Tanja

0
51

Ja ću je zvati Tanja, ne slučajno. U inboksu moga mejla nedavno je završila priča moje sugrađanke.Djevojčice iz moga kraja, u četiri dijela, audio zapis u koji je stao jedan život. Jedna strašana sudbina.

Zelene livade prošarane brzim bistrim potocima, šume koje hrle ka nebu, divlje kupine i jagode, ljutika, maslačak i žitke grane višanja, raštrkane kuće i malene zgrade ispratit će vas sa koje god strane krenete prema Foči. Stranac bi gledajući u priordne ljepote pomislio da se tu, u tim tišinama čovjeku nikad ne može desiti ništa loše. Ta strana svijeta u našoj je zemlji umjesto rađanja, smrt, umjesto osmijeha, suza. Istok.

Njen glas je pomalo grub, a svoju tešku sudbinu odlučila je povjeriti meni, jer smo slični, naše su tragedije ono što je naše povjerenje. Naše su zle sudbine ono što nas proganja od djetinjstva. Biće ovo priča o djevojčici rođenoj na onoj strani zemlje gdje bi se trebalo buditi, a umire, gdje bi se trebalo veseliti, a plače.

Miljevina, mjesto je kojim ćeš proći ako si krenuo prema Foči iz pravca Sarajeva ili si krenuo prema Crnoj Gori, meni taj put odavno ne vodi nigdje osim u tamu. Mjesto gdje su  nekada vrijedni rudari koji su dobili poslove u rudniku mrkog uglja osnovali porodice. Oko dvije hiljade ljudi nekada je živjelo u tom usputnom mjestu koje po ničemu ne možeš zapamtiti. Danas, tamo, čini se, ne živi niko. Popis stanovništa iz 1991. kaže da je u tom mjesto živjelo: Srba 950, Muslimana 750… i nekolicina onih koji ni do tad nisu znali šta su. U tom će mjestu godinu nakon što se stanovništvo popisalo biti ispisana historija najmonstuoznijih zločina, naročito seksualnog porobljavanja i zlostavljanja. U tom će mjestu kuće vrijednih miljevisnkih rudara koji su ubijeni i protjerani postati logori u koje su pijani srpski vojnici dovodili djevojčice, djevojke i žene iz svoga komšiluka. Najpoznatije mjesto zlostavljanja žena je Karamanova kuća, u koju su prema svjedočenjima dovodili djevojčice koje su sa sobom nosile lutkice, ne sluteći da ih u kući u kojoj je nekad živio njihov komšija, postati mjesto gdje će im horde mržnjom zadojenih monstruma ugasiti djetinsjtvo i živote. Silovati ženu je isto kao i ubiti je. To nevino stovrenje kojem naude nikada više nije isto, taj život koji je bio, više nije.

Čujem glas, žene koju su ubili, osjetim svu tu hrabrost, svu tu tugu, sve te krikove koje želi da vrišti, a nema ih dovoljno. Koji bi krik oplakao sve te boli? Počinje pričati:

Do desete godine moj život je bio fantastičan. Lijep, normalan život. Bila sam dobra učenica, otac je imao dobar posao, na more smo išli svake godine, a najviše sam voljela biti kod nane u Sarajevu. Majka se brinula o nama, otac zarađivao dovoljno da nam ništa ne fali.

Često smo išli na selo, kada se kosi, beru šljive i treba pomoći starijima, a jedan takav odlazak mog oca promijenio je naše živote. Moj otac nikada se nije vratio kući. Službena verzija događaja bila je da je skočio u rijeku, a u ratnim godinama saznali smo da je ubijen, tri dana držan u stanu i bačen u vodu.  Oca je prema neslužbenim informacijama ubio otac mog školskog drugara kada je pokušao zaustaviti kafansku tuču. Majka je morala početi raditi, a na moja pleća pala je briga o kući, mlađim članovima porodice. A onda je tamo gdje se treba rađati, a umire se, stiglo zlo uspavano u pričama bratstva i jedinstva, probuđeno iskrama nacionalizma.

Školska godina je bila na isteku, prve trešnje spremale se da zarumene, a u zraku na istoku osjetilo se da će se desiti nešto. Ipak niko pa ni djevojčica koja je završila prvi razred srednje škole nije sanjala da će se tu u tom malenom rudarskom mjestu i u svim mjestima okolo krvi i suza nateći u potocima.

Muškarce iz Miljevine odveli su i zarobili. U jednom stanu sakupile su se preživjele žene svkaodnevno se boreći da prehrane sebe i svoju djecu. Pomagale su i neke komšije Srbi, donosili hranu i skrivali ih. Moju majku privodili su u policijsku stanicu, a komšije su upozoravali da će uskoro doći i po mene. Gdje da se sakrijemo? Očev prijatelj odveo me kod sebe i čuvao me. Gradom se širio miris smrti, a jedan od najzloglaznijih zločinaca Vojvoda me tražio. Komšija koji me čuvao upozoren je da to ne smije raditi i da me mora vratiti u stan. Čim su me vratili, Mićo Orlović komandant policije u Miljevini i Vojvoda zajedno sa još jednom djevojkom odveli su me i zatvorili u kuću pored zloglasne, Karamanove. Djevojka koja je bila zarobljena sa mnom, prezivala se tako. Karamanova kuća i kuće oko nje bile su leglo silovatelja i ratnih zločinaca. Radovan Stanković, Pero Elez, Mićo Orlović, Dragoljub Kunarac… Bili su vlasnici svega što su poželjeli, gospodari života i smrti. Radovan je bio moj komšija, živio sprat iznad mene prije rata.

Zloglasna Karamanova kuća u Miljevini.

U kući do Kramanove, bile smo zatočene ali ne i zlostavljane, a onda je Dragoljub Kunarac došao i odveo nas u mjesto Trnovače. Tamo smo zatekli još tri djevojke tu je sjedio Gojko Janković koji je pitao ko smo mi? Vojnik bez oka koji je bio sa nama rekao je da smo iz Miljevine.

Od Pere Eleza? Upitao je Janković?

Vojnik je potvrdio.

Vraćaj ih ne želim imati ništa sa Perom.

Potrpali su nas u auto i odveli u neki stan u naselju Brod gdje smo prenoćile. Sutra su opet došli po nas i odveli nas u kuću za koju je odgovoran bio Gica, čovjek sa šepavom nogom. U toj kući na Brodu prvi sam put silovana. Silovao me je vonjik kojeg su zvali Rašo, Radovan. Tada sam mislila da je kraj. Da se život završio, potonula sam i nestala u sebi. Otimala sam se i opirala, dobijala udarce. Sve u bunilu. Nikada nisam bila u seksualnom kontaktu sa muškarcem, znam da sam imala mensturaciju i da me bolio stomak, na kraju sam se samo probudila. Ne sjećam se ni kako se sve završilo.

Tu u kući na Brodu počeo je pakao. Moje sugovornice, ali i stotine drugih žena u drugim kućama i stanovima u Foči, Miljevini, Trnovači i skoro svim okolnim mjestima- Bile su robinje, bića koja su sebe nazivali vojnicima i ljudima zlostavljali su ih svakodnevno u svim oblicima, životinjski. U kući na Brodu ugašen je život jedne bezbrižne šesnaestogodišnjakinje, a počela borba za preživljavanje djevojčice zarobljene samo zbog imena. Priča se nastavlja:

Nakon što sam silovana nakon nekoliko dana iz kuće su nas odvela dva mlađa momka (kasnije sam saznala da je jedan od njih išao sa mojom tetkom u razred). Govorili su da nam žele pomoći i stvarno bii fer prema nama. Nekoliko dana nismo zlostavljane, a onda su se u kući pojavili Gojko Janković i Dragoljub Kunarac. Rekli su da nas traže i da zbog nas imaju problema. Momci koji su nas čuvali, lagali su da smo im djevojke kako bi nas spasili ali uzalud. Morale smo se vratiti u Trnovače. Dečki koji su nas čuvali krenuli su sa nama i pazili nas i u toj kući. Dva, tri dana niko nas nije dirao, do momenta kada je Žaga (Dragoljub Kunarac) rekao dečku koji me čuvao, da veza između nas ne može biti, da me može sekusalno iskorištavati ali da tu ljubavi nema. Veselin, tako se zvao momak koji me čuvao, morao je poslušati naredbu, a kasnije sam saznala i da je ubijen.

Veselin, bez prezimena, junak je koji je pokušao zaštiti nevine djevojčice. Tamo gdje se treba rađati, a umire. Tamo gdje je zlo pobjedilo dobro.

Pakao se nastavio, data sam nekom crnogorskom vojniku. Starijem čovjeku. A u kućama se pojavila žena koja se zvala Jadranka Ždralo. Ona je određivala koja djevojka će pripasti kom vojniku.

Ovo nisam nikad rekla. Nikome osim psihologu. Ja krivim sebe za sve što mi se dešavalo. Zašto? Jer nisam imala snage da se opirem. Nisam se opirala. Čitam život sebe krivim što se nisam branila i tukla svaki put kada su me silovali.

Jadranka je nakon dolaska došla sa krvavom uniformom i rekla nam da peremo , da na uniformi ne smije biti ni kapi krvi. Prale smo cijeli dan.

Noću su dolazili vojnici, birali sebi djevojke, a Crnogorac je rekao da samo on smije biti sa mnom. Jadranki se to nije sviđalo. Jednom kada je Crnogorac bio na terenu zaključala me u sobu i u nju ubacila vojnika. Zvali su ga Fantom, imao je ožiljak na licu. Bio je to treći čovjek koji me silovao.

Crnogorac se vratio i pitao Jadranku, sa kim je bila? Pitao je i mene sa kim si bila? Jadranka mi je iza njegovih leđa pokazivala da će me zaklati ako išta kažem. Ćutala sam a Crnogorac je Jadranki opalio šamar. Nakon toga Jadranka me svaki dan premlaćivala, jer je pitala, ko sam ja da ona radi mene dobije šamar? Ona me zlostavljala psihički i fizički ali je ono prvo bilo gore. Stalno smo jeli svinjetinu, a oni govorili, svi ćete vi svinjetinu za Ramazan jesti.

Jadranka je govrila da su njenog muža ubili Muslimani i da ćemo mi platiti. Spominjala je supruga, a spavala sa svim vojnicima. Kada su imali odnose mi smo morale gledati.

Jedne noći desetine vojnika imale su slavlje, mi smo ih služile. A vojnik Saša pričao je sa djevojkom koja je zarobljena sa mnom. Nakon toga su nestali. Jadranka me strašno prebila i pitala gdje je? Vojnik Saša pojavio se sutra i Jadranki rekao da želi da vodi  i mene, Dragoljubu Kunarcu za mene je platio 100 njemačkih maraka. Prilikom izlaska sa ruke su mi skinuli majčin prsten i dali Jadranki.

Djevojka koja je bila zatočena sa mnom imala je oca iz Njemačke koji je imao novac. Vojnici su to znali i tražili otkup. Otac je platio da je oslobode, a ona je tražila da puste i mene. Kasnije se ispostavilo da sam se zvala kao neka njihova rodica. Spašene smo.

Vojnik  Saša nas je odveo u Beograd.

Baš kao što ih je stiglo tamnovanje, patnja i golgota. Baš kao što ih je stiglo biti rob pijanim ološima, stiglo je i biti slobodan. Niotkud. Ali ne biti zatočen u kućama u okolini Foče ne znači biti sretan, ne znači biti slobodan. Patnje djevojke kojoj su pijane nakaze oduzele djetinjstvo, dostojanstvo i kao što rekoh, život, jer silovane žene su ubijene, nisu završile.

U Beogradu smo se zadržale nekoliko danaDjevojka sa kojom sa bila zatočena nije me mogla povesti sa sobom. Neki dobri čovjek me poveo svojoj kući i rekao da će me pripaziti. Njegoovj supruzi sam ispričala sve. Rekla svoje ime i sve što sam preživjela.Rekla mi je da dok živim u Srbiji ne smijem govoriti ko sam i da sebi dam neko sprsko ime. Krenula sam u Rumu, vjerjući da ću tamo pronaći komšinice iz Miljevine za koje sam znala da tamo žive. Sebi sam dala ime Tanja.

Od tada je počela borba djevojčice od 16 godina, skrivene iza lažnog imena, po selima u okolini Rume gdje nikad nije pronašla komšinice zbog kojih je tu i došla. Boreći se za egzistenciju radila je po kafićima i kafanama u okolini tog mjesta. U godinama borbe za egzistenciju uspostavila je kontakt sa svojom izgubljenom porodicom. A rodni list u ruci UNPRFOR-ca na kojem je pisalo njeno pravo ime značio je novu opasnost. Morala je bježati. Slijedeća destinacija bio je Herceg Novi.

Radeći u ko zna kojem po redu kafiću susretala se sa vojnicima koji su je zlostavljali. U Herceg Novi stizali su i tražili je zlostavljači i ubice pokušavajući da je vrate u grad u kojem je preživjela pakao. U Herceg Novom pred potpisivanje Dejtona živjela je faktički u kućnom pritvoru. Njen identitet je ponovo otkriven.

Tanja, djevojka sa lažnim imenom koja govori ekavicu kako bi se bolje uklopila vratila se u Sarajevo.

Opet je srela svoju porodicu, a sudbina će odrediti tako da će u sudnici Haškog Tribunala sresti i one koji su joj uništili život, gledati ih u oči i ispričati sva zlodjela koja su uradili.

Dodatak:

Ratni Zločinci iz Foče spomenuti u priči, osuđeni za seksualno nasilje:

Gojko Janković, osuđen na 34 godine zatvora zbog zločina protiv čovječnosti.
Gojko Janković, osuđen na 34 godine zatvora zbog zločina protiv čovječnosti.
Radovan Stanoković, osuđen na 20 godina zatvora zbog zločina protiv čovječnosti.
Radovan Stanoković, osuđen na 20 godina zatvora zbog zločina protiv čovječnosti.
Dragoljub Kunarac Žaga
osuđen na 28 godina zatvora za više silovanja, te za porobljavanje dvije žene, koje je potpuno lišio kontrole nad njihovim životima i prema njima postupao kao prema svom vlasništvu. Te za mnoge druge zločine,
Pero Elez, zločinac koji je nastrado nestručnim rukovanjem vlastitom puškom.
Jadranka Ždralo:
 Žena koja je brutralno zlostavljala zatočene djevjčice nikada nije procesuirana za svoja zlodjela.

Pored nabrojanih zločinaca pravosnažno je osuđeno na desetine ratnih zločinaca iz Foče. Mnogi koji su činili strašne zločine nisu došli pred lice pravde. Slobodno žive u gradu u kojem su činili zvjerske zločine, ubistva, premlaćivanja i silovanja.

 

Izvor: altoka.blog

(islambosna.ba/facebook)


Pogledajte vijest na izvornom sajtu:

Tanja


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.