5. Februar 2011

“sandžak” – Žao mi je što sutra neću prisustvovati Tribini o «Genocidu nad Bošnjacima u Drugom svjetskom ratu», jer je to tema koja se itekako dotiče moje porodice.

Povod što Vam se javljam je što je i moj rahmetli otac, Husno Begović, žrtva četničkog genocida 1943. godine i do svoje smrti nije prebolio svoju veliku tragediju. Bošnjaci u Bihoru su stradali na sam Božić 1943. godine, kada su se desili neviđeni zločini nad muslimanskim življem. Rasovo, naše rodno mjesto, 3 km od Bijelog Polja, u bogatoj ravnici pored Lima, gdje su živjele ugledne begovske porodice Begovići i neke srpske bogate porodice Šebek, Aničić, Furundžić, bilo je, zbog dogovora, pošteđeno da se ne bi razorilo tako bogato mjesto. Taj dogovor je trajao do maja 1943. godine, kada je jedan Srbin noću zapalio kuću nekog Šebeka i ujutru pronio priču da mu je zapalio njegov kum i prvi komšija, ugledni Begović Derviš-beg.

To je bio okidač, i žiška koja je tinjala tih nekoliko mjeseci, razbuktala se. Moj je otac imao čardak od kamena od tri sprata i četnici komšije su ga opkolili, opljačkali zlatni nakit, a zatim zapalili. Kako su počeli da se guše od dima, svi ukućani su poletjeli napolje i dočekala ih je paljba. Stari Halit-aga je živ izgorio. Kada su ih poslije nedjelju dana kopavali, u ugljenisanoj ruci držao je tespih. U očevoj mi kući te noći ubijena mi je bijača Lala Begović od 43 godine, polubrat Fahrudin Begović 4 godine, prva očeva žena Naza Franca 23. godine, očeva daidžična, djevojka Zinka Hajdarpašić 20 godina (bila je u gostima), dva bliska očeva rođaka i dva najamnika.

Moj je otac u to vrijeme slučajno bio u posjeti kod muža svoje rodice Timke Begović, Selman-efendije Dervovića, nekadašnjeg predsjednika Bijelog Polja, koji je sutradan zaklan i sa njim mu je ubijeno troje male djece, a jedna ćerka od tri godine Nurija Dervović-Pašović (sada živi ovdje) trinest puta ubodena bajonetom, i neki italijanski ljekar koji je slučajno naišao, spasao je. Očevu glavu nikad nije našla. Te noći kada je bio pokolj u Rasovu i okolnim selima, Lim je bio nadošao. Brda je nosio. Ljudi, bježeći pred četničkom kamom, uhvatili su se jedan za drugog i za rep konja nekog Amira France i tako prelazili ka Bijelom Polju. Dešavalo se da nekom, od nemirnih i velikih valova Lima, ruka popusti, tako da je Lim te noći odnio i udavilo se trideset muslimana iz tog kraja. Mi imamo kasetu i živi zapis očevog kazivanja, a i sliku ubijenog Selman-efendije i njegove djece. Slikao je taj doktor koji je spasao ovu djevojčicu. Imamo i sliku eshumacije očeve porodice. Slikao je kao srednjoškolac, naš rođak Meho
Bejtić, nekadašnji pazarski predsjednik općine.

Duga je priča o ovim zločinima koje jednom namjeravam zapisat, jer nam ih je otac cijeli život slikovito opisivao. Nikada nas nije učio da budemo osvetoljubivi, ali nas je opominjao kako se ljudi preko noći znaju pretvorit u krvoloke. On je ostao sam bez ikog svog i, nekada najbogatiji u tom kraju, postao siromah bez ičega. Tu je ranu nosio do smrti. Cijeli život je osuđivao tamošnju vlast što se nikada niko nije sjetio da stavi neko spomen obilježje i da se time oda žalost za nevino stradale Bošnjake tog kraja. Niko nikada u nekim govorima nije spomenuo te žrtve.

Mnogo godina kasnije, moj brat je, istražujući stablo Begovića, pretraživao na internetu gdje sve ima prezimena Begović, slučajno naišao na mnoge Begoviće koji su stradali u Jasenovcu. Uvidom u taj spisak, šokiralo ga je otkriće da su kao jasenovačke žrtve spominju i imena očeve porodice, koji su od četnika poginuli na kućnom pragu u Rasovu, kao i mnogi poginuli komšije koji nikada Jasenovac nisu vidjeli. Brat je napisao oštar protest nekom Institutu za istraživanje zločina nad Srbima da se sa te liste izuzmu članovi naše porodice, jer je to velika neistina i velika uvreda za žrtve.

Mom ocu je to stradanje bilo povod da doseli u Pazar, a onda je, ne znajući da će se još gori zločini desiti u Bosni, sedamdesetih godina odselio s majkom i četiri brata za Sarajevo. Fala Allahu, uoči samog rata, preselio je i nije dočekao ponovnu golgotu i bol bošnjačkog naroda. Niko nam od porodice u ovom ratu nije stradao, elhamdulullah, ali ožiljci su ostali, zebnja traje, a nada u pravdu Svemogućeg nikada ne prestaje.

Autor: Šefka Begović-Ličina

Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone



Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVI ODGOVOR

No more articles