije. Na neki način sve je isto, samo što je na optuženičkoj klupi neki drugi Semit. Ovo ne znači da su Francuzi posebno skloni rasizmu, već samo da kao i sva druga društva imaju svoju slijepu moralnu tačku, koja se ovih dana vjerovatno zove Tariq Ramadan.
Izvor: algoritam.net
Pogledajte vijest na izvornom sajtu:
